To nije istina po više osnova.
Biti trener Partizana u uslovima naprednog sektašenja u samom klubu, gde prvi čovek krati krila svojoj ekipi nije savršeno okruženje u kojem želiš da radiš.
Ako zanemarimo činjenicu da je Šćepanović svesno postavljen na mesto prvog trenera kako ne bi slučajno začačkali mečku gde ne treba, objasniću ti zašto ovo ni blizu nije sistem u kojem je sve složeno i skockano.
Prvo i osnovno, da je tako Trinkijeri bi i danas bio trener Partizana.
Ali ajde da zanemarimo i to.
Kažeš da je nezahvalan posao doći i naslediti nešto što je bilo loše. Ja kažem da je neuporedivo teže doći na mesto uspeha, gde taj uspeh nije proizvod sistemskog rada već čist revolt, bunt, inat i ljubav prema klubu.
Navešću ti primer iz svog ličnog iskustva.
Nakon završenog fakulteta, pripreman sam da u firmi nasledim čoveka koji materiju drži u malom prstu, koji je podigao ceo jedan sistem na nivo više.
Upravo me on i spremao 2 godine, a onda je došao i taj dan.
Misliš da sam imao iste rezultate kao on? Bez opstrukcija, uz svu podršku, i izgrađen princip funkcionisanja, kao lego kockice.
Očekivanja ogromna, pritisak, sve utiče. I onda se boriš, ali ništa ti se ne poklanja, svi te ocenjuju kroz rad prethodnika. Dok ne prođe vreme, i vreme, pa se izboriš. U Srbiji nema vremena za čekanje, sve mora odmah, svi smo se naučeni rodili.
Ako ti moj priner nije reprezentativan, uzmi neku sportsku priču. Uzmi Fergusona, i jednog giganta Mančester.
Šta je problem? Jel izgrađen sistem? Jel ima love koliko hoćeš, ulaganja? Šta se dešava, gde su rezultati? Nijedan trener nije dovoljno dobar, zašto?
Zato što druže nije Ferguson.
I zato što je došao na mesto uspeha, koje je mnogo teže od mesta neuspeha.
Trinkijeri nije bio toliko dugo, ali je pokazao trenersku klasu, i dovoljnu slatkorečivost da kupi navijače i javnost.
Imao je rezultate, i oteran je.
Proceni sam jel sve tako lako kao što si napisao. Jasno je da nije dovoljno dobar za prvog trenera ove ekipe, ali za uspeh je nekad potrebno malo i istrpeti