Izvinjavam se na dugačkom postu...
Budimo ozbiljni. Mandarić je čovek čije se poslovanje vezivalo za ozbiljne finansijske kontroverze, a kupovinu ne jednog, već čak tri kluba teško je posmatrati kao nekakav univerzalni recept za uspešno upravljanje fudbalskim klubovima. Kada se uz sve to pojave i hapšenja zbog sumnji na finansijske malverzacije, onda poređenje sa nekakvim „uspešnim modelom“ počinje da liči na epizodu Mućki.
Meni je zaista muka od predstavljanja takvih primera kao dokaza da je privatni kapital sam po sebi rešenje. Svi znamo da se iza pojedinih fudbalskih poslovnih poduhvata krije mnogo komplikovanija računica od ljubavi prema fudbalu: pranje novca, poreske gimnastike, razni finansijski aranžmani i trgovina uticajem. Naravno, postoje i drugačiji primeri, poput Bajerna, Bajera ili Juventusa, koji funkcionišu na sasvim drugačijim osnovama. Ali takvih klubova, sa ozbiljno izgrađenim i održivim poslovnim sistemima, zapravo nema mnogo. Slični pokušaji postojali su i kod nas, ali su uglavnom propadali zajedno sa firmama koje su iza njih stajale, često u krajnje sumnjivim okolnostima ekonomske tranzicije.
Možemo da pričamo i o Lesteru, klubu koji je Mandarić svojevremeno kupio, a koji je kasnije, pod drugim vlasnicima, prošao put od neverovatnog sportskog uspeha i osvajanja Premijer lige do ozbiljnih finansijskih i rezultatskih problema. Ta titula se i danas često koristi kao dokaz uspešnosti privatnog modela, ali je valjda legitimno postaviti pitanje gde se klub nalazi danas. Do pre mesec i nešto dana postojala je čak i ozbiljna opasnost od ispadanja u četvrtu ligu. Sada izgleda da su se izvukli, između ostalog, i zahvaljujući činjenici da u tom takmičenju ima dovoljno ekipa sa sličnim problemima, ali i onih koje su, najblaže rečeno, potpuni krš. Takvih primera ima na pretek širom Zapada, pa i u našem neposrednom komšiluku.
Zato ne treba idealizovati tuđe modele, a još manje ih nekritički prepisivati. Nije svaka kupovina kluba investicija, nije svaki privatni vlasnik spasitelj i nije svaki sportski uspeh dokaz da je sistem zdrav i održiv.
Partizan jednostavno nije ničija prćija. Nije privatna igračka, poslovni projekat niti sredstvo za ostvarivanje tuđih interesa. On postoji zbog Partizanovaca i bez njih, bez njihove istorije, identiteta, emocije i pripadnosti, zapravo gubi svaki smisao.
Zato mi je mnogo bliža ideja da se razvije model u kojem bi navijači imali stvarni udeo u vlasništvu i odlučivanju, uz jasnu kontrolu finansija, transparentnost i odgovornost. Ne mora to biti preslikani nemački model, niti moramo imati finansijske mogućnosti jednog St. Paulija. Ali možemo i moramo da pronađemo sopstveni način da klub zaštitimo od samovolje pojedinaca.
Priča o Hajduku i Dinamu je takođe mnogo komplikovanija i ne može se svesti na jednostavan zaključak da je navijački model uspešan ili neuspešan. Tu treba uzeti u obzir širi društveni i politički kontekst, ali i način na koji su se naše zapadne komšije, uključujući i Sloveniju, odnosile prema sportskim klubovima kao delu društvenog dobra svojih gradova.
Moj utisak je da su gradovi i lokalne politike u jednom trenutku uglavnom oprali ruke od te odgovornosti. Ne nužno zato što su shvatili da sport treba prepustiti tržištu, već zato što su uvideli da im takvi simboli više nisu neophodni za političku kontrolu i usmeravanje javnog mnjenja. Istovremeno su otvorili prostor za druge oblike političkog i ekonomskog uticaja, često kroz infrastrukturne projekte i različite javne poslove. To ne vidim kao oslobađanje sporta od politike, već kao još jedan stepen neoliberalnog lopovluka i prebacivanja javne odgovornosti na nekog drugog.
Sramota je, recimo, za Ljubljanu da dozvoli da KK Olimpija praktično nestane u obliku u kojem je generacijama predstavljala taj grad. Danas imamo Cedevitu Olimpiju, ali to nije jednostavan nastavak nekadašnje Olimpije. Ne treba zaboraviti ni da je sam vlasnik Cedevite jasno stavio do znanja da je reč o drugačijem projektu, koji koristi grad i brend, a ne o nastavku starog kluba. Ne možemo se, dakle, oslanjati na pretpostavku da će privatni vlasnik iz altruizma čuvati identitet nečega što je postojalo mnogo pre njegovog dolaska. Slična pitanja možemo postaviti i kada govorimo o KK Splitu i drugim sportskim simbolima koji su ostali bez ozbiljne institucionalne podrške.
Ne mogu da prihvatim da finansiranje velikih društvenih, kulturnih i sportskih simbola jednog grada ili države bude isključivo stvar privatnog kapitala. Deo te odgovornosti mora da snosi i sam grad, makar kroz infrastrukturu, korišćenje javnih objekata, poreske i komunalne olakšice ili druge transparentne oblike podrške. Na kraju krajeva, od uspešnog kluba i njegovih utakmica ne žive samo klub i igrači. Korist imaju ugostitelji, trgovci, prevoznici, turistički sektor i čitavo neposredno okruženje. Klubovi stvaraju ekonomsku i društvenu vrednost koja daleko prevazilazi sportski rezultat.
Zato bih za Partizan najradije video neku vrstu simbioze tri modela: nemačkog principa ozbiljnog učešća navijača u vlasništvu i odlučivanju, odgovornog privatnog kapitala koji ima interes da ulaže i razvija klub, i institucionalne podrške grada, a ako je potrebno i države, koja je u različitim oblicima već postojala i kod nas.
Naravno, podrazumeva se da svaki od ta tri stuba mora imati jasno definisane obaveze, prava i mehanizme kontrole. Grad ne sme da koristi klub kao politički instrument, investitor ne sme da ga tretira kao privatnu igračku, a navijači ne mogu imati samo obavezu da finansiraju klub bez stvarnog prava da utiču na njegovo upravljanje.
Sve ostalo smatram prevelikim rizikom. Potpuno prepuštanje tržištu osim očitog rizika dodatno bi otuđilo ljude od kluba, dok bi prebacivanje celokupnog finansijskog tereta na navijače bilo i nerealno i nepravedno. Partizan nije nastao da bi bio nečiji poslovni projekat, ali ni da bi njegovi navijači morali sami da finansiraju ono što bi trebalo da bude zajednička društvena vrednost.
Klub mora da ostane deo grada, njegove istorije i identiteta, uz ljude koji ga vole, podržavaju i imaju stvarno pravo da odlučuju o njegovoj budućnosti.
Jer Partizan mora da bude veći od svakog čoveka koji njime upravlja. I to nije stvar romantike, već elementarnog opstanka kluba. Ok. Neko će reći da to više nije realno. Isto tako mogu i ja da tvrdim da za 20 ili 50 godina niko ne zna gde će nas ovakav tempo koji se dešava u svetu isto tako dovesti...ali nikako ne treba gledati kratkoročno ili kroz isključivo želju za kratkotrajne uspehe.