Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu
Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net
SLETEO SREBRNI LETAČ
Od obruča se oprostio Željko Rebrača, centar
koji je obeležio zlatnu dekadu srpske košarke
Poslednjih nekoliko dana sam razmišljao o svemu.
Jednostavno, nisam bio Željko Rebrača koga svi znaju i koga ja "znam" i nisam želeo da "lažem" druge i sebe...
Sleteo je i Srebrni letač. Kraj igračke karijere legendarnog srpskog centra, zvanično objavljen početkom nedelje u Valensiji!
Željko Rebrača je sleteo, da bi, jednog dana, opet
poleteo, ka novim izazovima, takođe u košarci, ali na nekom drugom mestu, od parketa se oprostio...
- Poslednjih nekoliko dana sam razmišljao o svemu. Dugo sam se "lomio", jer s jedne strane želeo sam da sve dam od sebe i opravdam poverenje koje su mi ukazali ljudi iz Pamese. S druge, nikako nisam mogao da uhvatim željeni korak. Jednostavno, nisam bio Željko Rebrača koga svi
znaju i koga ja "znam" i nisam želeo da "lažem" druge i sebe... Željkov glas "paraju" emocije. Kako i ne bi. Više od decenije i po gradio je blistavu karijeru, upisujući svoje ime nebrojeno puta u zlatnu knjigu srpske i evropske košarke. Bilo je zaista predivnih momenata...
I zaista je teško "u dahu" nabrojati, od Partizana, preko Benetona, Panatinaikosa. Bilo ih je u NBA. Ipak...
- Kako da se ne sećam svih reprezentativnih uspeha? Nešto najlepše, od penjanja na postolje, preko parketa, do dočeka na aerodromu, ispred Skupštine... Ostaje za sva vremena...
Kao što ostaju za sva vremena zlatni letovi Srebrnog letača, poput onog "preko" Sergeja Panova, uz zvučnu podlogu sirene za kraj finalne utakmice na SP u Atini 1998, kada je sa plavima okačio svetsko zlato oko vrata...
- Nisam samo ja zaslužan za to. Bilo nas je 12, naravno i stručni štab...
Od "prvih" atinskih 12, iz 1995. još samo Dejan Tomašević aktivno igra košarku. Ali, gotovo su svi ostali u košarci...
- I ja bih želeo da ostanem u basketu...
Već je izvesno da bi Dušan Ivković mogao da preuzme selektorsku ulogu. Hipotetički, ako stigne poziv za "pomoć"...
- Drago mi je ako je tako, jer uz Dudu sam mnogo naučio. Ne bih želeo da moje reči neko shvati kao nuđenje, već jednostavno ako neko smatra da mogu da pomognem mladim naraštajima, tu sam, da razgovaramo i ako reprezentacija može da ima koristi, zašto da ne?
OPROŠTAJNI MEČ
POBEDA ZA KRAJ
Željko je parket napustio kao pobednik. U njegovom poslednjem zvaničnom meču, Pamesa je pobedila Granadu (74:67), a srpski centar upisao 4 poena. Hoće li biti i “svečanog” kraja”, oproštajne utakmice.
- Ne, ne verujem, nisam o tome razmišljao. Da sam hteo da igram još, bila bi još koja zvanična utakmica.
PENZIONER
TEK KAD PUSTIM STOMAK
Dobro jutro penzioneru...
- Čudno, zasita čudno... Posle toliko godina, ustajem, a da nema "planova" o treningu, utakmicu, ne daj Bože lekarskom pregledu, rehabilitaciji. Ne osećam se kao penzioner. Kažu, tek kad "pustim" stomak, osetiću penizonerske dane... Nadam se da neću skoro - kroz šalu dodaje Željko.
OVACIJE U VALENSIJI
NISAM TO OČEKIVAO
Željko je u u penziju ispratilo preko 50 novinara burnim aplauzom, iako se samo par sati pre konfernecije u dogovoru sa upravom Pamese, odlučio da to javno saopšti...
- Zaista sam iznenađen. Znam da sam u Pamesu stigao kao velika zvezda. Na žalost, koliko god se trudio, nisu mnogo imali koristi od mene, praktično nisam odigrao ni jedan celi meč. I zato me je toliki broj ljudi i taj palauz zasita dirnuo.
SIN OČEVIM STOPAMA
FILIP PIONIR BENETONA
Naravno, Željko je pre izlaska na konferenciju za novinare, odluku o povlačenju prvo saopštio porodici koja živi u Trevizu. Supruga Danijela, ćerke Katja i Alisa su odluku primile s velikom radošću. Jedino je, sin Filip potišten...
- Prvo njegovo pitanje je bilo zašto još ne igram? Reako sam mu da sada dolazi njegovo vreme...
Filip, koji se već proslavio kao izuzetan vozač skutera na vodi, već je standardni član pionirskog tima Benetona...
- Hteo je da igra košarku. Nismo mu branili, ali ne pada mi na pamet da ga guram... Igraće dok bude želeo. Kad napuni 18 godina neka sam odluči čime će da se bavi.
KLUBOVI
Partizan (1989–1994)
Beneton (1995–1999)
Panatinaikos (1999–2001)
Detroit (2001–2003)
Atlanta (2003–2004)
LA Klipers (2004–2007)
Pamesa (2007-2007)
KLUPSKI USPESI
2001 – finale Suprolige (2nd Place)
2000 – šampion Grčke, šampion Evrope
1999 – Kup Saporta
1998 – Kup Italije
1997 – šampion Italije
1992 – šampion SRJ, šampion Evrope, Kup Jugoslavije
REPREZENTATIVNI USPESI
1998 – šampion sveta
1997 – šampion Evrope
1996 – olimpijsko srebro
1995 – šampion Evrope
1991 - juniorski šampion sveta
PRIZNANjA
1994 - 54. pik Sijetla
1996 - učesnik FIBA Ol-star meča
1997 - učesnik FIBA Ol-star meča
1999 - učesnik FIBA Ol-star meča
1998 - najbolji igrač Evrope
1999 - učesnik italijanskog Ol-star meča
2001 - učesnik grčkog Ol-star meča
2002 - učesnik NBA ruki Ol-star meča
2002 - član druge petroke NBA rukija
50 Years interview: Sasha Djordjevic, Partizan
Over the 50 Years of European Club Basketball being celebrated by Euroleague Basketball throughout this season, a few shots stand out as the most memorable. One of those, without doubt, was Sasha Djordjevic's title-winning buzzer-beater that gave Partizan Belgrade it's only Euroleague trophy in 1992. His race downcourt to beat Joventut Badalona with a jump shot on the full run is seared in the mind of anyone who saw it, and especially the fans of Partizan in Belgrade. Those same fans will be watching on Wednesday, when Djordjevic is honored with other greats from the club's history in another in the series of 50 Years of European Club Basketball commemorative events being held across the continent. With history on his mind, Djordjevic spoke to Euroleague.net recently about the legacy of 1992. "It was a dream come true," Djordjevic said. "But there was a lot of time and a lot of work that went into the shot. It kind of changed the whole history of the club, who had never won the Euroleague before. That's why it meant a lot. I'm really proud and happy about it, but mostly for the team and the city."
Hello, Sasha. We have to start with The Shot: 1992, Istanbul, your game-winner for Partizan in the Euroleague Final. How often do you think of it?
"It was a big shot and a huge game, the one which gave us the title for the team that I really loved as a kid. So it really meant a lot to me. I don't think about it a lot, but people remind me about it all the time. And it's probably going to stay that way. But it really meant a lot to the team especially for their history, and that's how I'll try to remember it."
What did that shot and that 1992 Euroleague title mean to you at the time, but also now, looking back over the years?
"It was a dream come true. Every kid practicing dreams of that kind of shot for that title because that title was the biggest of all for a team and a player. But as a kid, you try to direct it as a movie: 'Down by two with the ball, 4...3...2...1'; you shoot and it goes in. And it really happened. It was a dream come true. But there was a lot of time and a lot of work that went into the shot. It kind of changed the whole history of the club, who had never won the Euroleague before. That's why it meant a lot. I'm really proud and happy about it, but mostly for the team and the city."
That dramatic victory by Partizan is also considered one of European basketball's biggest moments. How does it feel to be a part of history like that, doing something that everyone who saw it always remembers?
"It's a huge part of history by itself. It was an unbelievable thing how we did it and I did it. I remember Milan in the semis and they had a team full of great players and Mike D'Antoni as coach, who was one of my idols. At the beginning of the semis, there were a lot of photographers taking pictures, but everybody at half-court was turned to the Italians. Only about three or four from my country were taking pictures of us and about 25 were shooting the Italians. I remember saying to the trainer, I don't like that. If we beat them, how will things change? And he said, 'I like what you're thinking.' And it happened."
Your generation of players at Partizan did so much after 1992, too: you, Sasha Danilovic, Zeljko Rebraca, Nikola Loncar and, of course, a young head coach then, Zeljko Obradovic. Looking back, could any of you, at the time, have predicted so much success for that young group?
"That's what you work for it. You can't predict things, but you just go for it. We had a good team, and for three or four years were always there, fighting with Cibona, and were always there trying to win it all. We also believed in ourselves and that's what made the difference. We had a coach in his first year but we all had a great relationship, both professionally and as friends, every time we were on the court. I think I and the others were very mature at the time - not only as players but as persons as well. And that really helped to build the great team spirit and respect for the coach, even though it was his first year. And he would not get mad at us, which helped us. If we would lose by 30 or 40 points, he would be laughing, and that was just the opposite of what you would expect. And that helped our confidence to grow."
You were also part of a generation of European players who helped change the way European basketball is looked at around the world. Did you feel those big changes happening and feel that European basketball was getting better and better during your career?
"Absolutely. Back at that time, I was trying for the Olympic team in 1990, after my military time. And then we had the great Euroleague championship and I had a lot of contracts on the table - from NBA and other strong teams. But I didn't want to go. I wanted to stay in Europe. After the title, I had some of my best playing days in Italy on a personal basis and that helped me in my career. That year helped us understand that with hard work and sacrifice we could move on. We were not the best team on paper and didn't have the most money. But looking back, we had some great players, too. Still, a lot of people said that's one of the biggest upsets in European basketball history."
In the end, after your team and individual achievements, what did it mean to you personally to have the chance to play in those European club competitions - the Euroleague mainly?
"That's what you work for. I saw Maccabi growing up and all the other great teams. Real Madrid, CSKA Moscow and Varese. There were a lot of players with a lot of talent and a lot of big names, who I looked at as my idols. And now I was the one making history. I played a lot of great basketball, and it was an honour to achieve those big goals - as a team team and personally. And looking at Yugoslavia with names like Petrovic and Danilovic and so many others, it was proof that the best basketball was played in Yugoslavia. But it was always about the team. I had a lot of personal honours in my career, but they never gave me the satisfication as those with the team. Every time I talk to young players, I always tell them to think about the team."
Divac skupio pare za 10 kuća za izbeglice
Utorak, 4. mart 2008. 15:44
Humanitarna organizacija Divac najavila je da će sa Republičkim komesarijatom za izbeglice i UNHCR-om potpisati ugovor koji će omogućiti kupovinu najmanje deset seoskih domaćinstava za izbegličke porodice.
Prodajom poštanskih markica u okviru acije "Možeš i ti", krajem prošle godine prikupljeno je 8.650.300 dinara, i tim novcem će po odbitku troškova biti kupljeno i adaptirano najmanje deset domaćinstava.
Šestočlana komisija, u koju će ući po dva člana potpisnica ugovora, utvrdiće kriterijume po kojima će se sa postojećih širih spiskova odrediti porodice koje će dobiti ta gazdistva.
Agenciji Beta je rečeno da je administratidvna procedura za potpisivanje ugovora u toku, a ceremonija će biti obavljena u naredna dva dana.
(Beta)
Mondo
Berić: Žalim što nisam igrao na F4
Sreda, 11. jun 2008. 16:42
Bivši košarkaš Partizana i jugoslovenski reprezentativac Miroslav Berić objavio je u sredu završetak karijere, otkrivši da mu je jedino žao što sa crno-belima nije igrao na završnom turniru Evrolige.
"Nisam imao sreću da sa klubom koji me je stvorio pokušam da se izborim za titulu šampiona Evrope. Što se tiče reprezentacije, osvojio sam dve titule evropskog i jednu svetskog šampiona, kao i srebro na Olimpijskim igrama u Atlanti. Mislim da je to sasvim dovoljno, ne treba da preterujem", izjavio je Berić na oproštajnoj konferenciji za novinare u Humskoj 1.
On je dodao da ne planira oproštajni meč i da ne razmišlja o bavljenju trenerskim poslom, već želi da se posveti funkciji tim menadžera mlade reprezentacije.
"To je funkcija koja me trenutno zanima u košarci", naveo je Berić.
Rasni šuter rođen je 1973. godine, a košarku je počeo da igra u ekipi Užičke republike, kod trenera Milana Opačića. Potom je prešao u juniore Partizana, gde ga je trenirao Dragan Savić, da bi se sredinom 90-ih godina afirmisao u seniorskom timu crno-belih.
Berić je za Partizan odigrao 299 utakmica i zauzima osmo mesto po broju nastupa na "večnoj" klupskoj rang-listi. Sa 4.507 poena nalazi se na četvrtoj poziciji liste strelaca, a ispred njega su samo Dražen Dalipagić, Dragan Kićanović i Miško Marić.
"Teško je reći koji su mi najdraži trenuci u karijeri. Možda je to prva titula sa Partizanom koju sam osvojio 1995. i svaki trofej u dresu reprezentacije", istakao je Berić, koji je za nacionalni tim odigrao 70 utakmica.
Posle Partizana, igrao je za više evropskih klubova: u Španiji za Taukeramiku, Menorku i Hihon - u čijem dresu je aprila 2007. odigrao poslednji zvanični meč - zatim u Italiji za Miler iz Verone i Skavolini, za grčki Panelinios, litvanski Žalgiris i ukrajinski Azovmaš.
Berićevoj konferenciji u Klubu sportista Partizana prisustvovali su njegovi nekadašnji saigrači Ratko Varda, Zoran Stevanović i Slaviša Koprivica, kao i sadašnji predsednik crno-belih Predrag Danilović.
Partizan će uručiti priznanje Beriću u četvrtak, uoči početka prve utakmice finala plej-ofa sa Hemofarmom.
Đorđević odbio fotelju milanske Olimpije
Nedelja, 15. jun 2008. 14:05
Aleksandar Đorđević, jedan od najboljih srpskih košarkaša svih vremena, nije želeo da preuzme predsedničko mesto ekipe Olimpije iz Milana, prenele su "Novosti" pozivajući se na pisanje italijanskih medija.
Sale je dobio ponudu vodećih ljudi milanskog kluba, na čelu sa Đorđom Armanijem, da sedne u fotelju ekipe koju je posle zvaničnog oproštaja od košarke predvodio kao trener prošle sezone.
Čelnici Olimpije čvrsto su rešili da naprave reorganizaciju u klubu i da funkcije ponude samo Italijanima, uz određeni ustupak da predsedničko mesto bude povereno Đorđeviću, koji je svojevremeno nosio dres Milaneza.
Ipak, ono što je pre nekoliko meseci i javno priznao, Đorđević je sada potvrdio - da nije zainteresovan za visoke funkcije pojedinih košarkaših klubova, kao ni za trenerski rad.
Đorđević, koji je imenovan za ambasadora UNICEF, poslednjih godina sa uspehom obavlja ulogu direktora Beogradskog maratona, kao i poslove vezane za humanitarnu organizaciju Grupa sedam, koju je osnovao zajedno sa bivšim asovima srpske košarke.
(MONDO)
Željko Obradović, trener košarkaša Panatinaikosa, za „Blic“
Vidim Partizan u vrhu Evrope
Autor: V. Lojanica | Foto:V. Lojanica | 04.09.2008. - 06:00
Željko Obradović je opet na Zlatiboru sa svojim Panatinaikosom. „Zeleni iz Atine“ u srpskoj turističkoj meki prave prve korake pred borbu za tri trofeja, što je obavezan deo plana svakog velikog kluba.
- Cilj je isti kao i svake godine, da osvojimo trofeje u sva tri takmičenja u kojima učestvujemo. U ovom prelaznom roku doveli smo Pekovića i Kecmana iz Partizana, vratili Focisa i Dušana Šakotu, što nam uz okosnicu prošlogodišnjeg tima i nekoliko mladih igrača daje za pravo da gajimo najveće moguće ambicije - kaže Obradović u razgovoru za „Blic“.
Od poznatih imena, na Zlatiboru su samo Batista i Alvertis?
- Nedostaju nam igrači koji su nastupali na Olimpijskim igrama, na zasluženom su odmoru. To su četiri grčka reprezentativca Spanulis, Dijamantidis, Focis i Cacaris, Litvanac Jasikevičijus, Nikola Peković i Dušan Kecman, koji s reprezentacijama Crne Gore i Srbije odrađuju kvalifikacioni ciklus. Oni će se priključiti ekipi krajem septembra.
Konkurencija u Evroligi je paklena?
- Iz godine u godinu Evroliga je sve jača, mnogi timovi značajno su povećali budžete. Najbolja potvrda za to je dolazak velikog broja igrača iz NBA lige u Evropu, čak i onih koji su bili bitni za igru svojih timova. O konkurenciji koja nas čeka u Evoligi najbolje govori činjenica da je čak 16 timova istaklo ambiciju da se plasira na fajnal for.
Da li u tih 16 vidite i Partizan?
- Ja uvek vidim Partizan jer on je bio i ostaće moj klub i nikada nisam voleo da igram protiv njega. Crno-beli su značajno promenili igrački kadar, ostali su bez nekoliko ključnih igrača, ali isto tako su doveli košarkaše koji mogu da ponesu breme koje predstavlja igranje u Partizanu. Ipak, odogovor na pitanje koliko daleko Partizan može da dogura u Evroligi ostavio bih svom kolegi Vujoševiću. U svakom slučaju, želim mu puno uspeha.
Amerikanci su prilično lako osvojili olimpijski košarkaški turnir.
- Finale, koje je bilo jedno od najzanimljivijih olimpijskih utakmica za zlato, pokazalo je da su Španci imali veliku šansu da pobede SAD, ali su je propustili. Mora se uzeti u obzir kako su Amerikanci prišli ovoj Olimpijadi. Posle nekoliko velikih takmičenja, gde su prošli neuspešno, za Peking su stvorili posebnu atmosferu u državi, koja je duvala u jedra svojim košarkašima. Doveli su izuzetno jaku reprezentaciju sastavljenu od najboljih NBA igrača, koja je na turnir ispraćena sa etiketom „ponos nacije“ i na kraju zasluženo osvojila prvo mesto.
Koliko su primetni pomaci u srpskoj košarci? Stvara se kult reprezentacije, „Arena“ je puna kada igra državni tim, Svetislav Pešić je prihvatio dužnost trenera Crvene zvezde.
- O reprezentaciji nisam dao nijedan komentar od Evropskog prvenstva 2005. godine, pa neću ni sada. Naravno da se interesujem o zbivanjima u najboljoj selekciji Srbije, i to preko svog kuma Dušana Ivkovića. O zbivanjima u Crvenoj zvezdi, takođe, ne želim da pričam - rekao je na kraju Obradović.
Pet evropskih kruna
Želimir - Željko Obradović rođen je 9. marta 1960. u Čačku. S reprezentacijom Jugoslavije kao igrač osvojio je na Olimpijadi u Seulu 1988. srebrnu medalju i 1990. na šampionatu sveta u Argentini zlatnu medalju. Za trenersku karijeru zahvalan je Draganu Kićanoviću, profesoru Aci Nikoliću i Dušanu Ivkoviću. Jedan je od najuspešnijih košarkaških trenera u Evropi. Jedini je u svetu osvajao zlatne medalje na šampionatima sveta i kao igrač i kao trener. Pet puta je osvojio titulu šampiona Evrope - Partizan (1992), Huventud (1994), Real Madrid (1995), Panatinaikos (2002. i 2007). Nosilac je priznanja „Aleksandar Gomeljski“, koje se dodeljuje najboljem evropskom treneru.
Beg iz vrele Atine
Zlatibor je postao tradicionalna baza atinskih „zelenih“.
- Ponovo smo ovde iz prostog razloga što ovde imamo odlične uslove za rad i što smo morali da pobegnemo sa atinskih 34 stepena u plusu. Prepodnevni treninzi su kombinacija trčanja i rada u teretani hotela „Olimp“, dok u popodnevnom terminu koristimo sportsku dvoranu na Zlatiboru - kaže Obradović.
Jedan od najboljih igrača u istoriji srpske košarke Aleksandar Đorđević u intervjuu za B92 izneo je svoja očekivanja o učešću Partizana u Evroligi, kao i o nastupima reprezentacije Srbije u kvalifikacijama za šampionat Evrope 2009. godine. Đorević je tokom svoje bogate karijere, koju je počeo u Crvenoj zvezdi, nastupao za Partizan, Milano, Bolonju, Portland, Barselonu, Real Madrid i Skavolini.
Odigrao je 108 utakmica u dresu reprezentacije Jugoslavije, sa kojom je osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1996, zlato sa Svetskog prvenstva 1998, zlata s Evropskih prvenstava 1991, 1995. i 1997, kao i bronzu 1987. godine.
ULEB ga je izabrao među 50 ljudi koji su najzaslužniji za razvoj košarke u Evropi. Igračku karijeru je završio 3. jula 2005. godine, posle čega se otisnuo u trenerske vode i postao šef stručnog štaba italijanskog Milana.
Partizan već nekoliko sezona ima možda i najmanji budžet u Evroligi, ali uvek uspeva da napravi fenomenalne rezultate. Đorđević smatra da ništa nije slučajno, i da je organizacija u klubu ključ uspeha.
"Ne bih se složio baš da Partizan ni odčega pravi nešto. Prvo, imaju izuzetnu organizaciju, imaju izuzetnog trenera koji izvlači maksimum iz svojih igrača. Stvara stalno mlade i već u ranoj dobi izuzetno iskusne igrače. Kad ovo kažem mislim pre svega na Tepića koji ima 21. godinu, tu je Veličković sa 22 ili 23 koji je po meni jedna od najboljih četvorki u Evropi trenutno, i siguran sam da će imati takvu karijeru.
Od svakog igrača Partizan izvlači maksimum, popunjavaju svoje redove sa dva ili tri igrača koja su im potrebna, s obzirom da svake godine odlaze po jedan ili dva najbolja kao što su prošle godine otišli Peković i Kecman, a to su popunili sa Rakočevićem koji je široj javnosti nepoznat međutim dečko igra izvanredno sa maksimumom svojih mogućnosti, što je sigurno zasluga Partizana kao cele organizacije. Ono što Partizan ima, a što nema niko u Evropi je atmosfera, publika, to su grobari koji ne da su šest nego su i šesti i sedmi i osmi igrač Partizana."
"Crno-beli" su prošle sezone stigli nadomak završnog turnira Evrolige. Đorđević misli da je Partizan evropska realnost, i dodaje da ekipa Duška Vujoševića ne bi trebalo da se krije iza prodaje najboljih igarača i malog budžeta.
"Pa Partizan posle prošle godine ne može da se krije, bez obzira na promene u sastavu. Partizan je evropska realnost, tim koji je sedam puta za redom šampion Srbije. Prema tome, nema potrebe da se krije iza budžeta koji sigurno nije veliki. Bez obzira što se ne troši veliki novac ima fenomenalnih igrača, fenomenalno se radi sa njima. Mladi igrači dobijaju šansu i to znaju da iskoriste. Prema tome, za mene nije iznenađenje ukoliko Partizan i ove godine prođe u 16, a ne bi bilo ni da ode u osam", kaže Sale 'Nacionale'.
Prema njegovom mišljenju CSKA iz Moskve je uz grčki PAO glavni favorit za titulu u Evroligi ove sezone.
"Za mena je apsolutni favorit CSKA. Oni su, uz Panatinaikos, dve najbolje ekipe u Evropi. Mislim da će to biti i finale ukoliko se kojim slučajem ne sretnu u polufinalu u Berlinu na fajnal foru."
Reprezentacija Srbije odlično je odradila kvalifikacije za šampionat Evrope 2009. godine. Đorđević kaže da je selektor Ivković napravio dobru bazu koju treba nadgraditi.
"Ne pratim šta se dešava u savezu, ali pratio sam reprezentaciju. Vidim da su imali sjajan rezultat. Imali su igru koja je u mnogome zavisila od imperativa pobede i rezultata. Dostigli su taj rezultat, dostigli su jedan nivo. Duda Ivković je uspeo da postavi neke stvari na svoje mesto. Mislim da imamo još mnogo mogućnosti i prostora da napredujemo u samom stilu i načinu igre.
Momci su spremni da odgovore na blio kakve zahteve. Atletski su, uz talenat, na top nivou Evrope. Prema tome, pred nama je svetla budućnost. Sve one medalje juniorskih i mladih selekcija koje su osvojene u protekle tri sezone siguran sam da ćemo u budućnosti znati da naplatimo tako što ćemo stvoriti generaciju za koji će svi imati strahopoštovanje."
Aleksandar Đorđević je već tri godine ambasador UNICEF-a.
"Spremamo za jun jedan sportski događaj. U sredu imam sastanak ovde u Italiji sa ljudima sa kojima organizujem to. Događaj će biti u Beogradu, biće jedna sportska manifestacija koja će trajati dva ili tri dana."