"Prvi tansparenti i šalovi pojavljuju se početkom sedamdesetih, kada se i pojavljuje ime Grobari. Naime, simpatizeri omraženog komšijskog tima pokušali su više provokativno da Partizan i njegove navijače nazovu tim imenom, aludirajući na crno belu boju i Humsku ulicu, ali je naziv Grobari rado prihvaćen od strane svih partizanovaca. Nastale su i prve navijačke pesme, a Grobari su se pred svaku utakmicu okupljali kod česme na Terazijama, odakle su u nepreglednim kolonama hrlili ka stadionu.
Pun sjaj Grobari doživljavaju u sezoni 1975/76. kada se u velikom broju odlazi na sva gostovanja, a epitet “najverniji”, dobijen je nakon poraza od splitskog Hajduka na sadionu JNA rezultatom 1-6. “Bili” su postizali golove ali se pesma sa juga orila kao da je Partizan postajao prvak sveta, da bi stadion eksplodirao nakon počasnog pogotka. Trka za titulu trajala je do poslednjeg kola. Hajduk je na Karaburmi pred skoro dvadeset hiljada navijača, od čega su dve trećine činili Grobari, igrao samo 1-1 sa OFK Beogradom i tako prepustio Partizanu titulu. To je bio signal za Grobare na stadionu u Ljubljani da utrče na teren i proslave šampionsku titulu. Igrači su izneti na rukama, a slavlje je trajalo nekoliko dana.
Tada je uspostavljena veoma bliska veza između navijača i igrača Partizana, koji su često kasnije kretali na gostovanja tek kada bi se uverili da su krenuli i navijački autobusi. Naredne godine protekle su u apsolutnoj dominaciji Grobara koji su postavili temelje modernog navijanja i pravila ponašanja na tribinama kod nas. Sve on što su Grobari radili sedamdesetih, drugi domaći navijači počeli su pet i više godina kasnije. Čast crno bele boje branila se u okršajima sa svima ko je imao hrabrosti da se suprostavi. Osim na fudbalskim stadionima grobarska pesma orila se i na svim drugim sportskim borilištima".