Svega je bilo...
Čitava polusezona FK Partizan mogla bi se sažeti u jednu rečenicu: u julu smo snivali snove o Ligi šampiona a u decembru smo bili srećni što smo ostvarili utešnu pobedu kao poslednjeplasirani tim grupe J Lige UEFA. To dovoljno govori kroz šta je sve prošao Partizan u ovih 6 meseci.
Počelo je spektakularno, dolaskom Klea iz tabora najvećeg rivala, C. zvezde, i Krstajića, povratnika iz Bundes lige. Uz još nekoliko domaćih pojačanja, očekivali smo siguran plasman u LŠ, naročito zbog lakšeg sistema kvalifikacija. Kada smo još u dva meča savladali amatere iz Rila sa ukupnih 12-0, već smo sebe svrstavali u neku od grupa Lige šampiona. Na našu žalost, pokazalo se da smo miljama daleko od evropske elite. Eliminisao nas je kiparski Apoel. I danas, većina nas smatra da Apoel nema bolji sastav od Partizana, ali je činjenica da su se Kiprani pokazali kao ozbiljniji i taktički zreliji tim. "Suvi kvalitet" nije dovoljan sam po sebi, to je samo jedan od preduslova za uspeh. Nešto je i u viziji trenera, skladu i harmoniji ekipe...
Ta utakmica je odredila dalji tok sezone. Uprava se podelila na dva dela, na one koji su smatrali da je Jokanović glavni krivac za neuspeh, i na one, mlađe snage, koji nisu bili zadovoljni radom predsednika kluba smatrajući da je UO kluba samo čekao na kiks kako bi potegao pitanje trenera. Uprkos prolasku u utešno evropsko takmičenje - Ligu UEFA, posle pobede u Žilini od 2-0, Jokanović je pod pritiskom uprave i dela navijača morao da napusti Partizan a šef struke postaje dotadašnji pomoćnik, Goran Stevanović. Tada dolazi do iznošenja "prljavog veša" pa tako saznajemo da je Bata Mirković još u kvalifikacijama za LŠ pred revanš sa Rilom podneo ostavku, a isto to je uradio i Gordan Petrić u jednoj tv emisiji?! Pometnja u upravi se direktno odražava na teren pa se neuspesi ređaju i u prvenstvu. Remi sa do tada najslabijim timom lige, Čukaričkim, remi u Ivanjici, pa u Subotici, uz nonšalantan pristup utakmicama, koštali su nas gubitka prvog mesta na koje je zaseo naš najveći rival. I u Ligi Evrope se ređao poraz za porazom. Evidentan je bio napredak u igri u nekim utakmicama, ali kiksevi u odbrambenoj fazi igre su nas skupo stajali, pa smo ređali sve same neuspehe - Tuluz, Briž, Šahtjor. Jedino u Kupu Srbije nije bilo kikseva, ali su nam još u sećanju teške pobede u Jagodini i na Slanoj bari.
Što se tiče domaće lige, na stranu sumnjive utakmice Crvene zvezde, razlog zašto je komšijski apsolutno limitirani tim prvi na tabeli leži pre svega u nama, a tek posle u volšebno "kvalitetnim" partijama crveno-bele ekipe i sudijskoj pomoći koju su oni ove jeseni imali u izobilju (a kada nisu?). Da su igrači Partizana u svaku utakmicu ulazili kao u derbi - agresivno i motivisano od prvog minuta, ne bi nam se desili kiksevi protiv Spartaka, Javora, Čukaričkog i Mladog radnika.
Ipak, Stevanović uspeva da koliko-toliko stabilizuje ekipu, bar na domaćoj sceni, i ulazi se u seriju pobeda. Kvalitet prikazanih partija raste, a sve je krunisano odličnim izdanjem u komšijskoj kotlini - na terenu C. zvezde, kada smo pokazali komšijama da je njihova "dominacija" najobičniji balon od sapunice. Bila je to, ipak, dominacija "crno-belih" nad Zvezdom i pobeda sa igračem manje, uz sjajan gol Klea za konačih 2-1. Ali Partizan ne bi bio Partizan kada posle toga ne bi prosuo ono što je teškom mukom zaradio - remi u Požarevcu je ostavio gorak ukus na kraju sezone, uz 3 boda zaostatka.
Šta su razlozi rezultatskih neuspeha u Evropi i drugog mesta u Superligi? Pre svega, razlozi leže u upravi kluba, kako u "finansijskom" tako i u "sportskom" delu. Ako klub nije stabilan, sve se to odražava na terenu. Uzalud dobri igrači i ambicije, ako sve to ne prati harmonija unutar kluba i dobra logistika. To Partizan nije imao i često smo mi navijači imali osećaj da su Stevanović i igrači prepušteni sami sebi.
Dobar deo krivice leži i u pogrešnoj proceni i spavanju na lovorikama dve "duple krune", mislilo se da samo treba da pomislimo na Ligu šampiona pa da automatski uđemo u nju. Ipak, kada u jednom klubu imate klupske čelnike i prve saradnike koji sa različitih tribina posmatraju utakmice svog kluba, kao krvni neprijatelji, tu sreće nema.
Na sve se nadovezao totalni krah "posla veka" pod nazivom "Ljajić u Mančester Junajtedu". Pokazalo se da to nije bio posao veka, već laž veka. Javnosti su predočene informacije kako je Ljajić već završio posao sa engleskim gigantom, a niko iz uprave Partizana nije otkrio da je u ugovoru postojala opcija da Mančester može u bilo koje vreme da odustane od Ljajića. Što je i uradio...
Kad se na to nadovežu priče koje traju godinu dana o "nekoliko jakih stranih sponzora" koji samo što nisu ušli u Partizan, kao i totalna konfuzija u izjavama čelnika oko novca koji pripada Banatu na ime transfera Tošića, zatim i višemesečna saga oko prodaje Ivana Obradovića, dobijamo primer kako ne treba da se vodi jedan ozbiljan klub u 21. veku.
Igrači? "Čelična odbrana" je zakazala kada je bilo najmanje potrebno. Ipak, Krstajić je skoro celu sezonu odigrao na zavidnom nivou a neretko bio i strelac. Treba svakako istaći Ljubomira Fejsu koji je bio ubedljivo najbolji igrač Partizana u ovoj polusezoni. Momak koji je prešao put od nipodaštavanja do aplauza, i sve to ćutke, svojim radom i zalaganjem. Većina ostalih igrača su igrali po sistemu toplo-hladno, mada su mnoge od njih sprečile povrede da pruže bolje partije. Kleo je pokazao zašto je doveden, Moreira neubedljiv u prvom delu polusezone ali kako je vreme odmicalo sve bolji i bolji. Ne treba zaboraviti kroz kakve je sve lične probleme i tragedije prošao ovaj igrač, ali je uvek bio i ostao veliki profesionalac, koji je i smrt svoje majke stavio u drugi plan pored interesa Partizana. Ljajić sasvim sazreo u drugom delu sezone i utisak je da ga neuspeh transfera na Ostrvo nije poremetio. Diarra je opet pokazao zašto je "ubica cigana", Brana Ilić sjajan na početku sezone a Petrović i Tomić tek krajem jeseni pokazali kako bi trebali da igraju. Sve u svemu, igrački kvaliteti nisu sporni, bar za domaću ligu, ali je problem što je bilo previše "crnih rupa" u našoj igri. Apatija, refleksija događaja u klubu, neuspeh u Evropi i ko zna šta još...
Čekaju nas izbori u klubu i svi jedva čekamo odgovor na pitanje kojim putem će krenuti Partizan. Putem stabilizacije ili daljeg stagniranja. Mnogo je stvari koje trebaju da se reše kako bismo dobili jak Partizan - vlasnička transformacija, totalna profesionalizacija u radu, jači marketing...
Ili ćemo tim putem, ili ćemo opet stranputicom prodaje mladih kao osnovnog prihoda i života od danas do sutra, stranputicom lažnih transfera i klupskih podela.
Takmičarski, ako se očuva ovaj sastav (bez prodaje najboljih igrača) imamo sasvim realne šanse za titulu. Za evropske uspehe potrebna nam je i evropska organizacija.
Da li je aktuelna uprava bilo koga ubedila da može bolje od ovoga što sada pokazuje i da li je "opozicioni" kandidat - bivši as, zaista vesnik promena i boljeg Partizana, to niko ne zna. Moj lični stav, bez nametanja mišljenja bilo kome, je - ovi su pokazali koliko (ne)umeju, red je na druge.
Do nekog boljeg Partizana, novih izbora i novih radosti i tuga, čitamo se tamo negde s proleća...ostajte zdravi i nemojte se svađati oko izborne kampanje. Jer, svi smo mi jedna porodica. Grudvanje sa igračima posle Šahtjora je pokazalo da smo, ovakvi kakvi smo - i dobri i loši, složni i zavađeni, ipak jedinstveni pod ovim parčetom neba. A sunce...ogrejaće i obasjaće valjda jednom i iznad Humske ulice. Ako i ne ogreje, to što volimo Partizan dovoljno nam je samo po sebi da budemo srećni, uprkos svom mazohizmu i prokletstvu koje svaka, pa i ova, ljubav donosi...