Partizan.net - Forum navijača Partizana

Dobrodošli na najveći i najstariji Forum Navijača Partizana!

Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu

Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net

Napred Partizan!

KKP - nostalgija, legende i stare slike

  • Зачетник теме MRTAV ZVUK
  • Датум покретања

MRTAV ZVUK

Guest
Koliko je samo velikih igraca , nosilo Partizanov dres.Pa da se malo podsetimo tih legendi i njihovih uspeha.

Dragan KIĆANOVIĆ

košarkaš i sportski radnik

(Čačak, 17. avgust 1953)

Košarkom počeo da se bavi sa13 godina u “Železničaru”, 1966 do 1971. godine. U sezoni 1971/72. igrao za “Borac” (četvrto mesto u Prvoj ligi). Potom igrao u Partizanu (Beograd, 1972-1981), “Skavoliniju” (Pezaro, Italija, 1981-1983) i “Stand Franseu” (Pariz, Francuska, 1983-1984).
Sa “Partizanom” osvojio tri titule prvaka Jugoslavije (1975/76, 1978/79 i 1980/81), kao i Kup Jugoslavije (1978/79, Niš) i dva Kupa Radivoja Koraća (1978, Banja Luka, i 1979, Beograd).
Tri puta bio najbolji strelac Prve lige, i to 1975/76 (777 koševa; 29,9 po utakmici), 1977/78 (894; 34,4) i 1978/79 (743; 33,8). Sa “Skavolinijem” osvojio Kup Evrope (1983). Bio član kadetske reprezentacije Jugoslavije, koja je osvojila prvo mesto na Prvenstvu Evrope (Italija, 1971). Igrao za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, koja je takođe bila prvak Evrope (Zadar, 1972), kao i prvak Balkana (Izmir, 1971).
Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije je debitovao 1973. u prijateljskoj utakmici sa Sovjetskim Savezom, koju je Jugoslavija dobila 77:67. Nastupajući u najboljoj jugoslovenskoj selekciji do 1983. godine, odigrao je 211 utakmica i postigao 3.290 koševa,uz napomenu da u njegovo vreme nije bilo trojke.Davao je polovinu toga sa 7-8 meter. Za to vreme učestvovao na dve Olimpijade, tri Svetska prvenstva i šest Evropskih.
Kao reprezentativac Jugoslavije na olimpijskim igrama osvojio dve medalje: zlatnu (Moskva, 1980) međutim nije lično primio medalju, pošto je finalnu utakmicu protiv Italije završio u bolnici, nakon što ga je teško povredio italijanski centar Dino Menegin nekoliko sekundi pre kraja utakmice. Medalju je umesto njega primio Zoran Slavnić i srebrnu (Montreal, 1976). Vlasnik je tri medalje sa svetskih prvenstava: zlatne (1978, Manila), srebrne (1974, Portoriko) i bronzane (1982, Kolumbija). Sa evropskih prvenstava poneo je tri zlatne (Barselona - 1973, Beograd - 1975. i Lijež - 1977), jednu srebrnu (1981, Prag), kao i bronzanu medalju (1979, Torino). Takođe, u vitrini sa njegovim sportskim trofejima nalaze se i četiri zlatna odličja sa prvenstava Balkana (Istanbul - 1973, Solun - 1974, Bukurešt - 1975. i Burgas - 1976), kao i zlatna medalja sa Mediteranskih igara (1971, Izmir).
Na mnogim velikim takmičenjima proglašavan za najboljeg igrača i, gotovo uvek, za člana prve petorke. Za najboljeg košarkaša Evrope proglašavan dva puta (1980, 1982).
Pobeda mu je bila u krvi. A da bi pobedio, šutirao je, sa svih rastojanja, gotovo bez promašaja, driblovao bez pogreške, furiozno ulazio pod koš i efektno poentirao, duhovito i majstorski proigravao saigrače, uspešno čuvao najveće igrače sveta. Gde god da je igrao pratile su ga pune tribine. U novinarskim anketama proglašen je za najboljeg košarkaša veka (1995), to jest za najboljeg košarkaša i za najboljeg sportistu Jugoslavije svih vremena.Povukao se na vrehuncu slave, sa nepunom 31 godinom. Po završetku karijere bio direktor KK “Partizan” (u to vreme prvak Evrope, Istanbul, 1992), direktor Košarkaške reprezentacije Jugoslavije, član Predsedništva Košarkaškog saveza Srbije i KS Jugoslavije, ministar sporta u Vladi Republike Srbije (1991-1992).

Dobitnik je Sedmojulske nagrade SR Srbije, Oktobarske nagrade grada Beograda, Majske nagrade SOFK Srbije (1974) i mnogih drugih priznanja, među kojima i Oktobarske nagrade opštine Čačak. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa zlatnim vencem. Zastupljen u Sportskom leksikonu (Zagreb, 1984), kao i leksikonima Ko je ko u Srbiji 1991, Ko je ko u Srbiji 1995, Ko je ko u Srbiji 1996.

Odbojka u Liježu

Nikada pre i dugo posle Evropskog prvenstva u Liježu 1977. godine, jugoslovenski košarkaši nisu na tako ubedljiv način postali šampioni Starog kontinenta.

Jugosloveni su u kvalifikacionoj grupi igrali promenjivo, bili su i poraženi od reprezentacije Čehoslovačke, ali se kasnije ispostavilo da je to bilo samo zagrevanje za glavne mečeve koji su sledili.

Posle pobede nad Italijom u polufinalu, Jugoslavija je u jednom nezanimljivom finalnom susretu, u kojem je vodila i sa 23 poena razlike, lako pobedila SSSR rezultatom 74:61 (42:27). Superiornost jugoslovenske na jednoj, i nemoć Sovjetske ekipe na drugoj strani najbolje se pokazala u poslednjem minutu meča, kada su bekovi selekcije Jugoslavije Zoran Slavnić i Dragan Kićanović na dohvat ruku sovjetskih košarkaša razmenili nekoliko kratkih dodavanja, što je pre ličilo na odbojku nego na košarku.

Zanimljivost

Incident u avionu koji je prevezao našu olimpijsku delegaciju iz Beograda u Atini, bio je, svakako tema dana. Kako je došlo do “svađe” između Dragana Kićanovića i princa Aleksandra Karađorđevića, “Novostima” je ispričao jedan od aktera, predsednik našeg olimpijskog komiteta.
- Sedeo sam u avionu kad je ušao taj gospodin i glasno pitao: "Ko je Dragan Kićanović?" - pričao nam je, u telefonskom razgovoru predsednik našeg OK. - Ustao sam, pružio mu ruku i rekao: "Poštovanje, ja sam Dragan Kićanović." NJegov “odgovor” je bio: "Fak ju (je.. se)". Rafalno, tri puta. Nisam mogao da verujem šta čovek govori. Nisam mogao da otrpim takvo vređanje pred punim avionom. Uzvratio sam ravnom merom. Svašta sam izgovorio, ali na mom maternjem jeziku. Srpskom. On se, posle toga povukao i seo na mesto.
Predistorija ovog “nesporazuma” je duga. Počela je pre tri meseca.
- Bukvalno sam trpeo svakodnevnu torturu, pritisak gospodina Kavrana, člana Krunskog saveta, i saveznog ministra vojske gospodina Davinića - objašnjava Kićanović. - Tražili su da on ide na Olimpijadu u ime države. Objašnjavao sam proceduru, bio strpljiv... Zapanjen sam da ministar i član Krunskog saveta ne shvataju da to ne određujem ja niti OKSCG, nego MOK. Oni zovu šefa države, pa bio on kralj, demokrata, komunista, diktator ili nešto peto! Zovu šefa države kojeg je narod izabrao.
Kićanović kaže kako ga je tri puta zvala i supruga princa Aleksandra.
- Pošto ona govori pola srpski, pola engleski možda me i nije razumela, ali, ponavljam, nije mi jasno da savezni ministar i član Krunskog saveta nisu shvatili o čemu se radi - nastavlja Kićanović. - Moram da ponovim, naš olimpijski komitet uopšte nije nadležan za takve stvari. Pozvan je predsednik Svetozar Marović i samo on može da odluči ko će da ide sa njim u delegaciji, ili ko umesto njega ako je sprečen. I to je jedina i cela istina.
Na kraju, Dragan Kićanović je želeo još nešto da kaže:
- Iznenađen sam da se taj gospodin tako primitivno ponašao pred sportskom delegacijom naše zemlje koja je krenula na Olimpijske igre. Tri puta da mi kaže “fak ju” prevazilazi sve mere lepog ponašanja. Žao mi je zbog svega ovog i bojim se da je jedino dobro što je taj gospodin iz Engleske doneo ovom napaćenom narodu - “fak ju”.
Naravno, dok je “nesporazum” trajao, svi su zanemeli. Tako nešto niko nije očekivao. A kad su se strasti stišale, gotovo svi su prišli predsedniku OKSCG i - čestitali mu.
 

Давид

Уредник - Стара гарда
Учлањен(а)
26.06.2007
Порука
3.747
Reaction score
60
Локација
Београд
Сјајна тема и прави изазов обзиром да је врло мало података о нашим кошаркашима из периода 50-60 године прошлог века.

1sidlx.jpg


Драгутин Чермак, рођен 12.10.1944. године, играо за београдски Раднички и Партизан, члан репрезентације СФРЈ која је у на СП Љубљани 1970. године освојила прву златну медаљу. Место у тиму - крило.
 
Последња измена:

Ala-Munja

Del boy
Учлањен(а)
31.01.2007
Порука
8.413
Reaction score
489
Локација
...
Ziva legenda naseg kluba .... Mozda i najveci ime koje je ikada igralo u Partizanu.

PROMENILI SMO ISTORIJU
Đorđević evocirao uspomene iz Istanbula
Tokom 50 godina evropske klupske košarke, malo
koševa je ostalo zapamćeno kao onaj Aleksandra Đorđevića


u finalu Kupa šampiona 1992. Trk, pa naeaboravni skok – šut i danas su u najlepšem sećanju svih navijača Partizana i noćna mora fanova Huventuda. Svi oni kojima je crno – bela boja u srcu večeras će u Pioniru moći da pozdrave velikana igre pod obručima. Naime, Đorđević će uz Predraga Danilovića i nekog iz familije pokojnog profesora Aleksandra Nikolića dobiti priznanje od Đordija Bertomeua, namenjrno ličnostima koji su obeležili proteklih 50 godina evropske košarke.
Koliko se često setite Istanbula i pobedničkog koša?
- To je bio veliki šut u sjajnoj utakmici. Kako da mi ne znači, kako da ga se ne sećam ? Ali, još više je značio klubu i istoriji Partizana. U tih nekoliko sekundi je stao moj dugogodišnji san. Kao klinac maštate o tituli, a kada je osvojite... Ponekad pomislim da je taj šut promenio istoriju kluba.
I polufinale je bilo veliki izazov ?
- Rival nam je bio Milano. Sjajna ekipa predvođena Majkom D'Antonijem, koji je bio jedan od mojih idola. Pre početka meča bilo je mnogo fotoreportera. I do poluvremena su svi bili okrenuti ka Italijanima. Samo nekoliko mojih sunarodnika je uopšte želelo da slika košarkaše Partizana. Sećam se da sam tada rekao treneru Obradoviću da mi se takav pristup ne dopada i da kada ih budemo pobedili kako će se stvari promeniti. Rekao mi je tada samo jednu stvar – volim kako razmišljaš.
Vaša generacija je kasnije napravila sjajne karijere. Da li ste mogli da zamislite da će to baš biti tako?
- Za to smo naporno radili. Ne možete da predvidite šta će se dogoditi, ali imali smo dobar tima. Imali smo i dobru podlogu, tri ili četiri sezone smo se borili sa Cibonom, verovali u mogućnosti i to je bilo odlučujuće. Bili smo zreli i kao osobe i kao igrači. I kada bi gubili sa velikom razlikom samo smo se smejali – istakao je Đorđević.
 

Давид

Уредник - Стара гарда
Учлањен(а)
26.06.2007
Порука
3.747
Reaction score
60
Локација
Београд
Predrag Danilović


Danilović je košarkom počeo da se bavi u KK Bosna. Nezadovoljan statusom, prelazi u KK Partizan, koji je u to vreme trenirao Dušan Vujošević. Međutim, pošto nije dobio ispisnicu od svog bivšeg kluba, godinu dana nije mogao da igra za Partizan. U leto 1987. je upisao srednju školu u američkom gradiću Kokvil u državi Tenesi. Ovde je proveo sedam meseci, a onda se vratio u Jugoslaviju. Za Partizan je debitovao 1989. i sa njim osvojio Kup Jugoslavije pobedom nad splitskom Jugoplastikom i Kup Radivoja Koraća pobedom u finalu protiv italijanskog Vivom Vizmarom iz Kantua. Posle samo jedne sezone u prvom timu, ondašnji selektor Dušan Ivković ga je pozvao u reprezentaciju za Evropsko prvenstvo 1989. u Zagrebu, na kom je Jugoslavija lako došla do zlatne medalje. Zbog povrede je propustio Svetsko prvenstvo 1990. u Argentini, ali je na Evropskom prvenstvu 1991. u Rimu osvojio svoje drugo zlato. Sledeće sezone, tim Partizana, čiji je prosek godina bio 21,7 godina, predvođen Sašom Đorđevićem i Predragom Danilovićem i doskorašnjim kapitenom Željkom Obradovićem na mestu trenera, je osvojio Kup evropskih šampiona pobedom nad Huventudom 71:70, iako je Partizan zbog rata u bivšoj Jugoslaviji, samo četvrtfinalnu utakmicu protiv Knora odigrao pred svojim navijačima. Danilović je proglašen za najboljeg igrača fajnal-fora. Iste godine je osvojena dupla kruna u domaćem prvenstvu.

Danilović je u sezoni 1992/1993 prešao u za 1,7 miliona dolara na dve godine prešao Knor, a posle je produžio ugovor na još jednu sezonu za 1 milion dolara. Za ove tri godine je osvojio tri prvenstva Italije. Sa reprezetnacijom je osvojio Evropsko prvenstvo 1995. u Atini pobedom nad Litvanijom 96:90, nakon tri godine odsustvovanja sa međunarodne scene zbog sankcija. FIBA ga je 1995. proglasila za najboljeg košarkaša Evrope te godine.

Na kraju sezone 1994/1995 Danilović je prešao u Majami Hit, koji su u trejdu sa Golden Stejtom dobili prava na Danilovića. U prvoj sezoni je odigrao 19 utakmica, a u drugoj 43 za Majami i 13 za Dalas Meverikse. U dresu Majamija je postigao svoj lični rekord u NBA od 30 poena 09.12.1995. a na utakmici protiv Njujork Niksa u Medison Skver Gardenu 03.12.1996. je šutirao za tri poena sedam od sedam (rekord NBA je osam od osam). Za dve sezone u profesionalnoj ligi je postizao 12,8 poena po utakmici.

Između dve sezone u NBA je sa reprezentacijom osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti, a 1997. je osvojio zlato na Evropskom prvenstvu u Barseloni.

Za sledeću sezonu se vratio u Kinder sa kojim je 1998. osvojio prvenstvo Italije i Evroligu. Zbog hirurškog zahvata na zglobu propustio je Svetsko prvenstvo 1998. u Atini. Avgusta iste godine je imenovan za jugoslovenskog ambasadora dobre volje.
Sledeće sezone Danilović i Kinder su stigli do finala Evrolige, gde su izgubili od litvanskog Žalgirisa. Te sezone je osvojen Kup Italije, a sa reprezentacijom Jugoslavije je osvojio bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1999. u Francuskoj.
Danilović je 2000. godine bio kapiten reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Sidneju sa kojom je stigao do 6. mesta. Na kraju ove sezone, Danilović je prestao aktivno da se bavi košarkom.

Predrag Danilović je oženjen Svetlanom, novinarkom RTS-a sa kojom ima kćerke Olgu i Sonju.
 

Давид

Уредник - Стара гарда
Учлањен(а)
26.06.2007
Порука
3.747
Reaction score
60
Локација
Београд
Žarko Paspalj


Žarko Paspalj (rođen 27. marta 1966. u Pljevljima, SFRJ) je bivši jugoslovenski košarkaš. U svojoj karijeri je igrao za Budućnost, Partizan, San Antonio Sparse, Olimpijakos, Panatinaikos, Panionios, Paris Basket Rasing, Aris i Virtus. Sa Jugoslavije je osvojio 2 srebrne medalje na Olimpijskim igrama, Svetsko prvenstvo 1990. i tri zlatne medalje na Evropskim prvenstvima, kao i jednu bronzanu sa EP.

Žarko Paspalj je započeo svoju karijeru polovinom 80ih u Budućnosti, u to vreme malom klubu koji je služio kao rasadnik talenata za veće klubove kao što su KK Partizan, Cibona, Jugoplastika, Crvena zvezda i Bosna.

Pošto je često bila u opasnosti da ispadne iz prve lige, Budućnost se ponekad nije oslanjala samo na svoje kvalitete. Po nepotvrđenoj priči sa početka 80ih, kada je Paspalj bio junior, Cibona je došla u Titograd na ligašku utakmicu koja je bila beznačajna za nju, ali presudna za nade Budućnosti za opstanak u najjačoj ligi. Dalje se tvrdi da su se dve strane sporazumele da se dopusti domaćem timu da pobedi, dok će zauzvrat Cibonini ljudi moći da gledaju treninge juniora Budućnosti i uzeti bilo kog igrača koji im se dopadne. Znajući da je Paspalj bio najbolji mladi igrač i igrač koji će uskoro mnogo vredeti, uprava Budućnosti mu nije dozvolilo da trenira nekoliko dana, što je značilo da ga Cibona nikada nije videla i da je odabrala drugog igrača.

Nedugo posle toga Paspalj je ušao u prvi tim, značajno doprinevši trećem mestu Budućnosti u sezoni 1985/86 i polufinalu u kom će izgubiti od potonjeg šampiona Zadra.

Tokom leta 1986. Budućnost je prodala Paspalja Partizanu. Vlade Divac, još jedna buduća zvezda, je takođe tog leta prešao u Partizan. Zajedno sa mladim Sašom Đorđevićem i već dokazanim igračima Milenkom Savovićem i Goranom Grbovićem, Partizan je osvojio prvenstvo pobedom u finalu nad Crvenom zvezdom. Paspalj je igrao dovoljno dobro da bi privukao pažnju nacionalnog tima koji je osvojio bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1987. u Atini. Sledeće 1988. godine, Paspalj je igrao veću ulogu u timu koji je poražen u finalu Olimpijskih igara 1988. od Sovjetskog Saveza i skrenuo pažnju na sebe kao potencijalnu zvezdz igrajući sa Partizanom na Mekdonalds Openu.

1989. Paspalj je postao jedan od prvih evropskih igrača koji je prešao u NBA ligu, pridruživši se San Antonio Sparsi]a. Međutim, ovaj potez nije bio uspešan i on je nastupio u samo 28 utakmica, postigavši ukupno 72 poena (2,5 po utakmici) za ukupno 181 minut igre.

Paspalj se 1990. vratio u Jugoslaviju i u Partizan. Tu je postao najbolji strelac lige i predvodio je tim, zajedno sa Đorđevićem i Danilovićem, do final plej-ofa. Ukupan učinak u sezoni je obezbedio Paspalju dobro plaćen prelazak u grčki Olimpijakos u leto 1991.

U sezoni 1991/92. Paspalj je skoro sam predvodio Olimpijakos, tim koji je prethodne sezone bio osmi, do finala protiv solunskog PAOKa. Paspalj je postizao prosečno 32 poena i bio je proglašen za najkorisnijeg igrača lige. Međutim, PAOK je savladao Olimpijakos, a Paspalju je uskraćena šansa da učestvuje na Olimpijskim igrama 1992. u Barseloni zbog sankcija koje su uvedene SR Jugoslaviji.

U drugoj sezoni u Olimpijakosu, Paspalj je iskoristio osnažen tim i osvojio je prvenstvo Grčke, savladavši ljutog rivala Panatinaikos u kontroverznoj finalnoj seriji. Paspalj je postizao prosečno 25 poena po utakmici, ali je koštao svoj tim fajnal-fora Evrolige kada je nagazio na liniju u poslednjim sekundama odlučujuće utakmice protiv francuskog Limoža.

U sezoni 1993/94. Olimpijakos je osvojio duplu krunu u Grčkoj. Međutim, Paspaljeve šuterske statistike su te godine značajno opale dok je on postajao igrač koji sve više greši. Njegov šut sa linije slobodnih bacanja je pao sa 86% na manje od 50% i ovo je dovelo do traumatičnog iskustva na fajnal-foru Evrolige u Tel Avivu aprila 1994, kada je Paspalj promašio odlučujuće slobodno bacanje četiri sekunde pre kraja u porazu Olimpijakosa 59-57 od španskog Huventuda. Paspalj je utakmicu završio sa 15 poena sa 3 pogođena slobodna bacanja iz 10 pokušaja, a kasnije je priznao grčkoj televiziji da je znao da će promašiti pre nego što je šutirao. Ova mentalna blokada će mučiti Paspalja do kraja igračke karijere. Ono je transformisalo jednog od najboljih evropskih šutera u krilo koje se oslanjalo na svoje iskustvo, lukavstvo i veštinu da se probije kroz protivničku odbranu.

Avgusta 1994. Paspalj je izazvao senzaciju prešavši u ljutog atinskog rivala Panatinaikos. Odnosi između Paspalja i uprave Olimpijakosa su se pogoršali tokom tog leta, a njegov prelazak u redove večitog rivala je razbesneo navijače Olimpijakosa, koji su ga progonili kada god bi se dva tima srela. Ovo je u početku inspirisalo Paspalja i on je, u oktobru 1994. u svojoj prvoj utakmici protiv Olimpijakosa, započeo utakmicu sa tri uzastopne trojke u prvom minutu utakmice.

Ipak, ovaj potez nije mogao da sakrije pad u Paspaljevoj igri i njegov šut je nastavio sa slabi. Paspalj je bio najbolji strelac svg novog tima, ali tim nije uspeo bolje od drugog mesta u prvenstvu grčke i polufinala Evrolige, gde je u oba slučaja Panatinaikos poražen od Olimpijakosa, što je razočaralo navijače Panatinaikosa u Paspalja.

Ovo je bilo očigledno tokom Evropskog prvenstva 1995. koje je održano u Atini, kada su mu navijači oba kluba zviždali, iako se veliki deo njihovog nezadovoljstva može pripisati tome da je Paspalj bio kapiten reprezentacije Jugoslavije koja je prekinula nade Grka da mogu da osvoje šampionat na domaćem terenu u emocijama nabijenom polufinalu. Podizanje pobedničkog pehara usred Atine je poslužilo kao velika osveta i dodatno samopouzdanje za Paspalja nakon nekoliko teških sezona.

Paspalj je krajem leta 1995. prešao u Panionios, još jedan klub iz Atine. Panionio je bio manji klub, čiji je trener bio Dušan Ivković, koji ga je dobro poznavao iz reprezentacije. Ivković je postao očinska figura za Paspalja, koji je poboljšao samopouzdanje i predvodio Panionios do trećeg mesta u ligi sa nizom odličnih nastupa koji su nagovestili da je posle dve slabe sezone opet na vrhuncu.

Ovo je postalo očigledno na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti, kada je 30-godišnji Paspalj postigao 16 poena u prvom poluvremenu finala protiv Tima snova. U drugom poluvremenu je pao, zajedno sa celim jugoslovenskim timom, ali je ipak utakmicu završio kao najbolji strelac sa 19 poena, ostavivši dobar utisak koji je podstakao Atlantu Houks da ga pozove u predsezonski trening-kamp. Na njegovu nesreću, povratak u NBA je propao nakon otkrića vanbračne veze sa ženom iz Atine, koji je uticao na Paspaljevu igru, a on je sezonu 1996/97. proveo u Parizu, igrajući za Pariz Rasing Basket i dovevši ekipu do prve nacionalne titule nakon 43 godine.

Paspalj se vratio u Grčku u sezoni 1997/98 i potpisao za solunski Aris. Nekada vodeći grčki klub tokom 80ih je zapao u teška vremena i započeo je jednu od najtežih sezona u njegovoj istoriji. U februaru 1998. Paspalj je predvodio svoj klub do pobede u kupu Grčke, ali je većina njegovih saigrača napustila klub nakon što su neko vreme igrali bez plate. Paspalj je ostao, ali je povreda izazvala da on ne igra do kraja sezone i Aris je brzo počeo da pada na tabeli, jedva izbegavši prelazak u drugu ligu na kraju sezone.

U leto 1998. Paspalj je prešao u redove novog prvaka Evrope, bolonjski Kinder. Međutim, posledice prošlih povreda i godine pušenja su ga stigle i bio je odstranjen iz ekipe u decembru nakon niza nezadovoljavajućih igara. Paspalj se povukao iz košarke u svojoj 32. godini.

U martu 2001. Paspalj je preživeo ozbiljan srčani udar dok je rekreativno igrao fudbal u Atini i ležao je u bolnici nekoliko nedelja. Drugi srčani udar je preživeo u julu 2001.

U jesen 2005, tokom diskusije na RTS-u u vezi srčanih problema, izjavio je da dva srčana napada nisu bila dovoljna da ga nateraju da prestane sa pušenjem i da promeni način života.

Početkom 2004. godine Paspalj je postao tim-menadžer reprezentacije Srbije i Crne Gore, radeći zajedno sa prvim trenerom Željkom Obradovićem. Najvažniji deo Paspaljevog posla je bilo da pomogne stvaranju dobre atmosfere delujući kao spona između igrača i trenera. Paspalju je takođe bio poveren zadatak da ubedi mnoge igrače, posebno one iz NBA, da dođu da igraju za reprezentaciju.

Na njegovu nesreću, njegov posao na ovom mestu se poklopio sa dva najgora rezultata reprezentacije u nedavnoj istoriji, pošto je Srbija i Crna Gora završila na 11. mestu (od 12 ekipa) na Olimpijskim igrama 2004. u Atini, a kasnije nije uspela da dođe do četvrt-finala Evropskog prvenstva 2005., koje se održavalo u Srbiji i Crnoj Gori.

Paspalj je takođe odlučio da se okuša u poslovnom svetu investirajući u projekat Akva park u novobeogradskom Bloku 44. Radovi su počeli u jesen 2005. i još uvek su u toku na ogromnom gradilištu pored reke Save.

Prvobitno predviđanje otvaranja u leto 2006. se pokaualo previše optimističnim i, prema, Paspalju, novi rok za svečano otvaranje je leto 2007.

Paspalj se oženio sa 20 godina, ubrzo nakon što je prešao u Beograd da igra za Partizan. On i njegova ženama Milka imaju dve kćerke: Stašu (rođenu 1987) i Sanju (rođenu 1995).
 

Давид

Уредник - Стара гарда
Учлањен(а)
26.06.2007
Порука
3.747
Reaction score
60
Локација
Београд
Mišljenja sam da ovaj momak zaslužuje počasno mesto na temi "Legende Partizana", ne samo zbog svojih igara, a sjajno je igrao, već zbog svog odnosa prema svetom dresu i prema Grobarima. Svakako, jedan od najvećih ljubimaca Grobara svih vremena

Goran Grbović

72uyrlj.jpg


Rođen je 09.02.1961. godine u Kruševcu.

Igrao je za Napredak odakle prelazi u Partizan. U dresu Partizana postigao 3889 koševa i tako postao sedmi najbolji strelac svih vremena Partizana.

Odlikovala ga je velika borbenost i fantastična preciznost. Bio je sjajan i u skoku. Voleo je Partizan i Grobari su voleli njega.

Ostale su zapamćene njegove igre protiv musavih. Posebno je uživao u pobedama nad njima.

Još uvek se sećam njegovih izjava:

" Derbi je najvažniji susret u karijeri svakog igrača Partizana, pa oni treba da poginu na toj utakmici."

" Ne pamtim da smo mnogo derbija izgubili dok sam ja igrao, ali posle poraza me je bilo sramota da izađem."

U njemu i dan danas kuca grobarsko srce.

Svaka čast majstore, uživao sam gledajući te.



 

Crno-beli

Partizanovac
Учлањен(а)
30.09.2006
Порука
19.482
Reaction score
2.060
Браво за овај пост! :clap
Грба је био заиста легенда, како се он борио за Партизан и са каквом страшћу...а да не помињем како је био одличан играч!
 

Martin

Grobar
Учлањен(а)
30.09.2006
Порука
557
Reaction score
1
Grbovic jeste bio i ostao legenda Grobara!:clap
Malo od njegovog temperamenta rekao bih da ima Novica Velickovic,onako unosi dosta emocije kada je na parketu a i van njega..
 
Последња измена:

Slauter

Grobar
Учлањен(а)
04.10.2006
Порука
407
Reaction score
0
Локација
Obrenovac
Igrac kog sam najvise gotivio kao klinac,trojka,pa zakucavanje,pa trojka,tip igraca koji publika najvise voli,legenda
 

Lord Rahl

Početnik
Учлањен(а)
16.06.2007
Порука
70
Reaction score
0
Локација
по шумама и гора&#1084
Goran Grbović!!! Koja je to legenda od igrača. Ja sam još bio klinac kad je on igrao. Zbog njega mi je i danas košarka draža od fudbala. Svaka čast svim ostalima, kroz Partizan je prošao ogroman broj sjajnih igrača i sjajnih ljudi, ali za mene je Grba broj 1. Čovjek je uvijek igrao sa nevidjenom strašću i ljubavi, i prema igri i klubu posebno.

Jel ima neko neku njegovu sliku iz vremena dok je nosio najdraži dres? Ja sam pokušavao da je nadjem preko svih mogućih pretraživača i ništa. I to ne samo njegovu, skoro je nemoguće naći sliku bilo kojeg našeg košarkaša od prije 15-20 godina.
 

Crno-beli

Partizanovac
Учлањен(а)
30.09.2006
Порука
19.482
Reaction score
2.060
Boban Petrović

boban.jpg


Košarkaš Napretka, Partizana, reprezentativac...U dresu Partizana postigao 3618 koševa, deseti najbolji strelac svih vremena ove ekipe.

Najbolji strelci KK Partizan (1946-2002):

1. Dalipagić Dražen 8278
2. Kićanović Dragan 6520
3. Marić Miodrag 4688
4. Berić Miroslav 4507
5. Radović Radovan 4188
6. Bojović Miloš 4086
7. Grbović Goran 3889
8. Brkić Haris 3738
9. Jelić Slobodan 3729
10. Petrović Boban 3618


А ево и слике Горана Грбовића, из млађих дана...

Погледајте прилог 1191
 

Давид

Уредник - Стара гарда
Учлањен(а)
26.06.2007
Порука
3.747
Reaction score
60
Локација
Београд
Vidim Grba je ostavio trag u srcima svih Grobara.

Evo još jednog igrača u koga su se Grobari kleli, čovek sa sjanim odrazom, centar čija se zakucavanja i dan danas pamte

Miroslav Pecarski

7347ucy.jpg


Bio je jedan od retkih naših igrača koji je došao iz američke koledž lige i zaigrao za neki naš klub. Igrao je za Marist koledž odakle dolazi u Partizan i postaje deo najbolje Partizanove generacije koja je 1988. godine u Ganu bila prvi favorit na finalnom turniru Kupa šampiona.To je bila generacija sa izvanrednim pojedincima poput Divca, Djordjevića, Grbovića, Obradovića, Nakića ....... Tada je Partizan zbog neiskustva izgubio u polufinalu od Makabija koji je do tada redovno gubio od Partizana. Trener Dule Vujošević je tada imao 28 godina.

Nakon Partizana odlazi u Grku gde nastupa za Panatinaikos zatim za Aris pa za Panionios. Igrao je još u Italiji u Kantuu u Franskoj (Šole) i u Španiji u timu Hihona.​
 

Давид

Уредник - Стара гарда
Учлањен(а)
26.06.2007
Порука
3.747
Reaction score
60
Локација
Београд
I dan danas osećam tugu za ovim vrsnim momkom i košarkašem

Haris Brkić


6twnz8i.jpg



Rođen je 24. jula 1974. godine u Sarajevu, preminuo 15. decembra 2000. u Beogradu.

Košarkom je počeo da se bavi u sarajevskoj Bosni sa deset godina. U Partizan je došao 1992. godine. Posle pozajmice čačanskom Borcu, od sezone 1993/1994. nastupao je za prvi tim Partizana.

U narednih šest sezona sa velikim uspehom igrao je za Partizan, sa kojim je osvojio tri titule prvaka države i tri nacionalna Kupa. U sezoni 1997/1998, sa „crno-belima“ je nastupao na Final fouru Evropske lige u Barseloni.

U sezoni 1999/2000. igrao je u podgoričkoj Budućnosti, sa kojom je osvojio još jednu titulu prvaka Jugoslavije, a krajem 2000. godine, ponovo se vratio u Partizan. Posle povratka odigrao je još tri zvanične utakmice u „crno-belom“ dresu, pre nego što je ubijen.

Inače, bio je 8. najbolji strelac Partizana (svih vremena) sa 3738 postignuta koša.

U utorak 12. decembra oko 21.30 na parkingu ispod dvorane "Pionir", sa dva metka u glavu, teško je ranjen Haris Brkić, košarkaš Partizana, koji je nešto više od 48 sati posle toga preminuo. Ubice nikada nisu uhvaćene i privedene pravdi.

U znak sećanja na Harisa Brkića, klubovi za koje je nastupao, Bosna, Partizan i Budućnost svakog leta organizuju Memorijalni turnir.

Nek' mu je laka crna zemlja i slava mu.
 

Давид

Уредник - Стара гарда
Учлањен(а)
26.06.2007
Порука
3.747
Reaction score
60
Локација
Београд
Kontraverzna ličnost, nekada ljubimac Grobara, danas omražena ličnost istih, iz dobro poznatih razloga. Uprkos svemu, ostao je zapamćen kao čovek izuzetnog odraza, mirne ruke, nezaboravnih zakucavanja, najbolji strelac Partizana svih vremena sa 8278 postignutih koševa

Dražen Dalipagić - Praja

Praja je rođen je 27. novembra 1951. u Mostaru. Završio je Višu pedagošku školu u Beogradu. Kao košarkaš ostvario je izvanrednu karijeru i ostaće zabeležen kao jedan od najboljih košarkaša svih vremena.
Na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. osvojio je, sa reprezentacijom Jugoslavije, srebrnu medalju, a na sledećoj Olimpijadi u Moskvi 1980. postao je vlasnik zlatne. Na Svetskom prvenstvu u Portoriku 1974. reprezentacija SFRJ u kojoj je igrao bila je druga, a četiri godine kasnije na Svetskom prvenstvu u Manili bila je prva. Dalipagić je tada proglašen najboljim igračem prvenstva. Ista reprezentacija bila je treća na Svetskom prvenstvu u Kolumbiji 1982, a druga na Prvenstvu Evrope 1981.
Za reprezentaciju Jugoslavije je odigrao 243 utakmice.

Najveći deo svoje karijere (1971-1982) je proveo u KK Partizan iz Beograda za koji je u proseku postizao 33.7 poena po utakmici. Najbolji je strelac u istoriji crno-belih.

Godine 1977. Dražen Dalipagić je poneo titulu najboljeg igrača u Evropi, a 1978. bio je najbolji sportista u Jugoslaviji. Posle prestanka košarkaške karijere bio je trener, a danas je tim menadžer košarkaškog kluba Atlas. Januara 2005. u Springfildu doživeo je, bez sumnje, najveće priznanje za ono što je učinio za srpsku i svetsku košarku. Na svečanosti u Najsmitovoj kući slavnih proglašen je planetarnim svetskim velikanom. Priznanje besmrtnika pod obručima do sada su sa prostora nekadašnje Jugoslavije dobili sekretar FIBE Borislav Stanković, otac jugoslovenske košarke Aleksandar Nikolić, nezaboravni centar Krešimir Ćosić i posthumno jedan od najboljih igrača svih vremena Dražen Petrović.

Na inicijativu Pedra Fernandeza, legendarnog trenera Reala, 1. marta 2007 otvrorena je u Alkobendasu, (Španija) evropska košarkaška Kuća slavnih. U drugoj grupi koja će biti primljena 12. septembra je i Dražen Dalipagić uz trenera Ranka Žeravicu i Borislava Stankovića.



Oženjen je Sonjom Požeg, nekada uspešnom teniserkom i najlepšom sportistkinjom, danas ekonomistom i imaju ćerku Sanju i sina Davorina.

Igrao je za klubove: 69-71 LOKOMOTIVA (MOSTAR), 71-80 PARTIZAN, (BEOGRAD), 80-81 KARERA (VENECIJA), 81-82 PARTIZAN (BEOGRAD), 82-83 REAL (MADRID), 83-85 UDINE (UDINE), 85-88 HITAČI, ĐOMO (VENECIJA), 88-90 VERONA (VERONA), 90-91 CRVENA ZVEZDA (BEOGRAD), 91-92 22. DECEMBAR (BEOGRAD).

Grobari mu nikada nisu i nikada neće zaboraviti prelazak u redove musavih.
 

Давид

Уредник - Стара гарда
Учлањен(а)
26.06.2007
Порука
3.747
Reaction score
60
Локација
Београд
Svi znamo ko je Sale Nacionale. Ko može da zaboravi trojku u poslednjim sekundama u finalu Kupa Evropskih Šampiona

Aleksandar Saša Đorđević

Aleksandar Saša Đorđević (26. avgust 1967. godine u Beogradu) je srpski košarkaš. Igračku karijeru započeo je u školskom timu Devete beogradske gimnazije, sa kojim je osvojio srednjoškolsko Prvenstvo Beograda 1986. Odigrao je 108 utakmica u dresu reprezentacije Jugoslavije. Pored majice s državnim obeležjima nosio je dres Partizana, Filipsa, Timsistema, Portlanda, Barselone i Real Madrida.

U bogatoj riznici trofeja ima prvenstva Jugoslavije (’87. i ’92), Kup SRJ (’89. i ’92), Kup evropskih šampiona 1992. s Partizanom, prvenstvo Španije (’97. i 2000), Kup Radivoja Koraća (’89, ’93. i ’99). Odličje s Olimpijade ’96. (srebro), zlato sa Svetskog prvenstva ’98, zlata s Evropskog šampionata ’91, ’95. i ’97. i bronzu iz ’87. godine.

Njegove trojke u poslednjoj sekundi u finalu Kupa evropskih šampiona (za Partizan) i na utakmici protiv Hrvatske (za reprezentaciju Jugoslavije), kojima je doneo pobedu svom timu su postale nešto po čemu će Saša Đorđević ostati zapamćen.

Igračku karijeru je završio 3. jula 2005. godine, ubrzo se otisnuo u trenerske vode.
 

Ala-Munja

Del boy
Учлањен(а)
31.01.2007
Порука
8.413
Reaction score
489
Локација
...
Sedam tužnih godina datum: 14.12.2007
Prošlo je sedam tužnih godina otkako je tragično preminuo
Haris Brkić, dugogodišnji košarkaš našeg kluba i reprezentativac Jugoslavije. Delegacija našeg kluba u subotu, 15. decembra u 11 časova položiće cveće na njegov grob.
Brkić je rođen 1974. godine u Sarajevu, gde je i počeo da otkriva tajne košarke. Iz Bosne je 1992. godine došao u Partizan i od sezone 1993/1994 bio prvotimac crno-belih.
Sa Partizanom je
Haris osvojio tri šampionske titule i tri trofeja u Kupu, a potom je sa podgoričkom Budućnosti osvojio još jednu titulu prvaka Jugoslavije.


Otisao si Harise , ostala je tuga , uvek ce te voleti , Grobari sa Juga !
 

Ostoja_PFC_

Grobarčina
Учлањен(а)
30.09.2006
Порука
2.841
Reaction score
192
Локација
Dole ispod
Malo koji igrac ce biti kao Haris,neka mu je vecna slava.
I dan danas ima dres njegov dok je sponzor bio zepter.
 

Maric_kw_

Početnik
Учлањен(а)
30.01.2007
Порука
17
Reaction score
0
Локација
kraljevo
7 godina od ubistva Harisa Brkića

U subotu se navršava sedam godina od smrti Harisa Brkića, košarkaša koji je ostavio dubok trag u Bosni, Budućnosti i Partizanu. Brkića su nepoznate osobe sačekale na parkingu ispred dvorane "Pionir" 13. decembra 2000. godine i u mraku dva puta pucale u glavu.

Brkić se dva dana kasnije u Urgentnom centru borio za život, ali nije izdržao i preminuo je u 26. godini. Istraga o ubistvu Harisa Brkića još nije dala konkretne rezultate.

Sa Partizanom je osvojio tri titule prvaka države i tri nacionalna Kupa. U sezoni 1997/98 bio je deo tima koji je učestvovao na Fajnal-fouru u Barseloni. Sa mladom reprezentacijom je osvojio bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1996. godine.

Brkić se iz Budućnosti vratio u Partizan krajem 2000. godine i pre nego što je ubijen, odigrao je još tri zvanične utakmice u crno-belom dresu.

Pomen Harisu Brkiću biće održan u subotu na Centralnom groblju u Beogradu
 

Immortal

Old School
Учлањен(а)
04.10.2006
Порука
2.646
Reaction score
2
Локација
Србија
KO MI JE UBIO SINA

Radmila Brkić, majka košarkaša Partizana Harisa Brkića, i dalje ne zna istinu o njegovoj smrti

Prošlo je sedam godina od smrti košarkaša Partizana Harisa Brkića a istraga o ubistvu 26-godišnjeg igrača još nije dala rezultate. Radmila Brkić, majka pokojnog Harisa, kaže za Kurir da se policija u ovom slučaju nije pomerila sa mrtve tačke, iako je prošlo mnogo vremena od svirepog ubistva ispred dvorane Pionir kada su nepoznati počinioci dva puta pucali u glavu košarkašu Partizana.
- Šta da vam kažem osim da policija nije uradila ništa da se pronađe ubica ili ubice mog sina. Ne znam kome više da se obratim, jer policija stalno govori da nikako ne mogu da pronađu motive zbog čega je ubijen Haris. Pogledajte samo koliko je izvršeno ubistava u ovoj zemlji, a nisu rešena. Kako onda da očekujem da će pronaći ljude koji su svirepo oduzeli život mom sinu? U ovoj zemlji ubistvo se naručuje za 100 evra, i to je toliko žalosno - kaže Radmila Brkić.
Majka Harisa Brkića i dalje ne zna kome je bilo stalo da se ubije njen sin, jer su o njemu svi govorili u superlativima.
- Više mi nisu bitni ljudi koji su ubili Harisa, već motivi zbog čega je tako rano završio svoj život. Niko nije imao zamerku na njega i svi su ga smatrali oličenjem sportiste. Sad ćete verovatno pomisliti da svaka majka o svom sinu govori najbolje, ali stvarno ne znam nikoga ko je rekao neku ružnu reč za Harisa.
Radmila Brkić je istakla da nije pokretala nikakvu privatnu istragu, jer nema nikakva saznanja šta se desilo tog 13. decembra ispred dvorane Pionir.
- Šta mi tu možemo da uradimo, osim da se nadamo da će policija rešiti ovaj slučaj. Sve se nadam da će, kad se reši neko ubistvo, tako biti i sa slučajem mog sina, ali dani prolaze a mi ne dobijamo nikakve informacije. Verujem da i vi u medijima možete da pomognete i da s vremena na vreme pokrenete tu temu, jer Haris je bio je vrhunski sportista.

izvor: www.kurir-info.co.yu
Убиство наше легенде још није расветљено...
 

shvedja

Banned
Учлањен(а)
28.10.2006
Порука
1.681
Reaction score
4
Локација
Iza coska
Стварно срамота за све нас и нашу државу да један врхунски спортиста тако дочека крај живота а да се нико (од ових који би то требало наравно) ни неокрене око себе да се запита мало! полиција, политичари, медији... нико се није удостојио да то истражи! Нека му је вечна слава и да се надамо да ће истина кад тад изаћи на видело
 
Top