Finale sam gledao u TV prenosu... prethodno, sećam se da sam igrao onu nagradnu igru u Koš magazinu u kojem je trebalo izglasati idealnu petorku Partizana svih vremena, a svi koji bi pogodili petorku ulazili su u izbor za glavnu nagradu - put u Istanbul... sećam se i da mi je pokojni stari sugerisao da iz te petorke nikako ne smem izostaviti Kiću i Praju, a na šta sam ja, kao neko ko ih je slabo pamtio, bio u startu spreman... poslušao sam ćaleta, ispostavilo se da sam pogodio petorku, ali nagrada nije pogodila mene... sad, kad vratim sve unazad, ne žalim...
Finale sam gledao u društvu čoveka za kojeg i danas mislim da je bio najbolji poznavalac sporta - moj pokojni stari... Lazar je igrao fudbal i, prirodno, najviše ga je interesovala najvažnija sporedna stvar na svetu. Međutim, nikako nije zaboravljao druge sportove. Finale smo gledali u stanu koji je on tek nekoliko dana pre toga dobio od firme nakon 20 godina rada. Bio je i jedan od poslednjih koji je imao sreću da tako reši svoje stambeno pitanje, mada su posle majka i on propljuvali krv da taj stan i otkupe.
Kada smo ušli unutra, u stanu je već bilo nešto nameštaja i, između ostalog, stari TV... crno-beli, kakav drugi bi i bio...
Na F4 smo ispraćeni kao autsajderi u konkurenciji Huventuda, Estudijantesa i milanskog Filipsa. Neki su nas unapred prežalili, pogotovo što smo već dva puta pre toga savladali Italijane koji su nas čekali u polufinalu, pa je prognozirano ono čuveno ''dva puta ste uspeli, treći put - teško''. Uz to smo, treba li ponoviti, bili i najmlađi tim i bez stranaca, mada su neki po tom pitanju potencirali prisustvo Ive Nakića. Nad nama je, kao neki zao duh, lebdeo i naš prethodni F4 u Ganu nakon kojeg su čak i mnogi Grobari pomislili da ''kad nismo tada, nećemo nikada''... srećom, tako nije mislila četa trenerskog debitanta Obradovića, koji je sigurno mogao da iznese još neku sezonu na parketu, ali je ipak doneo jednu od najboljih odluka i u svom životu:
4. Đorđević, 5. Danilović, 6. Lončar, 8. Stevanović, 10. Dragiša Šarić (jedinog navodim po imenu i prezimenu, pošto više nije sa nama), 11. Rebrača, 12. Šilobad, 13. Koprivica, 14. Dragutinović, 15. Nakić.
Polufinale je bilo rapsodija, pošto je naskuplji tim F4 i Kupa šampiona još jednom položio oružje pred crno-belima. Sećam se da je kasnije jedan italijanski novinar to objasnio ovako: ''Momci se nisu uplašili protivnika, već su jednostavno razmišljali na sledeći način - vas je pet, nas je pet, hajde da vidimo ko je bolji...''
Finale na crno-belom TV bilo je priča za sebe... Napetost i trema pred početak, nestanak istih nakon podbačene lopte, a po prvi put uplašio sam se tek kada smo nakon jedne Danilovićeve kontre poveli, ako se dobro sećam, 55:45. Usledio je pad u igri, Huventud se vratio na par poena zaostatka i... stigli smo do one čuvene završnice. Tada smo već ostali bez Danilovića koji je napustio igru zbog pet penala. Mlađi brat Đofresa ulazi kroz sredinu, baca loptu koja nekako prolazi kroz obruč, centar Morales umesto da jednostavno ništa ne uradi, daje loptu Koprivici u ruke (!?), ovaj je odmah baca Saletu Đorđeviću, trk preko celog terena, Đofresa proleće dok Sale sa zadrškom šutira... moja reakcija na njegov šut i pokušaj trojke bilo je jedno veliko ''neee!'', dok je moj stari brzo kontrirao sa ''Jedino to i može!'', misleći na, kako mi je posle objasno, činjenicu da smo bili u problemima sa ličnim greškama i da verovatno ne bismo uspeli da izdržimo u produžetku... lopta cepa mrežicu, manje od dve sekunde do kraja, Prisli pokušava sa približno iste pozicije sa koje je Kecman 2010. utišao Zagreb... ostalo znate...
Tek sam, na moju veliku žalost, kasnije postao svestan da u boljem društvu nisam mogao gledati put mog Partizana do vrha Evrope... najmlađi, sa samo jednom utakmicom kod kuće, sa onakvim završetkom, sa ćaletom koji mi je usadio ljubav prema crno-beloj boji... Prvo što sam uradio kada smo 2003. pobedom nad Njukastlom ušli u fudbalsku Ligu šampiona bilo je da sam otišao na njegov grob i ispričam šta smo uradili...