I svaki novi dan, ko smrt je dosadan, jer teba nema tuuuuu...Jes da corba vec dve decenije nije ni c od corbe koja je bila do 2000 godine, ali ova pesma iz 1987 je definitivno jedna od najboljih u istoriji yu roka. A stih bas odgovara ovom sto sada prozivljavamo.
Korono jebem ti postojanje...
Elem, gledao sam neke stare utakmice, pregledao ulaznice, i eto, vremeplov me vraca u 1997 godinu...Prvi duel za rivalima iz Zagreba nakon raspada zemlje...Jedan deo teksta, uvodni, sam prekopirao iz posta koji sam napisao na temi o navijacima, a ostatak sam dodao u ovom odsustvu Partizana iz nasih zivota.
1997 godina je bila najava sranja koja ce nam se desavati u godinama koje slede. Nakon 1994 godine, kada nas je deda Avram , bar malo u ekonomskom smislu, spasao govana u koja nas je uvalila Miloseviceva slobodarska politika...
1997 je lagano krenula inflacija, ponovo se pominju sankcije...1998 se usvajaju zakoni o univerzitetu i informisanju....ovaj prvi omogucava frikovima poput laznog cetnika sa hrvatskim prezimenom da postane kurcev profesor na fakultetu, a ovaj drugi nam donosi represiju u sferi slobode govora. 1999 i 2000 znamo sta je sve bilo...
Elem, da se vratim dvomecu sa purgerima. Sledi deo teksta koji sam napisao jos 2014 godine, jer sam morao napisati taj deo oko nabavke karata, jer je bar meni, u to vreme nabavka karata za te vece utakmice, bila prava mala diverzija, pa sam ga prekopirao ovde. Dakle...
1997 godina...U kvalifikacijama smo izvukli Kroaciju ili ti Dinamo Zagreb. O histeriji koja je zahvatila sve, a pogotovo nas i purgere, ne vredi ni pricati. Uglavnom, sa prijateljima se dogovorim da zapucamo za Beograd na dan prodaje ulaznica, jer ce interesovanje biti veliko, pa da poranimo kako bi stigli u Beograd i kupili karte. U stvari, cini mi se da je bila sreda, i da smo trebali da krenemo, ali prijatelj rece da su pomerili prodaju za dan kasnije, pa iako smo svi ustali ko magarci i bili spremni da krenemo sto kazu sabajle, izvisismo, ali nema veze, ici cemo sutra ujutro u isto vreme. Nema potrebe ni reci da nisam spavao skoro celu noc, kao da je sutra utakmica, a ne pocetak prodaje ulaznica. Tada sam imao vec solidan staz po pitanju odlazaka na utakmice ali sam imao tremu kao da prvi put idem na stadion. Elem, pred jutro me uhvati san, i kad sam pogledao na sat pogledam 6 sati! Jbt, o neeeee...trebali smo bas u 6 da krenemo za Beograd!!! Ja na brzinu oblacim majicu i farmerke, kakvo crno umivanje i pranje zuba, istrcavam iz kuce prema mestu sa koga smo trebali da krenemo. Trcim prema tom mestu i mislim u sebi samo da nisu otisli…Uf dobro je, tu su, pade mi kamen sa srca. Nas cetvorica krenusmo, konacno, a taj put do Beograda je bio pravi dozivljaj. Zasto?! Zato sto u ladi samari s kojom smo isli u Beograd, sredina jula meseca, a u kolima radi grejanje i ne moze da se iskljuci! Kao u sauni! Kad smo stigli kod stadiona, izasli smo iz kola, svi mokri kao da smo dosli plivajuci Moravom! Kod blagajne je vec bilo ohoho hiljada ljudi. Svi nestrpljivi da kupe vazno parce papira. Iako smo se nadali da nece biti toliko ljudi tako rano, istina pomalo razocarani zbog toga, stadosmo u red. Prodje poprilicno vremena, ja onako smoren stojim u redu koji kao da se ne pomera, kad videh prijatelja sto nas je vozio kako prolazi pored reda, cudeci se kad je izasao iz reda i gde je bio. Pomislih, verovatno mu prigustilo pa morao da se olaksa. Tada me pozva i rece da izadjem iz reda. Gledam ga i mislim se, koji mu je, ako izadjem i stanem na zacelje, kupicemo karte kad procveta daska. A mozda ni tada! Medjutim on je bio uporan, i ja negodujuci izadjem iz reda. On me odvuce u stranu i tiho mi rece da je ispod juzne tribine otvoreno prodajno mesto, da je on kupio kartu i da skoro da nema zive duse. Ja ne pitajuci ga nista lagano krenem ka jugu, kako ostali ne bi primetili da se nesto cudno desava. Medjutim nisam bas nesto puno odmakao kada veci broj ljudi krece da napusta red ispred blagajne, verovatno saznavsi isto sto i ja. U tom trenutku sam shvatio da je vrag odneo salu, i brzo koliko me noge nose sam se uputio ka jugu. Iza mene pravi stampedo, ali sam ja poput gazele istrcao tu deonicu brze od svih (tad sam bio mlad i bio u formi
) i stigao do juga. Ispred mene bese svega troje ljudi tako da sam brzo kupio ulaznice za jug, za mene i jos dva prijatelja koji su ostali kuci da spavaju. Vau, konacno, o ovome sam sanjao. Posto smo kupili karte sedosmo ispred neke prodavnice da pivom zalijemo uspeh: kupovinu karata! Kako sam bio srecan tada, mozda sam bio tako srecan jedino jos kada mi je cale kupio rogovu poniku sive boje 1985 godine, ili kada sam nabavio LMS br.99 Zagor prica!
Povratak kuci, ponovo u samari sa grejanjem koje se ne moze iskljuciti na plus 35 stepeni napolju…I sad se pitam posle toliko godina...Da li je vredelo?…Nego sta nego je vredelo! :šal
Sledi nastavak...
Dan utakmice. Ovoga puta nas petorica sa stojadinom krecemo na utakmicu, jer u stojadinu ne radi grejanje. Sto je sigurno,sigurno je.
Auto putem su kolone automobila klackale ka Beogradu, sajam jugica, keceva, lada, poneki moskvic, trabant i ford eskort, crno beli salovi i dresovi na prozorima. Primetno je bilo veliko prisustvo policije. Jul mesec, a u kolumni baba jula, pise kako je utakmica izmedju ova dva kluba, prilika da se vrati posustalo bratsvo i jedinstvo...Jbt, kakav je to mozak, posle svega, ona pise o bratstvu i jedinstvu...
I na dan utamice, bio je jos jedan tropski dan. Imao sam neki stari crno beli dres, vuneni sal sa buldogom, za svileni u to vreme nisam imao para, iako su isto kostali. Ako me secanje ne vara, sal sam preko agencije Grobari platio 80 dinara. Za ono vreme, velika suma novca.
Grobari su se okupljali kod Terazijske cesme, ali mi nismo hteli tamo, em je vrucina, em je daleko hodati do stadiona po toj vrucini, em je lepse biti na platou ispod juga, i gledati kako prolaze ljudi. Plato je naravno bio prepun, uostalom, ceo prostor oko stadiona je bio pun. Vrvelo je od ljudi na sve strane, bio sam ubedjen da ce ova utakmica oboriti rekord u poseti na JNA. Sedeli smo na ogradi prema blatusi, u hladovini, i lagano cepali bip pivo. Razdragani i dobro raspolozeni Grobari su pevali pesme, organizovali sutke, ma ludnica totalna.
U medjuvremenu nam se pridruzilo jos prijatelja iz naseg grada, tako da nas je pre ulaska na stadion, bilo negde oko 20. Usli smo na stadion odmah po otvaranju kapija. Hteli smo da zauzmemo sto bolju poziciju, i da izbegnemo guzvu.
Stacionirali smo se ispod semafora, blago prema istoku. Dva drugara su lica namazali crno belim bojama, ali su se zestoko zajebali. Vrucina i vlaga su bili toliko veliki da je pocelo brzo da im se razmazuju crno bele po licu i niz vratove. Skupljali smo svi papirne maramice da bi se njih dvojica brisali.
Nekih sata vremena pre utakmice, jug je vec bio prilicno pun. Da podsetim, u to vreme jug je jos uvek bio stajaca tribina, bez skracivanja u korist istoka, i moglo je stati oko 14-15000 ljudi. Posto smo tog leta Hrvate pobedili trojkom Djordjevica u zadnjoj sekundi na evropskom prvenstvu u Spaniji, odlucimo ja i moji sugradjani da bar u tom jednom momentu povedemo navijanje na jugu. Na jugu je tada bilo vec oko 10000 ljudi. Nas 20 smo podigli ruke, i glasno uzviknuli: DJORDJEVIC SASA!!! I nastavili skandiranje. Ceo jug je prihvatio to, i odzvanjalo je skandiranje Saletu koje smo mi poveli. Prejebeno dobar osecaj, mi smo poveli navijanje. :šalUbrzo je stigla prva ekipa sa terazijske cesme, i jug je bio krcat.
Potom su izasli igraci oba tima na zagrevanje, i docekani su prema ocekivanjima, nasi momci aplauzima i ovacijama, a modri salvama zvizduka i uvreda. Kako se blizio pocetak utakmice, doziveo sam prvo razocarenje kada sam shvatio da stadion ne da nece biti pun, nego da nije ni primaci tome. U najboljem slucaju 45000, a realno bar 5000 ljudi manje. Drugo razocarenje je bilo kada smo shvatili da Agencijasi nisu spremili skoro nista oko dekorisanja stadiona, ili bar tribine. Osim onih fabricki proizvedenih zastava sa buldogom, kojih i nije bilo previse, i srpskih trobojki, ni nagovestaj koreografije, nekog spektakla. Jbt, neverovatno, organizacija ravna nuli...
Opet, to nije bilo nista spram onoga sto se desavalo na terenu. Mi na terenu nismo postojali. Dinamo nas je rasrafio na proste cinioce. Bog nas je spasao da u Beogradu ne primimo pet komada, realno. Da li je i to sto se desavalo na terenu uticalo na atmosferu na tribinama, ali i navijanje i izdanje juga, prilicno jadno, mlako, na izdisaju.
Tumba je usao u svoju petarda fazu. Sa tribina se glasno cuje da menja nesto, ili smo gotovi. Konacno, strucnjak uvodi Isailovica, i mladjanog Ilica. Zamena koja ce preokrenuti tok utakmice. Ostaje pitanje sta je samo moroncina Tumba cekao toliko da ih uvede. Usli su relativno kasno, i odmah napravili nekoliko poteza koji su pokrenuli i ekipu na terenu, i navijace na tribinama. Konacno, taj 84 minut, akcija Ilica, pas do Isailovica, sut i lopta kroz noge Ladicu ulazi u mrezu. Da pisem kakva je ludnica nastala na stadionu nema potrebe. Modri su se u tom momentu pogubili na terenu, i da su nasi momci, kao sto nisu, to iskoristili i pojacali napade, uveren sam da bismo im uvalili jok koji gol. Na zalost, nasi po starom dobrom obicaju staju, zadovoljavaju se minimalnom pobedom, sto ruku na srce, je za nas po prikazanom, izgledalo kao kuca na cetiri sprata.
Kraj utakmice je oznacio pocetak slavlja, pobeda je bila bitna, i bili smo ubedjeni znacajna, bez primljenog gola. Revans je pokazao koliko nismo bili u pravu.
Reke navijaca su izlazile sa stadiona, pevajuci pesme: Zora rudi, dan se beli...Doso je i taj dan, jebo vas Partizan...
Automobili su trubili na sve strane, povratak kuci je bio lep dozivljaja sa svim automobilima srecnika kao sto smo i mi bili...
Para nismo imali previse, pa smo zoru u povratku kuci, docekali ispred jednog naseg lokalnog diskonta...
Tad nismo ni slutili sta nam se sprema veoma brzo...