Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu
Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net
Постављено је у другој теми али нека стоји и овде да што више људи види. https://www.youtube.com/watch?v=B7DLoxq7kYM
Стварно је предивно ово изгледало.
Постављено је у другој теми али нека стоји и овде да што више људи види. https://www.youtube.com/watch?v=B7DLoxq7kYM
Стварно је предивно ово изгледало.
Možda u istoriji srpskog fudbala nije bilo fatalnije greške od dolaska Jirgena Rebera, nemačkog trenera koga je u tada stabilni i moćni Partizan doveo tada anonimni fudbalski menadžer Abdilgafar Fali Ramadani i njegova mala menadžerska agencije LIAN sports. Deceniju kasnije, ono što je bila mala menadžerska agencija postala je prava hobotnica evropskih razmera, a ono što je bio mali fudbalski menadžer sa nikad objašnjenim prvim zarađenim milionom, sada je nezvanični gospodar srpskog fudbala sa mrežom veza u medijima, klubovima i državnim organima na kojima bi mu mogle pozavideti i neke države Evropske unije.
Niko u tadašnjem Partizanu nije mogao ni sanjati da će iz jedne neuspešne avanture sa dovođenjem stranog trenera izrasti pravo mutant partnerstvo, koje je svoju kulminaciju imalo u mandatu Dragana Đurića, i koje je dovelo Partizan na ivicu potpunog kolapsa. Ima onih koji smatraju da pravi krivac za ovo nije Đurić, već pre svega Nenad Bjeković, koji je svojim uticajem na neki način preko Miroslava Stevića uveo Falija Ramadanija u Partizan. Iako je istina da je Fali Ramadani u posao sa Partizanom ušao pre deset godina, njegov uticaj u klubu na donošenje ključnih odluka praktično nije postojao do dolaska Dragana Đurića na čelo Partizana, kada postaje de fakto vlasnik omladinske škole Partizana i vladar iz senke koji donosi praktično sve odluke o transferima. Nakon šest godina partnerstva Ramadanija i Đurića, FK Partizan je došao na najniže grane u svojoj istoriji, sa dugom od 14,9 miliona evra, ključnim igračima koji su praktično unapred prodati za male pare Ramadaniju i njegovim poslovnim partnerima, sa izgledom potpunog raspada kluba.
Abdilgafar Ramadani-Progonjeni Albanac ili prikriveni kriminalac?
Nakon propasti Dragana Đurića, hapšenja zbog brojnih kriminalnih afera u kompanijama u njegovom vlasništvu, i odlaska sa čela Partizana, postalo je očigledno da su dani Abdilgafara Falija Ramadanija u Partizanu odbrojani, i da nova uprava predvođena Zoranom Popovićem zarad golog opstanka Partizana jednostavno mora da preseče pupčanu vrpcu između menadžera i sportskog centra Partizan Teleoptik, početkom ove godine dolazi do najvećeg transfera, koji mediji u Srbiji uopšte nisu primetili. Fali Ramadani je iz Partizana prešao u Crvenu zvezdu, gde je preko generalnog direktora FK Crvena zvezda Zvezdana Terzića nastavio svoju za sebe uspešnu, a po Zvezdu fatalnu saradnju započetu pod upravom Vladana Lukića i Gorana Vesića. Tako je po istom modelu po kome su Partizanu za sitne pare otimana deca iz omladinske škole, Ramadani preslikao isti obrazac i krenuli su isti aranžmani sa Lukom Jovićem i ostalim mladim talentima Crvene zvezde, gde su Ramadaniju i njegovim partnerima prodavani većinski udeli u ugovorima mladih igrača Zvezde, za minorni novac. Zvezdan Terzić, koji je preko rodbinskih veza sa bivšim golmanom Nikolom Damjancem, glavnim Ramadanijevim operativcem u Srbiji, postao neka vrsta Dragana Đurića u Crvenoj zvezdi, ogoljeno i javno brani Abdilgafara Falija Ramadanija kao čoveka koji je uspešan fudbalski menadžer u evropskim razmerama, ali mu je jedina mana što je Albanac. Tako Zvezdan Terzić u svojoj bespogovornoj odbrani Ramadanija, kao generalni direktor kluba, postaje neka vrsta javne antiteze Crvene zvezde kao simbola srpstva i postaje revni branitelj ugroženog Albanca koga u Srbiji mrze samo zbog njegove nacionalne pripadnosti.
Ipak, da li je Abdilgafar Fali Ramadani progonjeni Albanac ili prikriveni kriminalac, to je dilema koju ako se pogledaju činjenice, nije teško rešiti. Pod jedan, Fali Ramadani nema nikakve veze sa fudbalom, niti je Dževad Prekazi, niti je Fadilj Vokri, niti je u rodnom Tetovu bio fudbaler ili imao bilo kakvu vezu sa fudbalom. Inicijalni kapital Abdilgafara Ramadanija i njegovih strateških partnera Burima i Baškima Osmanija takođe nema nikakve veze sa fudbalom, ali je i te kako bio zanimljiv obaveštajnim službama sa Zapada, posebno nemačkoj policiji. Ramadani i braća Osmani su glavni akteri pronevere 70 miliona evra, koji su nestali kroz sumnjivo odobrene kredite u nemačkoj Volksbanci. Od tog novca koji je netragom nestao, građeni su stanovi i lokali blizu stadiona Vardara u Skopju, hotel Riviera u Poreču u Hrvatskoj, ali je posebno zanimljivo i neodgovoreno pitanje koliko od tog novca je završilo u poslu kupovine mladih igrača iz Srbije, pošto je u jednom trenutku Fali Ramadani u Srbiji raspolagao sa praktično neograničenim finansijskim sredstvima, kojima ni jedna druga menadžerska agencija nije mogla ni blizu da parira.Nemačke tajne službe otvoreno su optuživale braću Burima i Baškima Osmanija da su umešani u krijumčarenje droge i oružja, kao i trgovinu ljudima, što je Baškim Osmani nevešto demantovao u intervjuu za hrvatske medije gde je za Jutarnji list kao razlog naveo ljubomoru Nemaca zbog uspeha Albanaca u Nemačkoj, ali je uprkos tome njegov brat Burim Osmani u sklopu te istrage završio u zatvoru u Nemačkoj, pod optužbom državnog tužioca za krivično delo teške prevare. Javna je tajna da su i Abdilgafar Ramadani, kao i braća Osmani, koji su jedna od najbogatijih porodica u albanskoj dijaspori, bili veoma važan deo finansijske i logističke podrške osnivanju i borbi OVK protiv srpske policije tokom 1998.i 1999. godine, što su u razgovorima sa svojim srpskim fudbalskim partnerima pravdali navodnim pretnjama da bi im ukoliko ne bi podržali borbu OVK, u Makedoniji bila pobijena familija. Ramadani je takođe bio u centru pažnje nemačke policije prilikom istrage protiv predsednika Bajera iz Leverkuzena, Rajnera Kalmunda, koji je došao na udar zakona zbog provizija na crno, preplaćivanja transfera i sam Ramadani je bio deo priče oko prodaje igrača iz Koblenca mimo sportskih propisa tamošnje lige. Jedino logično pitanje koje se nakon ovih podataka nameće je ako je u jednoj Nemačkoj, koja je pravna država sa ozbiljnom vladavinom zakona, Abdilgafar Ramadani bio predmet ozbiljnih istraga oko preplaćivanja, provizija na crno ili nelegalnih transfera, i ako su njegovi najbliži saradnici od strane ozbiljnih evropskih tajnih službi klasifikovani kao ljudi umešani u najozbiljnije oblike organizovanog kriminala, da li se i u Srbiji dešavaju neke slične istrage ili je stanje sasvim drugačije? Odgovor na ovo pitanje je gotovo nepotreban.
LIAN-Menadžerska agencija ili politički projekat uništenja srpskog fudbala?
Za razliku od Nemačke, u Srbiji Abdilgafar Fali Ramadani nikada nije bio predmet bilo kakve istrage, a ogromna količina novca kojom raspolaže bila je neodoljivi magnet za sve: od profesionalnih navijača, preko medija, do klupskih funkcionera i političara. Tako je oformljena prava mreža u kojoj je dobro plaćeno ćutanje svih čije se ćutanje moglo platiti, tako da bi oni koji ne pristaju na dilove, mogli na miru da budu pod stalnom medijskom baražnom vatrom i pritiskom. Tako ni jedna navijačka grupa u Srbiji nikada nije viknula ili napisala ništa protiv Falija Ramadanija, osim nekoliko časnih izuzetaka, upadljiva je i medijska blagonaklonost ili ravnodušnost prema Ramadaniju, koji je u srpskim medijima oglašava isključivo preko pisanih izjava koje plasira u odabranim medijima. O potpunom velu tajne koji ga okružuje govori i činjenica da u životu nikada nije dao televizijski intervju, nikada nije snimljen u bilo kojoj formi video snimka za medije, što je vrlo neobično za nekoga ko je navodno pošteni i sposobni Albanac, koga mrze zbog njegove nacionalne pripadnosti. Abdilgafar Fali Ramadani očigledno ima svoje jako dobre razloge zbog kojih krije svoje lice od javnosti, a posebno apsurdno bilo je ponašanje određenih medija bliskih sadašnjoj vlasti, koji su u jeku skandala oko prekida utakmice Srbija-Albanija na naslovnim stranama plasirali priču o tome kako Fali Ramadani lobira protiv Albanije, a za Srbiju, zato što mu je navodno u interesu uspeh srpskog fudbala. Na kraju se ispostavilo da je lobiranje za Albaniju bilo toliko moćno, da je doneta drakonska kazna kojom je Srbiji u jednom cugu odneto praktično devet bodova(poraz 3:0 i oduzimanje tri boda, plus dodela tri boda Albaniji), ali je nekako zgodno zaboravljena priča o dobrom Albancu Faliju koji lobira za Srbiju.
Tako se na kraju postavilja možda i ključno pitanje: Kako je jedan čovek bez ikakve veze sa fudbalom, iz naroda koji nema nikakvu ozbiljnu fudbalsku tradiciju, sa nikada objašnjenim poreklom novca, stvorio pravu menadžersku hobotnicu i finansijsku imperiju isključivo odvođenjem mladih igrača iz Srbije? Ima li logičnog objašnjenja za činjenicu da LIAN agencija praktično 90 posto svojih igrača vuče iz Srbije, dok je udeo albanskih igrača potpuno zanemarljiv, i nije na nivou od pet posto od ukupnog broja klijenata LIAN agencije? Da li je slučajan simultani uspon albanskog klupskog i reprezentativnog fudbala i finansijski i rezultatski kolaps srpskog repezentativnog i klupskog fudbala, posebno ako se ima na umu da je jedan od ključnih problema i klubova i same reprezentacije upravo sistematsko odvođenje mladih igrača iz Srbije, koji se namerno i svesno odvode pre vremena u posebno odabrane klubove širom Evrope? Klubove poput Benfike, čiji je direktor Žoze Karizo nedavno uhapšen u klupskom vozilu Benfike sa 9,5 kilograma kokaina, ali nekako niko od medija u Srbiji nije bio zainteresovan za dublju analizu činjenice da preko istih menadžera iz Srbije u Benfiku odlazi ogroman broj igrača, a da je u pitanju klub čiji se direktori hapse sa ogromnim količinama droge, što je potpuni raritet u istoriji evropskog fudbala? Ima li veze između poštenih i sposobnih Albanaca koji prodaju decu iz Srbije i ljudi poput Žozea Kariza, pitanje je koje bi u svakoj normalnoj zemlji pokrenulo državne organe na istragu, ali Srbija odavno nije normalna zemlja.
Misterija jedne nedodirljivosti
Zato je pitanje svih pitanja, koje nadilazi klupske podele, da li je ceo ponzi sistem prodaje prava na igrače trećim licima ili klubovima u vlasništvu menadžerske mafije, deo normalnog poslovanja ili deo šire strategije urušavanja klupskog i reprezentativnog fudbala u Srbiji? I kakva je to država u kojoj ljudi bez lica, raspolažu desetinama maloletne i jedva punoletne dece iz Srbije, a nema ni poreske uprave, ni tajne policije, ni bilo kakvog tužilaštva spremnog da zapita odakle izviru ti silni milioni, i najzad otklone dilemu u javnosti da li je Abdilgafar Fali Ramadani pošteni Albanac poput mnogih poštenih i vrednih građana Srbije albanske nacionalnosti ili bliski saradnik ljudi poput Žozea Kariza, Baškima Osmanija, Dragana Đurića ili Zvezdana Terzića? I možda neko nekada uspe da objasni kako je moguće da jednog Burima Osmanija istražuje i hapsi nemačka policija, Žozea Kariza hapsi portugalska policija, Dragana Đurića i Zvezdana Terzića je makar istraživala i hapsila srpska policija, a da jedini van istrage, jedini sa aurom opšte pravne nedodirljivosti u Srbiji bude Abdilgafar Fali Ramadani i njegov ključni operativac u Srbiji Nikola Damjanac? Zato je upravo u rešenju ove misterije jedne nedodirljivosti, možda i pravi početak ozdravljenja klupskog i reprezentativnog fudbala u Srbiji.