Dok je Željko još bio tu, mi izgubimo neku utakmicu, eto ih drugari, navijači bivše czv odmah. Uvijeno I kao za moje dobro.
Iste mantre kao i kod nekih lakih i realnih navijača ovde. Pregazilo ga vreme, viče i mrzi domaće igrače, nema krštene akcije, timeout ne zna da nacrta...
Bilo je i onih retkih musvaca, nemam ih srećom previše u algoritmu, koji su svaku njegovu izjavu posle poraza kačili. Uz prigodni cinizam ili vređalicu. Više su postovali njega nego li ljubimce svog kluba.
I tako stalno. U krug. Sve dok Željko nije otišao. Od tog momenta do dana današnjeg nema više objava na insta, nema više viber poruka. Jasno kao dan. Sad im više nismo pretnja. Sad smo na bezbednoj distanci. Ne plaše se.
I onda zaključim da ljudi koji gledaju užu sliku (pobede, titule, broj poena kod igrača) uvek izguraju svoje. Jer njih šira slika ne zanima. Oni hoće f4 svake godine. Oni hoće Durenta. Njih srž Partizana i partizanštine ne zanima. Njih loži gas i brejking njuz. Sve I sad. Odmah.
Jbg možda sam romantik. Idealista. Ali bar ne delim stavove sa onim drugima. Onima što mrze JSD.
Juče su oterali Duleta i Željka, sutra će i Dzikija i Saleta Ðorđevića. Jer 'nate oni ne trpe poraze, oni su u duši navijači Reala rođeni ovde.
Voleo sam Partizan i pre, voleću ga i posle Žoca. Gledati, navijati, patiti i ponekad slaviti. Ali ga nikad neću preboleti. Jebiga. To sam ja.