Vraćao se iz Budimpešte, maturske ekskurzije i ceo dan ushićen, pogotovo što sam to jutro na doručku u mađarskim novinama(najgorem i najtežem jeziku na svetu) video sliku Ilića i Bekama u duelu sa Bernadbeua i dovoljno da se zapalim kao hepo kockica i da smaram razrednu i vozača kada ćemo nazad za Bg. Burazeru non stop šaljem sms i zovem sa one hallo kartice i kaže mi da je ludilo u Bg na vrhuncu i da bukvalno svaki sa kime porazgovara, bio makar i cigan, hoće na utakmicu.
Ja krećem na vreme iz Budimpešte, sve super, zagrevanje kako valja i koliko može od profesora, a i uteraše nam strah u kosti od mađarskih graničara, pa ne bi valjalo da odvaljeni dođemo na proveru, ostaviće nas sa strane pet sati iz obesti. Taj deo prolazi kako valja, sve super, a onda sudar ispred nas dvadesetak kilometara pre Novog Sada, stariji će se možda i setiti, jedan od vinovnika, popularan lik dueta 90-ih, deo braće Bajić.
Hladan znoj, padala je kiša pre toga dva dana, ne možemo da obiđemo duplakom od busa, ostaće u blatu, meni dođe da stopiram do Bg, ali nema sile, sve vreme profesori uz mene i čekamo muriju da dođe, izvrši uviđaj, pa da tek onda sklone...
Pomirio se da ne stižem, kreće prenos u busu uz negodovanje par nekih retko odvratnih cigana (saobraćajna sa Krsta, onda zamislite) i grickanje noktiju, sećam se da umalo nije produvao zvučnik na šansu Delibašića pred kraj prvog poluvremena.
Stižemo, kod Čuburskog parka, izlećem kao iz rakete, ćale tada živeo na Dušanovcu, odmah me ukenjao 26 i bukvalno stižem na početak drugog dela i kretnju sa centra i da vidim Saletov promašaj života. Mada je meni podjednako velika šansa bila i Drulovićeva kada samo lepo nije pogledao i sa 7-8 metara je mogao da plasira...
Ponos sam baš osetio, jer taj Real iako nije osvojio je bio baš Galaktički, možda po imenima nikad jači, a znamo kakvu istoriju imaju i žal jer smo mogli da ih oborimo...