U sustini koliko mi ne znamo da cenimo sami sebe dobro jos i postojimo.
Mi smo još od osnivanja napravljeni da budemo gigant, napravljen je jedan ,,drim tim,, i mada svi na prostorima bivše YU seru kako smo mi tada bili nešto povlašćeni, te vojska navijala za nas, te Tito navijao za nas, te bla bla, ali mali broj titula i kupova koji je naš ,,drim tim,, u toj prvoj deceniji svog postojanja osvojio, govori o tome da su takmičenja bila regularna i da je svako mogao da osvoji trofej, ako to uspe na terenu...
No, nebitno za prebrajanje trofeja, hteo sam da kažem da mi jesmo i dobijali i gubili utakmice od velikih inostranih klubova, ali smo pokazivali da možemo da im budemo sasvim ravnopravni - to su pokazivale prvo turneje po ,,istočnom bloku,, pa posle i turneje po ,,zapadnom bloku,, i po Južnoj Americi! Dakle, u našim počecima bilo smo ravnopravni sa najjačim klubovima!
Vrhunac nekakvog početka našeg postojanja, možda je mogao da bude i osvajanje tog prvog ikada odigranog Kupa šampiona, da nije u Frankovoj Španiji ,,sređeno,, da jedan ,,komunistički,, tim tamo mora da bude ubedljivo poražen...
U Beogradu, u revanšu i po snegu, Real je bio u nokdaunu, ali mu je brojano samo do 3, a prečka se još uvek trese od sećanja na taj ,,četvrti,, šut koji je trebao da završi u mreži, pa da i mi posle završimo sa Realom - koji je kasnije osvojio taj prvi KEŠ.
Druga prilika da se popnemo na ,,krov Evrope,, došla je u sledećoj deceniji, u generaciji ,,Partizanovih beba,, - ali svi znate da je uprava sve uradila da do toga ne dođe, a posle finala rasprodala ceo tim, od čega se nismo oporavili celu deceniju...
Ljudi koji su u tim prvim decenijama igrali za Partizan, legende su ne samo našeg kluba, ili našeg fudbala, nego i mnogo šire, bilo kao igrači, bilo kao treneri, da ne dužim sada, ali negde u prostorijama kluba, pa i u Zemunelu, morala bi da stoji tabla sa imenima i podacima bilo o igračkim ili trenerskim karijerama Bobeka, Čajkovskog, Milutinovića (i Miloša i Bore), Galića, Jusufija, Vasovića, itd, itd...
Svako ko bi da igra u Partizanu, morao bi da ZNA za ove ljude i da ZNA šta su oni u fudbalu i za fudbal uradili!
Ali, umesto da se ponosimo tim i takvim Partizanom (koji je igrao atomski fudbal svog vremena!), nekome je preče da raspreda priču o politici, ideologijama, narodima...
Umesto da su ti neki naši bivši fudbaleri, a kasnije svetski priznati treneri dobili priliku da i u Partizanu pokažu šta sve mogu ,,pored terena,, za njih onda u Partizanu nikada više nije bilo prilike, ili...i ako su je i dobili (Jusufi) - kratko je to trajalo...
Od sedamdesetih pa na ovamo, nismo imali velike prilike da osvojimo neko od najznačajnijih evropskih trofeja, a i kada bismo došli u priliku da prođemo dalje - ili smo je sami upropastili, ili nas je žreb ,,sahranio,,...
I dok su prve generacije Partizana, imale poštovanje za protivnika, ali i samopoštovanje, te pomisao da se utakmice sa najvećima mogu izgubiti, ali i pobediti, jer i mi imamo i kvalitet i borbenost, i majstore najviše klase u timu - vremenom se došlo do toga da nam je mentalitet postao - gubitnički...a ako i nije uvek takav, onda je kvalitet postao gubitnički...evropski i svetski fudbal se promenio, mi smo decenijama (50-ih, 60-ih) bili ako ne na vrhu, ali ono bar tu negde, pri vrhu, blizu vrha...a vremenom smo dospeli tu gde smo dospeli - bliži nam se scenario evropske ,,treće lige,,...