Kakva pobjeda, kakav povratak, kakva atmosfera, kakva utakmica!
ZEMLJA SE TRESLA!
Tek sad sam smogao snage da nešto napišem, sada kada su se utisci malo slegli, puls opao a adrenalin sletio u neke normalne granice, uslovno rečeno.
U prvom smo bili skroz u autu, uostalom, vidjeli ste i sami. Oni u napadu vrtili par istih akcija koje su im prolazile, mi pogodili jednu od sedam trojki, oni ubacivali daleko više, išli na to daLesora premlate i šalju na liniju za slobodna i to im je i prolazilo. Promašivali smo ne samo trojke, već i šuteve sa poludistance i nekoliko polaganja ili šuteva iz reketa. Kao da nam je koš bio začaran. Pritom smo u prvom poluvremenu imali 10 skokova ukupno, a oni 10 U NAPADU, a da nevolja bude veća, Lesor i Smajli su vrlo brzo skupili po tri prekršaja. Tek pred kraj smo se malo trgnuli, za šta su, barem u napadu zaslužni Panter i Aleksa. Posebno bih istakao Pantera iz jednog razloga. Lesor izvodi slobodna u drugoj četvrtini: prvo promašuje, Panter mu prilazi, kapitenski ga grli i na uvo mu šapuće riječi ohrabrenja i utjehe - upravo ono što je Matijasu očigledno bilo potrebno u tom momentu, jer je već krenuo da tone psihički. Samo jedan od pokazatelja zbog čega je Panter, a ne neko drugi, odabran za kapitena svetog kluba.
U drugom je na teren izašla skroz druga ekipa. Sad već cigani nisu mogli da ubodu ništa u "začarani koš" na drugoj strani. Doduše, ništa sem one druge trojke o tablu. Pravo da kažem, kad je ušla, znao sam da dobijamo, jer je to bio znak da su za to veče ispucali svu sreću. Sa druge strane, naši centri su se odlično čuvali novih faulova i ciganska prednost je krenula da se topi. Pljuštalo je sa svih strana. Vidjelo se koliko znači prisustvo onih koji nisu mogli da igraju u kupu, a ni sudijski pokušaji da eliminišu neke od nosioca Partizanove igre se nisu baš pokazali uspješnim, za razliku od kupa.
Kako je voda krenula da im ulazi u uši, tako su i greške sudija bile očiglednije. Kampaco zastane očekujući faul, gleda u sudije, dohvati loptu sa obje ruke i potom nastavi da je vodi, Petrušev udara Lesora u prepone (ili u stomak, nisam baš najbolje vidio, iako su maltene bili ispred mene), ovaj pada, a potom su ga Ledej i još neko od naših "sitnijih" igrača spriječili da odmah ne popase suspenziju za vijeki vijekova. Žoc ga je potom posadio na klupu da se malo ohladi, a Smajli je u tih 10ak minuta iznio ogroman teret i odradio odličan posao. Uspavana publika, sa izuzetkom juga, se malo probudila u drugom i konstantno podizala nivo buke u hali. Rekao bih da su trojka Madara na kraju treće četvrtine i (mislim, prva) trojka Ledeja u četvrtoj, proizvele buku gotovo uporedivom sa onom Robertsovom protiv Barselone.
Kad se Lesor vratio, djelovalo je da se smirio, ali kad su nastavljena koškanja ispod njihovog koša u četvrtoj, znao sam da će da pukne u jednom momentu. Nadao sam se samo da će, ako već do toga dođe, to biti pri kraju utakmice.
Sad će ćoki svakako da izlobira ne bismo li do kraja sezone, ili barem do kraja regularnog dijela, ostali bez najbitnijeg igrača, a ovom je to nauk za dalje.
Pobjeda je daleko slađa jer je stigla kao povratak iz debelog minusa i kanala. Mislim da još od Makabija nismo uspjeli ovako da se dignemo. Najljepše od svega je što je to bilo pred našim navijačima i to baš protiv kafalonaca. Poslije svega, ostaje žal za +17, ali daleko od toga da je bilo ko nezadovoljan, mada ne bih znao za one dušebrižnike koji su se već poslije 15 minuta igre javljali sa pametnijim prijedlozima i kritikama na račun Željka i ekipe.
Nadam se da se nismo baš totalno energetski potrošili, jer je upravo ova utakmica bila ekstremno zahtjevna. Još nije kraj sezone, zato nema preranog radovanja.
HVALA TI PARTIZANE MOJ!