Goran Tomić
Kralj fanzina
Kad momci iz Teleoptika pobede, ja ih hvalim, kad izgube, ja ih kudim...da li je to pravedno? Nije.
Ali...to je za njihovo dobro: ako žele da se bave fudbalom, moraju da znaju da možda samo jedan gol, jedna promašena šansa, jedan jedini trenutak koncentracije ili dekoncentracije - čine razliku između poraza i pobede, ali i uspeha i neuspeha, milionskog ugovora ili igranja u nižim ligama...
I eto...možda bismo mogli da pitamo naše mlade fudbalere zašto su juče došli u Obrenovac? Da igraju utakmicu ili da pobede?
Ako su došli da odigraju utakmicu, u redu, odigrali su je, trudili su se...doduše Radnički je pobedio sa 1:0, ali...šta sad...
Ali, ako su došli da pobede, onda moramo da se zapitamo:
Koliko su imali smišljenih akcija? Malo.
Koliko su puta šutnuli na gol? Malo.
Kakvi su bili ti šutevi? Slabi.
Pa kako onda da pobede?
U prvom poluvremenu videli smo jedan šut Marka Čermelja - ali visoko preko gola Petra Kašića (koji je jedno vreme takođe bio u Teleoptiku)...
Pa onda i ,,slobodnjak,, Dukića - koji je takođe otišao visoko preko prečke Radničkog...
I neki traljavi pokušaj Arambašića...
Nije ni Radnički imao puno više prilika, ali je Gočmanac jednom morao da se dobro potrudi da ukroti jedan udarac, drugi put je lopta prošla pored same naše stative, itd...
Ipak, ono što je veoma uticalo na ostatak utakmice bio je crveni karton koji je dobio naš Marko Čermelj posle jednog žestokog duela sa dva igrača domaćina...
Znate kako je, sudija u trećoj ligi nema VAR pa da može ponovo da pogleda situaciju na monitoru, Marko je već imao žuti karton, domaći igrač je zajaukao, pao...naši su pokušavali da objasne sudiji da je prethodno bio faul za nas, ili da Marko možda nije ni udario protivnika a njihovi naravno da je to čist crveni karton...ali je sudija više poverovao njima (ili samom sebi) nego nama - i tako mi ostadosmo sa igračem manje do kraja utakmice...
Inače, u medijima je objavljeno da je novi trener Teleoptika Milan Stojanoski, ali on danas nije vodio tim sa klupe, nego je to radio Miroslav Čermelj (koji je već niz godina u Teleoptiku, i koji je bio pomoćnik i Nađu i Duljaju)...
U drugom poluvremenu, Radnički stvara dosta prilika, ali...nikako da postigne gol...
Mislio sam da, ako mi dođemo u neku takvu priliku - nećemo promašiti - međutim...prevario sam se...
Najbolju priliku za nas imao je Lakčević - ali je poslao loptu pored gola...i to je ono o čemu pričam...momak ima dribling, odlično vlada loptom, igrao je i za Partizan...treba da bude klasa za ovu ligu...ali učinak mu nije uvek ravan mogućnostima...
Jednom je i Đorđe Petrović bio u nekoj polu-prilici, ali odlučio je da je bolje da padne nego da bilo kako proba da šutne i naravno...pogrešio...
A ovi ostali naši napadači danas - ni toliko...znam da smo veći deo utakmice igrali sa igračem manje...ali ipak...biti napadač a ne uputiti čak ni šut na gol...hm, hm, hm...
Radnički nam je dva puta opandrčio loptom u našu prečku, a ovo drugi put je lopta otišla visoko u nebo...ali neposredno posle toga došlo je i do situacije u kojoj ,,devetka,, domaćih Aleksa Ivanović, biva brži od naše ,,jedinice,, Gočmanca...i dok naše odbrane nema tu negde u blizini - lopta je već u našoj mreži, 1:0 za Radnički, ostaje da se igra još malo, i...kraj utakmice, veliko slavlje Obrenovčana...
A nama ostade ono što bi se reklo: više sreće drugi put.
Mada, osim sreće...treba tu i boljeg fudbala...ili možda prilagođenijeg uslovima u kojima se domaći fudbal igra...
Za nas su u Obrenovcu igrali golman Gočmanac, bekovi Bojat, Dukić, štoperi Ostojić, Subotić, vezisti Marko i Filip Čermelj i Petrović, krila Lakčević, Knežević, špic Arambašić...
Šansu da nešto pokušaju da urede dobili su i vezista Stanković, napadači Đurić i Lekić i odbrambeni Krstić...
Ali...to je za njihovo dobro: ako žele da se bave fudbalom, moraju da znaju da možda samo jedan gol, jedna promašena šansa, jedan jedini trenutak koncentracije ili dekoncentracije - čine razliku između poraza i pobede, ali i uspeha i neuspeha, milionskog ugovora ili igranja u nižim ligama...
I eto...možda bismo mogli da pitamo naše mlade fudbalere zašto su juče došli u Obrenovac? Da igraju utakmicu ili da pobede?
Ako su došli da odigraju utakmicu, u redu, odigrali su je, trudili su se...doduše Radnički je pobedio sa 1:0, ali...šta sad...
Ali, ako su došli da pobede, onda moramo da se zapitamo:
Koliko su imali smišljenih akcija? Malo.
Koliko su puta šutnuli na gol? Malo.
Kakvi su bili ti šutevi? Slabi.
Pa kako onda da pobede?
U prvom poluvremenu videli smo jedan šut Marka Čermelja - ali visoko preko gola Petra Kašića (koji je jedno vreme takođe bio u Teleoptiku)...
Pa onda i ,,slobodnjak,, Dukića - koji je takođe otišao visoko preko prečke Radničkog...
I neki traljavi pokušaj Arambašića...
Nije ni Radnički imao puno više prilika, ali je Gočmanac jednom morao da se dobro potrudi da ukroti jedan udarac, drugi put je lopta prošla pored same naše stative, itd...
Ipak, ono što je veoma uticalo na ostatak utakmice bio je crveni karton koji je dobio naš Marko Čermelj posle jednog žestokog duela sa dva igrača domaćina...
Znate kako je, sudija u trećoj ligi nema VAR pa da može ponovo da pogleda situaciju na monitoru, Marko je već imao žuti karton, domaći igrač je zajaukao, pao...naši su pokušavali da objasne sudiji da je prethodno bio faul za nas, ili da Marko možda nije ni udario protivnika a njihovi naravno da je to čist crveni karton...ali je sudija više poverovao njima (ili samom sebi) nego nama - i tako mi ostadosmo sa igračem manje do kraja utakmice...
Inače, u medijima je objavljeno da je novi trener Teleoptika Milan Stojanoski, ali on danas nije vodio tim sa klupe, nego je to radio Miroslav Čermelj (koji je već niz godina u Teleoptiku, i koji je bio pomoćnik i Nađu i Duljaju)...
U drugom poluvremenu, Radnički stvara dosta prilika, ali...nikako da postigne gol...
Mislio sam da, ako mi dođemo u neku takvu priliku - nećemo promašiti - međutim...prevario sam se...
Najbolju priliku za nas imao je Lakčević - ali je poslao loptu pored gola...i to je ono o čemu pričam...momak ima dribling, odlično vlada loptom, igrao je i za Partizan...treba da bude klasa za ovu ligu...ali učinak mu nije uvek ravan mogućnostima...
Jednom je i Đorđe Petrović bio u nekoj polu-prilici, ali odlučio je da je bolje da padne nego da bilo kako proba da šutne i naravno...pogrešio...
A ovi ostali naši napadači danas - ni toliko...znam da smo veći deo utakmice igrali sa igračem manje...ali ipak...biti napadač a ne uputiti čak ni šut na gol...hm, hm, hm...
Radnički nam je dva puta opandrčio loptom u našu prečku, a ovo drugi put je lopta otišla visoko u nebo...ali neposredno posle toga došlo je i do situacije u kojoj ,,devetka,, domaćih Aleksa Ivanović, biva brži od naše ,,jedinice,, Gočmanca...i dok naše odbrane nema tu negde u blizini - lopta je već u našoj mreži, 1:0 za Radnički, ostaje da se igra još malo, i...kraj utakmice, veliko slavlje Obrenovčana...
A nama ostade ono što bi se reklo: više sreće drugi put.
Mada, osim sreće...treba tu i boljeg fudbala...ili možda prilagođenijeg uslovima u kojima se domaći fudbal igra...
Za nas su u Obrenovcu igrali golman Gočmanac, bekovi Bojat, Dukić, štoperi Ostojić, Subotić, vezisti Marko i Filip Čermelj i Petrović, krila Lakčević, Knežević, špic Arambašić...
Šansu da nešto pokušaju da urede dobili su i vezista Stanković, napadači Đurić i Lekić i odbrambeni Krstić...