Poniženi smo od ove kls ekipe ponovo. Borac ove sezone ima ukupno 3 pobede, od toga 2 protiv nas, ne računajući službenih 20:0 protiv Primorske. U toj ekipi igra jedan Raša Đoković, momak protiv kojeg sam igrao basket u kraju xy puta, a koji ne može mene sa sjebanim kolenom da sačuva. Danas je igrao 20ak minuta, za 12p (57% iz igre), 5 ass, skok, dva, ukradenu i indeks 17.
Ne znam da li ima 700e mesečno.
Dok naš Rade Zagorac, osnivač sindikata, čiji je jedan od zahteva bio ograničenje trajanja treninga, kao i da se ne sme trenirati pre 9 časova ujutru, imao je indeks korisnosti -5.
Subjektivan osećaj minus milion.
Mislio sam da ne postoji malodušniji košarkaš na svetu od Branislava Đekića, bar da sam ga ja gledao. U Radetu Zagorcu ima manje života od Baneta Đekića.
Sveli su nas na nivo prosečne kls ekipe. Knedla u grlu i boli me što je tako, a ne mogu ništa promeniti. Ne boli me poraz od Borca, već odnos prema klubu. Svi mi ovde smo odrasli uz KK Partizan, i niko ne može da nam kaže da smo navijači rezultata, bar ne u košarci. Podržavali smo ga i na -42 u Moskvi, i sat vremena posle poraza od Panatinaikosa u Pioniru, i posle Nolana Smita u Areni.
Ostoja Mijailović kao produžena ruka Aleksandra Vučića nam uništava klub. Jedan kuca eksere, drugi je iskopao rupu.
Ogiju Jaramazu želim da se oporavi što pre, i da povreda kolena nije teže prirode. Dobar i vredan momak, i nije zaslužio da ga ovako uništavaju povrede.
Zamolio bih i naše navijače, one malo ostrašćenije i sa kraćim fitiljom da ne prizivaju povrede igračima mutiranog kluba, jer dok mi jedemo to kiselo grožđe, našim igračima kasnije trnu zubi.