Znate, deluje da je Duskova velicina porasla u ovim godinama kada je bio disident svog sopstvenog kluba. Mislim da je bas u ovakvom vremenu on postao simbol doslednosti, simbol borbe za ono sto je univerzalno ispravno. I verujem da je njegova doslednost ostala kao jedan temelj buducnosti ne samo Partizana, nego i ove zemlje. Bez trunke sumnje, otisao je u legendu. Ali na jedan nacin, kakav je malo ko uspeo kroz istoriju. Kada se sve ovo bude zvalo lane, treba stati i razmisliti kako je uopste bilo moguce postojanje takvog coveka i kakav je to sistem doveo do stvaranja beskompromisnog trenera, predanog ucitelja, vrhunskog filozofa i istinskog generala...
I nama mozda sada treba da bude jasno da je ucitelj najvaznije zanimanje svake nacije. Jer od svih stvari, od svih zanimanja, Dusko je pre svega bio ucitelj. I ucio je decu da igraju kosarku, ucio ih je da se krvav rad uvek isplati, da je put do vrha tezak ali ostvariv, ucio ih je da cene knjigu i umetnost, ucio ih je zivotu, borbi, ucio ih je drugarstvu, davao je casove ljubavii njima ali i nama, ucio je i sve nas sta je cast, pokazao nam je sta znaci licna zrtva, pricao nam da se ne damo pasjim sinovima, ucio nas je do kraja da se mora boriti, da se nema sta cekati, da se ne bojimo, vodio primerom. Na kraju krajeva, pokazao nam je da su cast i obraz skuplji od svega. I veceras smo videli nesto sto se ni milionima ne moze platiti.
Veceras sam ja zapravo shvatio da je i Dusko zapravo ziveo taj famozni drugi zivot, u kojem je sve ucinio kako treba. Ako postoji svrha zivota, ostvario ju je u potpunosti. On nama nije trebao na trenerskoj poziciji odavno, on je nama trebao bas ovde, da iz nasih cipela gleda sve ovo oko nas i da nam drzi glave iznad vode, kao pravi general. Hvala mu za sve sto je ucinio za Partizan, za sve igrace, a najvise mu hvala jer je ostao uz nas da robija nasu zajednicku tugu. Siguran sam da je dotakao ili ispravio u svakome od nas nesto ovih godina, makar i sitnicu. Neko od nas je zbog njega mozda procitao neku pesmu, ili neku knjigu. Neko je otisao na izlozbu, neko u pozoriste, neko se preispitao, neko propametio, sigurno je i neko rekao naprednom sefu da mu popusi kuraC, neko je sigurno i pronasao muda i uspravio kicmu... Ako je Zeljkova zivotna svrha najbolji kosarkaski trener u istoriji, on to i jeste, i moze se reci da je on imao taj put kao da zivi drugi put isti zivot. A ako je Duskova svrha ucitelj, ja bih rekao da je on najbolji ucitelj svih vremena, i da je bas ovo trebao da bude njegov put. Jer je na tom putu za vecnost oplemenio srca mnogih ljudi koji ga nikada nisu ni upoznali. A to, to je nesto najvrednije sto covek moze da uradi za zivota, nema apsolutno nista iznad.
Hvala ti i zbogom Dusko!