Secam se tog dana kao juce da je bio... Godinu dana pre toga sam se vratio sa roditeljima za Srbiju, posli smo u grad nesto da kupimo, pamtim tacno mesto u kom smo culi preko radija da je umro Haris Brkic, secam se da sam sedeo izmedju dva sedista i nemo gledao prvo u oca pa u majku koja i dan danas prati i voli kosarku za razliku od mene koji i nisam neki kosarkaskoljubac, ali sam tad uz nju i posle i pre toga uz dedu koji je 80ih godina bio u KK Partizan i koji na zalost nije vise medju nama ali veceg fanatika od njega nije bilo, on me je davio pricama iz tih njegovih vremena, pa sve do te titule Evrope, ali ni o jednom igracu deda nije govorio kao o Harisu.
On je njega bukvalno obozavao, i dan danas u njegovom autu stoji Harisova slicica koja je zalepljena na tabli iznad volana, preko slicice sam ja kasnije prelepio celofan da se ne izguli.
Ali mog zaprepascenja kao klinca tada u autu i saznanja da je ubijen taj Haris Brkic, decko koji je meni medju tim kosarkasima koji su mi delovali kao divljaci koji se biju za loptu izgledao kao neko dete koje je eto doslo tu da se igra bilo je frapantno.
Nista mi nije bilo jasno, ni kako je taj Haris ubijen, ni zasto bi neko ubio sportistu nekog, narocito njega... To je jos bilo ono vreme kad sam mislio da sportisti i te poznate face nikad ne umiru, nemaju problema i nikad nisu bolesni.
Secam se i te veceri kada nas je deda zvao telefonom i nikad tuznijim glasom pricao sa mnom.
Secam se da je dan kasnije majka plakala a i ja sa njom.
Harise gde god da si, ti i Mance mi otvorite kapiju kad mi dodje vreme.