Partizan.net - Forum navijača Partizana

Dobrodošli na najveći i najstariji Forum Navijača Partizana!

Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu

Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net

Napred Partizan!

PFC nostalgija: istorija, legende, stare slike

Учлањен(а)
09.04.2010
Порука
231
Reaction score
181
sudija babarogić smradina ciganska kasnije bio i u upravi...
a komentator... strašno
Ovo je jedan od dokaza koliko su nas krali od osnivanja i jezerkića...
 

maidros

Grobarčina
Учлањен(а)
22.12.2008
Порука
2.143
Reaction score
3.016
Đurić-Bolić je najgora kombinacija u istoriji :D
 

Goran Tomić

Kralj fanzina
Учлањен(а)
07.12.2011
Порука
11.648
Reaction score
29.088
Локација
Beograd
Dakle, sinoć kasno na SOS kanalu neke stare utakmice, danas odgledah Voždovac-Partizan, i čudnim se čudom čudim da ,,vek posle,, igrači nemaju eksplozivnost, juriše, brzinu, napade, juriše, a ovi ,,pre 100 godina,, su sve to imali...

Prva utakmica koju sam gledao bila je Dinamo - Partizan iz 1986.-e, po 100 puta već gledana i pomenuta, ali na Jutjubu nađoh samo ovih nekoliko minuta...
Druga utakmica je bio snimak Želje i Partizana, negde u vreme kada je za nas igrao Milan Đurđević...nisam je našao na Jutjubu, ali, hajde da vidimo bar neke njegove golove (i to nažalost u usporenom snimku)...
Milan Đurđević mi nije bio baš neki omiljen igrač jer sam ga video kao neku jeftinu zamenu za Đurovskog ili Vokrija koji su bili vanserijski igrači, pri tom su nas njegovi promašaji u Milanu koštali i eliminacije od Intera, ali...skakao sam od sreće na neke njegove golove, i sad kad pogledam koliko je on, kao špic pokretljiviji i brži od Matića...šta reći...o.k. Matić je drugi tip igrača, savo hoće nekog od 1,90, Sadiku su ,,cigani,, slomili rebro, ali...
Kad već pomenuh Inter, ovo je jedan od primera KAKO Partizan treba, MORA da igra - uraganski juriši, i ništa manje od toga...
A igrali smo tada po blatu, protiv jednog Intera, i...
I onda spadnemo jednog dana na to da nam je Đole Ivanović iz Spartaka ,,pojačanje,,...nekad davno dovodili jednog Mijatovića, a ,,100 godina posle,, jednog Đoleta Ivanovića...
Uporedite razliku:
I, za kraj moje večerašnje nostalgije, igrač za koga nisam ni mislio da je negde zabeležen na snimku, naš kineski centarfor LIU i njegov gol za Partizan : )
 

Goran Tomić

Kralj fanzina
Учлањен(а)
07.12.2011
Порука
11.648
Reaction score
29.088
Локација
Beograd
Mislili ste da znate sve o čuvenoj ,,Partizan lavljeg srca,, utakmici sa Seltikom? E pa ne znate.
Zašto je Partizan igrao u uskim crnim šorcevima?
Pročitajte o tome i o još mnogo čemu u ovom intervjuu sa Gordanom Petrićem:

volimpartizan.rs/gordan-petric-mojih-top-11-izadjemo-mi-protiv-seltika-u-uskim-sortsevima-82797/
 

PFC_SO

Super Moderator
Уредник
Учлањен(а)
09.06.2007
Порука
1.346
Reaction score
3.217
У овој доколици узех да бацим поглед на архиву сајта клуба. Лето 2006.-е и припреме за наступајућу сезону, а онда почетак сезоне преокретом на гостовању Бежанији од 3:1 на полувремену до 3:4 (утакмицу испратио на СОС каналу и оним њиховим телефонским укључењима), после пролази против Марибора и Гронингена и играње УЕФА Купа. С обзиром да сам био клинац то су ми неки први моменти интензивнијег праћења Партизана па ми је ваљда отуд та екипа остала скоро потпуно у сећању, из ове перспективе претпостављам да бих вукао трауме да сам био иоле старији :D

Почело је постављањем Јешића за тренера, а онда прелазни рок са 12 појачања, редом :
Љубиша Вукеља (из Војводине, скупио 14 наступа у Партизану), Драган Радосављевић (Смедерево, 13), Милош Михајлов (Вождовац, 41), Предраг Лазић (БАСК, 22), Младен Лазаревић (Земун, 12), Бојан Зајић (Обилић, 34), Ацо Стојков (Интер, 1), Марко Марковски (Земун, 10), Ненад Миросављевић (Кадиз, 15), Сафет Јахић (Паниониос, 7), Асен Николов (Туран, 3), Дарко Малетић (Васлуи, 52).

leto06.jpg

Е сад, слика која ме је натерала и да направим овај пост, и због које Николов није у монтажи горе, а од које сам направио поређење две фудбалске ере :D

stojanceiliev.jpg

Директор и ,,десетка" моје младости наспрам оних уз које одрастају неки нови клинци.
 

ctpaxota

Grobar
Учлањен(а)
14.05.2008
Порука
402
Reaction score
534
Te 2006 te se puštala priča da će Partizan krenuti da igra neku 3-4-3 formaciju, i da smo zbog toga morali da "nakupujemo" igrača za tu postavu igre.
 

Saša Aleks

Grobarčina
Учлањен(а)
05.12.2012
Порука
1.686
Reaction score
4.313
Локација
Brèko, BIH
Neverovatno koliko smo tada imali špiceva tu toj polusezoni u jesen 2006 : Boja, Odita, Radonjić, Vukelja, Markovski, Stojkov, Mirosavljević dakle 7 neračunajući klinca Jovetića sa nepunih 17 godina a koji će brzo pokazati svoju klasu. Učinak jedino Odite zadovoljavajući a dalje Radonjić ništa , otišao na zimu u danski Odenze, Boja katastrofa, Mirosavljević gol protiv Livorna i još jedan u prvenstvu, Stojkov-nula, Vukelja nijedan gol za tih 14 utakmica, Markovski takođe -usledile pozajmice u Banat i Borac.Na kraju naspram ovih vedeta, pridošlica iz Bežanije Žarko Lazetić je na početku prolećne sezone ispao kao veliko osveženje.
 

PFC_SO

Super Moderator
Уредник
Учлањен(а)
09.06.2007
Порука
1.346
Reaction score
3.217
Скоро да бољи учинак имају садашња два шпица од тадашњих седам. Вукељу сам запамтио једино по промашају против Ренџерса, ако ми се у међувремену нешто није измешало.

Даљим гуглањем те сезоне налетех и на снимак комплетне утакмице против Ливорна :


А на том каналу има још доста наших утакмица, што дербија, што европских.
 

Nemanja-950

Partizanovac
Учлањен(а)
11.05.2018
Порука
3.888
Reaction score
21.506
 

El_Grande_Jokan

Grobarčina
Учлањен(а)
29.06.2019
Порука
3.646
Reaction score
22.631
Локација
Академија
 

StrikeFront

Statističar
Учлањен(а)
19.06.2008
Порука
5.034
Reaction score
14.652
MOMČILO VUKOTIĆ – Spasilac palog šampiona

Moca.jpg


Као риба у води: Момчило Вукотић тражи излаз из обруча у казненом простору нишког Радничког (Фотодокументација „Политике“)

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Momčilo Vukotić je prešao u Bordo kao kapiten ne samo prvaka, nego i rekordera po broju osvojenih bodova u prvenstvu Jugoslavije, a posle godinu dana se vratio u tim, koji je tek u poslednjem kolu sačuvao mesto u Prvoj ligi.

U inostranstvo je Momčilo Vukotić 1978. otišao kao kapiten tima, koji tek što je postavio rekord po broju osvojenih bodova (54) u prvenstvu Jugoslavije. Godinu dana kasnije se vratio iz Bordoa, za koji je odigrao 39 takmičarskih utakmica, da spasava palog šampiona – Partizan je 1979. tek u poslednjem kolu obezbedio opstanak u Prvoj ligi (15. od 18 timova)!?

Pre toga su „crno-beli“ najniže pali 1966. kada su završili kao 11. u ligi sa 16 klubova. Bilo je to, da čovek ne poveruje, u ono vreme kada je Partizan bio evropski vicešampion!?

Doduše, što se tiče mesta u ligi, tada mu uopšte nije gorelo pod nogama. Dok mu se nije ukazala životna šansa da pokori Evropu još se i borio za prvo mesto na tabeli, a posle toga u poslednjih devet kola nijednom nije pobedio (osvojio samo tri boda). Tog proleća je što da sačuva igrače za Kup šampiona, što zbog njihove demoralizacije posle poraza u finalu od Reala (2:1), uglavnom igrao u kombinovanom sastavu.
Što mašta nije ispunjena već su savremenici tada krivili upravu da nije dorasla timu. I za katastrofu 1979. je odgovornost bila na rukovodstvu, ali ovoga puta zbog trvenja u klubu.

Na kraju jesenje polusezone 1978, koja i nije bila tako loša (13. decembra je osvojen Srednjoevropski kup), trener Mladinić je podneo ostavku. U prolećnom delu – na 17 utakmica čak devet poraza uz samo četiri pobede.

Ta sezona je, kao i 1966, ostala zapamćena po jednom neuspešnom finalu (posle 29 godina Partizan se borio za pehar u Kupu Jugoslavije, koji je poslednji put pre toga osvojio još 1957), po Slobodanu Santraču što je kao jedini naš fudbaler postigao više od 200 pogodaka u prvenstvu (četiri puta najbolji strelac u šampionatu Jugoslavije, 1973. s 33 gola dobio Bronzanu kopačku „Frans fudbala“, koga je njegov OFK Beograd na kraju 1977. kao staru mašinu za davanje golova stavio u rashod), po Petru Boroti što je u Kupu šampiona protiv Dinama iz Drezdena i prvenstvu države protiv Crvene zvezde zaboravio na loptu, pa se ona posle toga našla u njegovoj mreži.

Vukotić, koji je prošao sve razrede Partizanove škole fudbala, digao je ruke od karijere u inostranstvu i zasukao rukave da potonuli brod ponovo zaplovi. Zadatak uopšte nije bio lak. Naredne sezone „crno-beli“ nisu strepeli baš do poslednjeg sudijinog zvižduka u šampionatu, ali nisu mnogo ni odahnuli – završili su na 13. mestu. Potom takve brige više nije bilo – osmo mesto 1981, pa šesto 1982. I, 1983, opet – titula! Prestao je da igra 1984, kada je Partizan sišao s trona posle iscrpljujuće borbe s Crvenom zvezdom za titulu.

Vukotić nije bio Majstor kao Bobek, koji ga je kao trener 1968. uveo u prvi tim, nije bio ni Poslovođa kao njegov uzor Kovačević s kojim je te sezone i igrao u istom timu. Bio je samo Moca, ali je to vremenom postalo gotovo isto što i Partizan.

Pratio ga je glas, naročito pre odlaska u inostranstvo, da ume da iznudi penal. I pre i posle njega bilo je fudbalera, koji su uverljivo padali u protivničkom kaznenom prostoru. Međutim, Vukotić je bio vrlo vešt dribler. U gužvama pred golom snalazio se kao riba u vodi i, s obzirom da nije bio robustan, mnogo puta, i da je hteo, nije mogao da ostane na nogama.

U prvoj polovini sedamdesetih godina „crno-beli“ su više bili pri vrhu, nego u vrhu jugoslovenskog fudbala. Posle raspada one generacije što je igrala u finalu Kupa šampiona bili su treći 1967, drugi 1968, treći 1969. i drugi 1970. Jesen 1970. su završili na prvom mestu. Tada je Ivan Ćurković (19 puta reprezentativac) na 17 utakmica primio samo sedam golova, a onda je otišao u vojsku (zenit karijere dostigao u Sent Etjenu s kojim je stigao i u finale Kupa šampiona 1976). U proleće 1971. mreža jesenjeg prvaka se zatresla 27 puta, pa je završio na petom mestu. Peti je bio i 1972, četvrti 1973. i 1974. četvrti, a šesti 1975.

Prvak je ponovo postao 1976. Posle 11 godina bez trofeja! To je životno delo Nenada Bjekovića, jer je u poslednjem sekundu igranja za Partizan dao gol za titulu (1:0 protiv Olimpije). Da nije Hajduk bi treći put uzastopno bio šampion. O toj utakmici u Ljubljani se i danas priča da se igrala dok Partizan ne da gol, ali da su Splićani na Karaburmi pobedili (1:1) titula bi bila njihova.

Bjeković je bio jedan od retkih fudbalera, koji nisu imali, tako reći, loš dan. Odlično je šutirao s obe noge, bio prodoran, izvanredan u igri glavom, izvrstan i individualno i kao član ekipe. S punim pravom bi to razdoblje Partizana moglo da se zove po njemu, ali Vukotić je svojim povratkom u klub u onakvom trenutku i onim što je potom, a i do tada, značio, ipak, zasenio sve svoje saigrače.

Ni Bjeković (22 utakmice), ni Vukotić (14), nisu bili od onih, koji su imali obezbeđeno mesto u državnom timu. Iz tog doba je standardni reprezentativac iz Partizana bio samo Blagoje Paunović (39), evropski vicešampion 1968, ali odbrambeni igrač je – odbrambeni igrač. S njim su tada, u finalu protiv Italije, od „crno-belih“ igrali još Milan Damjanović (7) i, u ponovljenoj utakmici, Idriz Hošić (2).

Vukotić se nije naigrao u reprezentaciji, mada ima šta da se pamti. Na svom debiju je dao gol Zofu, posle čega je italijanski golman načinio rekordersku seriju bez primljenog gola (savladan je tek na Svetskom prvenstvu 1974), u četvrtfinalu za Evropsko prvenstvo dao je Velsu gol posle dvadesetak sekundi.

I jedini je naš fudbaler na čijem je oproštaju od fudbala igrala reprezentacija Jugoslavije. Bilo je to 21. septembra 1985, kada je posle 15 minuta u Partizanovom dresu, poslednji put dobio aplauze s tribina.

(Tekst pruzet sa portala Politika)
 

StrikeFront

Statističar
Учлањен(а)
19.06.2008
Порука
5.034
Reaction score
14.652
Uteha za izgubljeno mesto u Kupu šampiona

milko.jpg


Један од потеза који се памте: продор и гол Милка Ђуровског против Гронингена (Фотодокументација „Политике”)
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

„Crno-beli” su 1986. ostali bez titule prvaka Jugoslavije, jer nisu prihvatili da igraju ponovo u poslednjem kolu, koje je FSJ proglasio za namešteno, a Crvena zvezda bez Milka Đurovskog, koji se tada preselio u komšiluk.

U poslednjem kolu fudbalskog prvenstva Jugoslavije 14. juna 1986. postignuti su ovi rezultati: Vojvodina – Dinamo (Zagreb) 1:7, Hajduk – Dinamo (Vinkovci) 5:3, Sutjeska – Budućnost 5:5, Velež – OFK Beograd 2:3, Čelik – Rijeka 1:1, Osijek – Sloboda 2:1, Priština – Vardar 0:0, Sarajevo – Crvena zvezda 0:4 i Partizan – Željezničar 4:0. Takvi ishodi su u javnosti izazvali otvorenu sumnju da su dogovoreni.

OFK Beogradu je samo pobeda u Mostaru davala nadu da ostane u ligi i on je pobedio Velež, koji nije imao takmičarski motiv, jer je kao pobednik Kupa Jugoslavije obezbedio mesto u Kupu pobednika kupova. Čeliku je bod bio dovoljan da ostane u ligi, a Rijeci da se plasira u Kup Uefe i – u Zenici je bilo nerešeno. Hajduku je za ulazak u Kup Uefe bila neophodna pobeda kod kuće protiv vinkovačkog Dinama, koji je prebrinuo brigu oko opstanka, a čiji je igrač Davor Čop, bivši član Splićana, dao tri gola i postao najbolji strelac Prve lige. Isto toliko golova je dao i njegov rival u borbi za to počasno zvanje Miloš Bursać za Sutjesku u crnogorskom derbiju protiv Budućnosti, kojoj je bod obezbeđivao da i naredne godine bude prvoligaš. Osijeku i Slobodi, kao i Prištini i Vardaru bilo je svejedno kako će da se završe njihovi susreti – niti su mogli da doskoče do Evrope, niti da propadnu u Drugu ligu.

Vojvodina je već bila drugoligaš, dok je Dinamo iz Zagreba samo visokom pobedom u slučaju poraza Riječana imao bolju gol-razliku od njih i preoteo im „vizu” za Kup Uefe. Na kraju mu je gol-razlika i bila bolja za jedan gol, ali mu to nije vredelo, pošto je imao bod manje.

Ali, mnogo je veći značaj imala gol-razlika u borbi za prvaka. Partizan i Crvena zvezda su imali isti broj bodova, a na prvom mestu su bili „crno-beli” zbog gol-razlike bolje za jedan gol od „crveno-belih”. Njihovim protivnicima nije gorelo pod nogama. Zvezda je kao gost pobedila Sarajevo s 4:0, a Partizan istim rezultatom kod kuće Željezničar. Na obe utakmice poluvreme je bilo 3:0. Pobede „večitih rivala” mogle su, po pisanju „Politikinih” izveštača Koste Stamenkovića sa Koševa i Zorana Popovića iz Humske, da budu i ubedljivije, ali su sarajevski golmani to sprečili. „Crno-beli” su se radovali, jer su dali 36 golova više nego što su primili, a „crveno-beli” tugovali, zato što im je gol-razlika bila „samo” +35.

Fudbalski savez Jugoslavije je s obrazloženjem da su utakmice nameštene poništio to kolo i naredio da se odigra novo 29. juna. Razume se nijedan klub nije priznao da je umešan u mešetarenje, ali su svi prihvatili da ponovo igraju izuzev Partizana i – Milka Đurovskog, koji je 14. juna dao tri gola Sarajevu i još je nad njim napravljen penal, koji je Zvezda iskoristila.

Novi rezultati su bili: Hajduk – Dinamo (V) 6:1, Čelik – Rijeka 1:1, Velež – OFK Beograd 5:1, Sutjeska – Budućnost 1:1, Vojvodina – Dinamo (Z) 1:0, Osijek – Sloboda 0:0 i Priština – Vardar 2:2 nisu ništa bitno promenili – Vojvodina i OFK Beograd su ispali, a Hajduk i Rijeka potvrdili mesto u Kupu Uefe.

Promenio se samo ishod borbe za prvaka. Pošto je Partizan odbio da igra izgubio je službenim rezultatom (3:0), pa je pokvario gol-razliku (+29). Crvena zvezda je poražena od Sarajeva s 2:1, što joj je bilo dovoljno da sad ona za jedan gol ima bolju razliku između datih i primljenih golova (+30) i da bude šampion.

Pošto FSJ nije predvideo pravo žalbe, a još je i neposlušne klubove kaznio oduzimanjem šest bodova u narednoj sezoni, „crno-beli” su se na Šajberove mere, nazvane tako po predsedniku saveza, žalili institucijama mimo fudbalske organizacije. Stvar je došla i do Ustavnog suda i posle godinu dana je presuđeno u njihovu korist. Ali, točak istorije nije mogao da se vrati, pa Partizan nije igrao u Kupu šampiona ni 1986/87, ni 1987/88. U prvom slučaju je u njemu učestvovala Crvena zvezda, a u drugom Vardar.

Prelazak Milka Đurovskog u Partizan u leto 1986. bio je kao grom iz vedra neba. Za „partizanovce” je to bila uteha za izgubljeno mesto u Kupu šampiona. On je po svemu mogao da bude nova Zvezdina zvezda, čiji je prvotimac bio od 1980. Nepredvidljiv i na terenu i van terena. Imao je sve što je potrebno velikom igraču. Na primer, u prvom «večitom derbiju” po njegovom dolasku u Partizan, izveo je penal. Može da se zamisli koliki je pritisak bio na njemu (na toj utakmici Vokri već nije iskoristio jedanaesterac), ali je dao gol. Za Jugoslaviju je odigrao samo šest utakmica i to dok je bio član Crvene zvezde.

Za «crno-bele» je posle završetka karijere Momčila Vukotića bio igrač s najzvučnijim imenom, pa su sve oči bile uprte u njega. Odlike vođe je imao Dragan Mance, ali ga je smrt u automobilskoj nesreći 3. septembra 1985, na početku sezone, koja se završila poništavanjem poslednjeg kola, prerano uzela. Posle finala Kupa šampiona 1966. Mustafa Hasanagić (pet utakmica za reprezentaciju), takođe golgeter, bio je prva zvezda «crno-belih”, međutim, povrede mu nisu dozvolile da se više uzdigne.

Ni Đurovski se nije iskazao do kraja. Ipak, one utakmice u Kupu pobednika kupova protiv Seltika u Glazgovu u šesnaestini finala (5:4 za Škote, ali je Partizan otišao dalje, jer je u prvoj utakmici, „kod kuće” u Mostaru pobedio s 2:1 i, naročito, okršaj s Groningenom u osmini finala. U Holandiji je bilo 4:3 za domaćina, a u Beogradu 3:1 za „crno-bele”. Taj meč je ukrasio prodor i gol iz mrtvog ugla Đurovskog, pa ne čudi što ga je holandski tim naredne godine doveo u svoje redove. Partizan je tada, prvi put posle 1966, dočekao proleće u Evropi. Priliku u četvrtfinalu nije iskoristio, a jedan od razloga je i što ni Dinamu iz Bukurešta nije bio domaćin u Beogradu (zbog kazne igrao u Titogradu, sadašnjoj Podgorici).

(Tekst preuzet sa portala Politika)
 

StrikeFront

Statističar
Учлањен(а)
19.06.2008
Порука
5.034
Reaction score
14.652
Dragulj na temelju razrušene države

mijatovic.jpg


Играч без мане: дриблинг Предрага Мијатовића у финалу Купа Југославије 1992. против Црвене звезде (Фото:документација „Политике“)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Vrednost svake generacije „crno-belih“ se meri na vagi na čijem je drugom tasu Crvena zvezda, a Predrag Mijatović je bio njihov predvodnik u vreme kada im je komšija bio evropski i svetski prvak

Od kako je nastao Partizan nastalo je i njegovo večito rivalstvo s Crvenom zvezdom. Iz utakmice u utakmicu, iz godine u godinu, vrednost svake njegove generacije se meri na vagi na čijem su drugom tasu „crveno-beli“.

Nikada mu nije bilo lako da se nadmaši komšiju. Ali najteži mogući zadatak imao je onaj tim, čiji je predvodnik bio Predrag Mijatović – samo u njegovo vreme Partizanov „večiti rival“ je bio evropski i svetski prvak.

Imao je klub i ranije i kasnije teške godine, ipak, kad u komšiluku izraste takav džin pitanje je da li pod suncem ima mesta i za onoga, koji je u njegovoj senci. Od finala Kupa šampiona 1966. Partizan nije imao čime da zaseni Crvenu zvezdu, a kada je ona pokorila Evropu i svet i smisao njegovog postojanja je doveden u pitanje. Pored Reala, Barselone, Bajerna i njima sličnih nema vazduha za ostale u njihovom gradu.

Mijatović, s reprezentacijom Jugoslavije omladinski svetski prvak u Čileu 1987, bio je u zimskom prelaznom roku 1990. na putu za Hajduk, ali mu je neko, ko je bio odlično obavešten ili je još bolje predviđao šta će da se desi, preporučio da ne ide tamo.
Iz podgoričke (tada titogradske) Budućnosti došao je u Partizan. Od „čileanaca“ među „crno-belima“ je već bio Gordan Petrić (prešao iz OFK Beograda), a potom i Branko Brnović (iz Budućnosti).

Pre prvog „večitog derbija“ sa evropskim šampionom „crno-beli“ nisu pobedili komšiju na sedam utakmica (od toga dve u Kupu Jugoslavije). Nisu ni tada, a ni u prolećnom delu prvenstva, kada je Zvezda u svoje vitrinama imala i Interkontinentalni kup, ali oba susreta su završena nerešeno (2-2, pa 0-0). Tada su posle remija izvođeni penali da se odluči kome će da pripadne jedan bod. Partizan je oba puta ostao praznih ruku, međutim, u igri nije poklekao pred najboljim timom na svetu.

To je, nesumnjivo, ispunilo grudi „crno-belih“ odvažnošću, pa su tog proleća bili bolji od svetskog i evropskog prvaka u finalu Kupa Jugoslavije. U prvoj utakmici, 14. maja 1992, pobedili su s 1:0 golom Budimira Vujačića, što je bila prva njihova pobeda na Zvezdinom stadionu posle 25 godina!?

Međutim, daleko od toga da su time završili posao. Ta Zvezda je mogla planine da pomera, Nedelju dana kasnije, Partizan je, ipak, ostvario rezultat o kakvom je maštao. „Crveno-beli“ su dva puta vodili, ali je 2:2 na kraju donelo „crno-belima“ novi trofej (prvi put se igralo za pehar koji nije poklonio Tito, jer ga Hajduk nije vratio po raspadu Jugoslavije).

Mijatović je u revanšu izjednačio na 1:1 akrobatskim golom (konačan rezultat je postavio Jokanović). Jednom je čak, na sličan način, petom otklonio opasnost od svog gola baš u „večitom derbiju“.

Uostalom, nije slučajno što je kasnije u Realu postao bog. Da ništa drugo nije učinio zaslužio je tamo za života spomenik, jer je svojim golom Madriđanima vratio titulu evropskog klupskog prvaka na koju su čekali još od 1966, kada su je uzeli ispred nosa baš Partizanu. I 1998. madridski „beli“ su se radovali dok su „crno-beli“ tugovali – Mijatović je u finalu protiv Juventusa dao jedini gol na utakmici.

Partizan je u istorijski najteže vreme stvorio vrlo dobar tim, ali mu sudbina nije bila naklonjena. Iz političkih razloga našim ekipama je zabranjeno da učestvuju u međunarodnim takmičenjima, država se raspala, a s tim i propis da fudbaleri mogu da odu i inostrane klubove tek posle 28. godine

Mijatović (rođen 1969) iz Partizana je otišao 1993. Te godine mu je izmakla „dupla kruna“. U finalu protiv Crvene zvezde je dao gol na prvoj utakmici (1:0), a u revanšu, na njenom stadionu, kada su izvođeni penali jedini nije bio precizan (u svom prvom „večitom derbiju“, 22. septembra 1991, jeste – najstrožu kaznu je pretvorio u 2:1 za svoj tim). Jedanaesterac nije iskoristio i na Svetskom prvenstvu 1998. protiv Holandije, pa smo ispali u osmini finala. Ta dva promašaja s bele tačke su jedine crne mrlje u njegovoj karijeri.

Kao igrač Partizana je odigrao samo pet utakmica za Jugoslaviju (reprezentativac je, inače, postao još dok je bio u Budućnosti), a karijeru je završio s ukupno 73 meča za državni tim. Pored jednog svetskog prvenstva igrao je i na jednom evropskom šampionatu (2000).

Dragulj, koji je zablistao na temelju razrušene države, u to zlo doba, kad je dorastao i „do konja, i do bojnog koplja“, otišao je iz Partizana i našeg klupskog fudbala. „Crno-belima“ za utehu – njihov dres je ponovo nosio igrač svetske klase. Istina, najveća dostignuća je postigao kao legionar u Španiji, ali sada, na žalost, bisere iz naših školjki odnose talasi svetskih okeana mnogo pre njihove 24. godine.

(Tekst preuzet sa portala Politika)
 
Учлањен(а)
09.04.2010
Порука
802
Reaction score
406
Локација
Zemun
Могли су овај задатак да дају неком новинару који није циган. Ако таквог уопште имају у редакцији.
 
Top