Ovo je bio jedan tekst koji sam pripremao za sve vas ovde, ya vaše slobodno vreme tokom ovih letnih vrućina, a pisan je povodom osvojene titule u ABA ligi, ali zbog moje zauzetosti na poslu malo se odužila objava istog 
Nije moglo ceo tekst da stane u jedan post jer je ogroman, tako da podeliću ga u nekoliko postova.
Uživajte u njemu!
Uh gde početi? Ovo su bile baš dugih i mučnih 10 godina, izmenili su se generacije košarkaša i navijača. Imali smo neverovatnih uspona i padova. Nismo se popeli na vrh, ali nismo ni propali na dnu, ipak smo se održavali na površini sve vreme, ali ovaj put stigli prvi do cilja.
Taj put do sadašnjeg cilja je bio težak i trnovit. Ko se seća istog seća se, ko se ne seća, ovaj tekst će bar malo pomoći u tome da se priseti kako je sve bilo, šta nam se sve dešavalo i kako je ponovo sve došlo na svoje mesto.
1. Odbrana i poslednji dani
Najbolje je početi od početka, od kada je sve krenulo nizbrdo i dovelo do toga da ovaj topao junski dan bude svima nama koji volimo Partizan zauvek drag i u lepom sećanju.
Dakle, vračamo se u “praistorijske dane”, vračamo se na 25. April leto Gospodovo dvehiljadeičetrnaesto. Koliko je to bilo daleko sa ove distance: moj novi iPhopne 5S je bio čudo tehnike (sada je krš, ne vredi ni za šta), Bogdan Bogdanović nije ni bio prijavljen za NBA Draft, Jokić je bio jedan talentovan centar koji pogađa trojke i nista više od toga (kasnije 41. pik na Draftu te iste godine), na RTSu se emitovala poslednja sezona serije Bela Lađa, a spremala se da izađe treća sezona Igra Prestola (mozda i grešim za ovo zadnje, jer nisam pogledao ni sekund nijedne episode iste, ali nema veze, devet sezona je ukupno snimljeno). Znači, bilo je to baš davno.
Tadašnji apsolvent na Farmaceutskom fakultetu u Skoplju je krenuo put Beograd kolima sa svojim ocem i njegovom najboljem drugaru iz detinjstva, čika Bora. Dvojac koji je sedeo na prednjem sedištu imao je zajedno preko 1000 utakmica Partizana za 40+ godina staža pojedinačno. Autor ovih tekstova do tada je aktivno išao na utakmice Partizana nešto malo duže od deceniju, sa 20-30 utakmica “staža”. Išli smo ka Areni da zajedno gledamo utakmicu voljenog nam Partizana i Cedevite (tada iz Zagreba) u ½ finalu Final 4 ABA lige, koji se te godine igrao u najvećoj dvorani u Evropi. Da kažem da smo bili uvereni u pobedu bi bilo understatement, ma išli smo sa mišljom sa koliko ćemo poena dobiti, kladili smo se u kolima stavljajući tri moguće prognoze: od 1 do 5 razlike; od 6 do 10 i više od 10 razlike. Ja kao večiti optimista sam tipovao na više od 10, čika Bora kao uvek oprezan je tipovao na sitno, a moj otac takođe oprezan, ali malo veći optimista od druga mu odlučio se na “6 do 10” opciju. Mozda ćete pitati “zašto ste bili toliko uvereni u pobedu? Pobogu ljudi, pa jedna utakmica je i sve može da krene nizbrdo?” Pa dragi moji, vidite ovako, dan ranije desilo se pravo kosarkasko čudo. Slabašnja Cibona, koja se jedva provukla na 4. mesto na tabeli i tako sebi obezbedila duel protiv prvoplasirane ekipe Beogradskog Telekoma, uspela da dobije tim koji je sve vreme suvereno vladao tabelom u regularnom toku i tako sebi de jure obezbedi plasman u Evroligi (tada su finalisti ABA lige imali obezbeđen Wild Card za Evroligu).
“Wow! Ludilo! Ima Boga!” Ne samo što je Partizan bio na korak do Evrolige, nego i da suvereno osvoji istu (tada smo 2 puta dobili Cibonu u regularnom delu dvocifrenom razlikom), samo da dobijemo… Ma šta bre “samo da dobijemo? Šampioni smo bre aloooo!! Koja Cedevita? Koja Cibona? Koji Šarić? Koji Nurkić? Koje pi… m......e?”
Stizemo u BG, tačnije u Zemunu negde u poslepodnevnim satima, ekipa iz tog kraja nas je srdačno sačekala na starom dobrom mestu, polako polako su se skupljali i ostali clanovi naše standardne ekipe kako su svi redom završavali svoje radne obaveze (bio je petak ipak, radni dan). Skupili se bili mi i polako krećemo ka Arenu da gledamo plasman naše ekipe u finalu ABA lige.
Ulazim u Arenu, na sadašnja Premium mesta, nekih sat vremena ranije i kako se bližila utakmica Arena se polako ali sigurno punila. Sedim ja na svoje mesto, čačkam nešto na telefonu i odjednom ćale me potapša po ramenu. “Pogledaj iza tebe.” – šapnuo mi. Ustanem ja, okrenem se i imam koga da vidim – Dušan Kecman jbt, glavom i bradom! A da, zaboravio sam , ako vam je poznat datum (25. April) 2010 godine se na taj dan igrala finalna utakmica ABA lige u Zagrebačkoj Areni, gde pre 16.000 gledalaca (99,99% hrvata) gorepmenuti Kec je dao verovatno najluđi šut u istoriji košarke, uzevši u obzir sve okolnosti!
Znaci četiri godine nakon što smo se ja i moj otac valjali po podu i vrištali od sreće, taj isti čovek koji je bio glavni akter svega toga sada je sedeo iza mene, gde opet igramo utakmicu protiv hrvata, ali sada u (tada ne baš) našoj Areni.
Utakmica je počela, puna uspona i padova, ali uglavnom rezultat nepovoljan po nas sve do sredine treće četvrtine, kada smo zavodili i počeli da se odlepljujemo, a vrhunac naše dominacije u toj utakmici je bio 13 minut drugog poluvremena, dakle 7 minuta (otprilike) do kraja utakmice i 5. faul za najboljeg centra u ligi, za Jusufa Nurkića iz Cedevite. 2 slobodna bacanja je pogodio Đorđe Gagić (više o njemu malo kasnije) i to je bilo 12 razlike za nas!
Znači:
….Ahhhhhh…..
…Of tuge i muke moje…
Težak je ovaj naš život, ali da se živi mora.
U sledecem napadu Cedevite, gorepomenuti Gagić pravi nesportski faul i Zagrebćani daju 4 poena iz tog poseda. Malo po malo, mic po mic smanjivaju razliku, nama ulazi voda u uši, ali nekako uspevamo da održimo vođstvo i tako dolazimo do famoznih 27 sekundi do kraja utakmice. Ne secam se tačno kako su oni dali koš, ali dali su ga i tako mi krenemo u napad na 27 sekundi do kraja i +2 za nas. Ceo košarkaški svet, svi mi u dvorani smo očekivali da će ovo biti penal završnica i nekako smo pripremali živce za tako nešto, jer koji ludak bi dozvolio da isteće vreme napada i da se oslanja na neki ludi šut na 2-3 sekunde do kraja?!
Pa čovek ima ime i prezime, zove se Jasmin Repeša, tadašnji trener Cedevite. Evo šta se zbilo: Bogdan vodi loptu na protivničkoj polovini, čuva ga Nolan Smit (…) čeka Bogdan da bude fauliran, ali faul nikako da dođe. Tapše loptu, pogleda ka semaforu, vidi da je ostalo još 5 sekundi za napad, daje neki znak, Tepić se otvara na desnoj strani, vidi ga Bogdan i dodaje mu loptu, a ovaj iz otvorene pozicije šutira za 3 u zadnjem sekundu napada. “Win-win situacija, ako pogodi to je +5 za nas i završena priča, a ako promaši lopta će da leti u vazduhu sekund-dva i ovi ako uhvate loptu teško da še uopšte dobaciti, ako uopšte i šutnu, jer vremena nema?!” – tako je razmišljao tada naivni student, bez puno iskustva u ludim utakmicama.
Lopta se odbila do linije za 3 poena, prihvatio je Nolan Smit koji se zaletio ka našem košu i nakon dvokoraka sa pola terena šutnuo je loptu na simboličnih 0,6 sekundi do (isto toliko vremena je ostalo na semaforu 4 godine ranije u Zagrebu) oglašavanja sirene za kraj utakmice. Lopta je na našem obruču prvo dodirnula prednji deo, pa zadnji deo do table, pa krenula da izlazi, udara opet u prednji deo, ide u vis i krene da izlazi iz koša, ali u tom “izlaganju” opet udara u predni deo obruča i vraća se u koš…
Kraj. Kraj snova. Kraj Evrolige. Kraj sveta za mene u tom trenutku, kao i za sve koje su tad gledali utakmicu i navijali za Partizan. Pao sam na pod i gledao bledo u jednoj tački nekih 15 minuta. “Šta li se pobogu desilo?? Kako smo mogli ovo da izgubimo? Šta li smo mi zgrešili da nam se ovo desi?” – vrtelo mi se u glavi tada, a Boga mi i svih ovih godina do sada. Igrom slučaja, tada jedan funkcioner u klubu je bio blizak prijatelj mom ocu i znao sam otprilike kakav je bio plan za narednu sezonu i koji igrači bi došli/otišli, ali uz uslov da igramo Evroligu, ali sada nema je, nema ništa od toga.
Isto veče smo se vratili u Skoplju nekako živi, ali sa mišljom “Sta dalje? Jel ovo kraj naše dominacije? Jel cemo od sada biti mediokritet poput zvezde, fmpa, Hemofarma?”
Ispostavilo se da jeste, jbg…
Osvojili smo titulu šampiona u Srbiji, 13. put za redom, u seriji koja ce se prepričavati i decenijama od sada. Ne zato što je bila puna skandalčića tokom iste: nakon opšte tuče igrača u prvoj utakmici, ostali smo na terenu sa 3 naša igrača naspram 5 njihovih (na kraju se završilo sa 2 na 4) i zamalo pobedili. Ne zato što se nakon naše pobede u zadnjem meču za konačnu pobedu od 3-1 u seriji, jedan njihov navijač je ukrao veliki prelazni pehar i odneo na njihovoj tibini i nakon što ga je Simonović podigao isti u vis (da ponovim, izgubili su finale, trofej je bio naš?!) uništili su ga, pa morali su da nam daju samo mali trofej koji ostaje u trajnom vlasništvu. Ne nebitni su oni i njihove gluposti, to se manje-više očekivalo od navijača kluba kome niko ne može zabraniti kako će da se zove, jer kad bi nabrajao sve poveće incidente koji su oni radili tokom svih ovih godina, napisao bih jedan ceo tekst ovolike veličine, poprilićan dosije imaju. Istorijska je serija zbog onoga što je tada naš najbolji igrač (kasnije najbolji bek-šuter Evrope) učinio – Bogdan Bogdanović je za 4 meča dao 123 poena (skoro 31 poen u proseku po utakmici)! To je učinak kakav su imali Kića i Praja 70tih godina, a obojica važe za najbolje bele igrače koji nisu igrali u NBA (Praja je ćak član Kuće Slavnih u Springfildu, jedan od šest koji nikada nisu igrali u NBA), po 2 puta su bili najbolji košarkaši Evrope! Otprilike brojke sa “video igrica” sto bi rekli američki youtuberi u današnje vreme. Dakle istorijska partija mladog Bogdana, ali pomalo zaboravljena u senci svega što se dešavalo tada i u finalnoj seriji, ali i zbog poraza od Cedevite ranije.
Osvajanjem te 13. titule državnog prvaka za redom postavili smo još važeci Evropski rekord u tom smislu, ali naredne sezone nije bilo više Evrolige, koju smo ponosno igrali sve vreme do tada u novom mileniumu.
2. Put beznađa
Tog leta redom su odlazili Bogdan, Bertans, Leo Vesterman, Žo Lovernj…
Sezonu kasnije smo prvi put bili na nižem nivou postolja u domaćoj ligi još od vremena kada se ova zemlja zvala Jugoslavija (SRJ), a u ABA smo pali pred prigradskim rivalom, sada u polufinalnoj plej-of seriji sa 3-1. Realno bili su bolji, bili su iskusniji i skuplji. Da smo se borili, borili smo se, ali nažalost nije bilo to dovoljno za neki trofej. Prvi put od 2001 nismo osvojili nijedan trofej u sezoni, nažalost to će postati neka vrsta neugodne tradicije u narednih nekoliko sezona. Tada su klub napustili još nekoliko od “Duletovih beba”: kapiten Dragan Milosavljević, najtalentovaniji centar Nikola Milutinov, simpatični francuz Boris Dalo. Osim “njegova deca”, iz kluba je bio primoran da ode i lično on, general te vojske Duško Vujosević.
To je bio kraj jedne divne ere u našem klubu - “Duletove ere”. Za one mlađe koji će ovo da čitaju, tih godina dok je Dule bio trener Partizana raspoloženje prosečnog navijača Partizana bilo je ovakvo “teško je, nemamo para, skupićemo neke talentovane klince + 1-2 solidna stranca, ali dok je Dule tu, ne brinem se ni o čemu.” Dule je bio zadnji romantik u svom poslu, jer kako drugačije objasniti pojavu da jedan tim koji po budžetu sada ne bi igrao ni Evrokup (2 miliona evra i manje, plate neredovne) da u 5 sezona igra minimum 2 godine za redom u ¼ finalu Evrolige, jedan Final 4, jos 2 plasmana u Top 16 fazi, koja je u to vreme bila baš velika stvar?!
Gorak je bio taj rastanak sa Duletom, neću baš ići u detalje, ali drago mi je što je na kraju uzeo sebi svaki zarađen dinar od kluba, zaslužio je čovek bar to.
Kraj te ere nije bio samo kraj Duleta na klupi Partizana, već je i bivša košarkaška legenda kluba završio svoje funkcionerske dane u svom voljenom klubu. Predrag Danilović je od 2000 godine do tada osvojio 25 trofeja, uz Duleta i Divca (na početku) napravio je od Partizana gigant u evropskoj košarci!
Anyways, u sezoni nakon Duleta dotakli smo dno dna, jer ne znam kako drugačije da objasnim situaciju da smo mi na sredini sezone delili zadnje mesto na tabeli u ABA ligi, posle “100 godina” nismo igrali nijedno evro-takmičenje jer nismo imali ni dinara u kasi, sa trenerom početnikom Petrom Božićem, “večitog kapitena” Partizana. Volim ja Božića, volim svakog mog imenjaka koji je Partizanovac, pa još i legenda Partizana, ali bio je užasan kao naš trener. Koliko-toliko sezonu je spasio simpatični, elegantno popunjeni Aleksandar Džikić, dugogodišnji pomočnik Duleta u Partizanu tokom 2000tih i nekako smo uspeli da se domognemo do 5. mesta na tabeli ABA lige koje nije vodilo nikamo, ali bolje to nego “fenjer”. A da, u ½ finalu Kupa u Nišu pobedili smo crveno-beli tim Beogradskog Telekoma, ne znam kako ali ispred moje oči se desilo to čudo, da bi u finalu bili poraženi od Mege. Bitno za ovu sezonu napomenuti da je tokom ove sezone došao i stari Duletov đak, kasnije rekorder po broju nastupa za Partizan – Novica Veličković. Realno, nije bio Novica ni 10% na onom nivou na kom je nekada bio, ali samo njegovo prisustvo na terenu je bilo značajno za mladi tim Partizana. U domaćem prvenstvu, jedini blesak je bila pobeda nad prigradskim rivalom na de-facto gostujucem terenu u Pioniru, kada je simpaticni bosanac Adin Vrabac dao koš sa svoje polovine na kraju ¾. Sve ostalo manje-više za zaborav, poraz u plej-ofu postaće nas zaštitni znak u ovim teškim godinama.
Naredne dve sezone su bile turbulentne, prva “cela” Džikićeva je bila zanimljiva jer smo bili pozvani da igramo u prvom izdanju FIBA Lige Šampiona, igrajući bar 5-6 infarkt završnica, da bi na kraju ispali u 1/16 finala od “bratskog” nam PAOKa u dvomeću koji je bio neobićan, pošto u obe utakmice pobedili su gostujuće ekipe. U ABA stizemo do ½ finala gde ispadamo od prigradskog nam rivala, a u Kupu stomaći virus i jači protivnik nisu nam dozvolili da se domognemo trofeja, a u domaćem prvenstvu izblamirali smo se u ½ finalu, poraz od “mini crvene zvezde” (by Dalas Moore).
3. Par godina za nas
Narednu sezonu, Džile odlazi u Budućnost gde osvaja titulu u ABA ligi, a Partizanu je čekao remont. Na početku sezone mi dovodimo konačno neke strance sa dobrom reputacijom: Najdžel Vilijams Gos, Banđa Si, Patrik Miler, a trener nam je od početka sezone uvek gotivni Miroslav Muta Nikolić. Toplo-hladne igre sa početka sezone u ABA i loš početak u Evrokupu (1-9 u grupnoj fazi) prouzrukovali još jednom smena trenera na sred sezone, ovaj put kormilo Partizana preuzeo je jos jedan bivši igrač Nenad Čanak. Uvek skroman i odmeren, pravi gospodin i na terenu i van njega, ali strastven na klupi. Ta njegova ludačka energija je davala dodatnu snagu kod igrača, videlo se da ima “nešto” kod tog harizmatičnog čoveka sezonu ranije, kada je desetkovani Partizan predvodio sa klupe kao prvu zamenu svom šefu do ¾ egala u finalu kupa. Ove sezone, na Kupu u Nišu smo bili kompletni. Predvođeni kapitenom Novicom Veličkovićem i NWG-em zgazili smo one koje žele da se nazivaju nase komsije.
O ABA ligi i domaćem šampionatu bolje da ne pričam, nismo se plasirali u plej-ofu u ABA, a u domaćem prvenstvu izgubili smo u ½ finalu.
Priča koja se ponavljala iz sezone u sezonu, ponovila se i na početku sezone 2018/19, dakle novi trener prvi put ima potpunu slobodu da formira tim i u toku sezone, negde u sred jeseni počinje sve polako da se ruši. Čane je poceo sezonu, zadržao je ono sto je mogao da zadrži od prethodne sezone, prodat je NWG između ostalima, ali dodati su mladi borbeni igrači, poput Alekseja Nikoliča i Amara Gegića, a kao prava zamena za verovatno najveću zvezdu iz prethodne sezone doveden je jos jedan igrač koji je pretrpio poraz u finalu NCAA turnira prethodne sezone, a to je ovaj put bio Markus Pejdž, sjajni šuter, ali ne baš dobar defanzivac (bar tako su govorili). Nakon nekoliko peripetija i dugo godina nećkanja, u klubu je došao i jedan od največih srpskih košarkaških talenata Rade Zagorac. Uz dosta pompe doveden je Stefan Janković iz Beogradskog Telekoma, a nekako ispod radara došao je veoma talentovani australijski centar Džok Lendejl (koji tek u ovoj nedavno završenoj sezoni pokazao je koliko zna u NBA ligi). Ali nije nam se dalo da počnemo kako treba te sezone, tako je sve kulminiralo krajem oktobra kada smo u Areni poraženi od Zadra nekih 10tak razlike. Fun fact: to je bila prva utakmica koju smo igrali u Areni još od one famozne utakmice protiv Cedevite. Jednostavno, tada nismo baš voleli Arenu kao što je volimo sada. Taj poraz od tradicionalno neugodnog rivala iz Dalmacije je značio kraj za Nenada Čanka na klupi Partizana. Istina imao je poverenje uprave kluba, nisu mu nešto previše zamerali i nisu hteli da mu uruče otkaz, ali Čane im je uskratio muke, sam im je uručio svoju ostavku uz molbu da je prihvate, jer “rezultati Partizana nisu bili dostojni renomea kluba.” Voli svoj klub mnogo, čak toliko mnogo da je shvatio da nije dostajan da mu bude trener. Nedelju dana nakon odlaska Čanka sa mesta trenera, na 31. Oktobar 2018 godine, pojavljuje se vest da će na mesto prvog trenera Partizana doći katolik, iz centra Milana, sa hrvatsko-crnogorskom poreklom i ispostaviće se veliki ljubitelj istorije Partizana. Došao je Andrea Trinkieri, dugogodišnji trener u Evroligaškim klubovima, uglavnom italijanskim i nemačkim, trener evropskog krema. “Wow! Jeli ovaj simpatični, slatkorečivi italijan naša nada da ćemo konačno naći svetlo na kraju tunela?” – mislili smo svi.
Pa, sjajno je počeo!
Nakon što nam se činilo da je Top16 u Evrokupu bio miljama daleko, fantastičnom serijom pobeda (izmedju ostalih i protiv Parkerovog Asvela u gostima) uspeli smo da se plasiramo u sledeću fazu takmicenja, a tamo smo nesrećno ispali košem Artjoma Parahuskog sa 6 metara, u zadnjoj sekundi u Pioniru. Šteta za Evrokup, falilo nam je iskustvo pre svega. U Kupu u Nišu stigli smo lagano do finala, gde u uzbudljivom poslednjem meču smo dobili prigradskog nam rivala košem Lendejla sa slobodnih bacanja na pola sekunde do kraja. Kasnije su neki tvrdili da naša pobeda je bila neregularna, jer “ne sudi se faul u zadnjoj sekundi”. Ovaj “genijalni” citat bivseg nam igrača je dodatno besmisleni ako se zna da je čovek koji je napravio faul Bili Beron odmah podigao ruku da prizna isti, ali bunio se jer je sudija Oberknezevic (“poznati nas navijac” nema sta) prvično dosudio nesportski faul, jer mali Bili se obesio sa obe ruke za desnu Lendejlovu ruku, ali nakon pregleda snimka faul je preinačen u običan.
U ABA smo na kraju stigli do 4. mesta gde nas u ½ finalu čekao stari znalac, zvezda Beograd Telekom. U seriji do 2 pobede, prve dve utakmice su bile strašno uzbudljive i obe su rešene u produžetcima, da bi majstorica bila poprilično čudna, najblaze rečeno. Čudna u smislu da smo izgubili 30 razlike i to tako što smo se predali na poluvremenu već, iz nekog razloga??
U finalu Superlige Srbije, opet stari poznanici i epilog kome je svakome poznat – četvorokorak Bilija Berona za titulu njegovog tima, ali i obećanje naseg glavnog trenera da sledeće sezone neće dozvoliti da se sezona reši na ovakav, nečastan način. Svako je tumačio to kako je hteo, ali poenta je bila da će se boriti da bude utakmica rešena ranije u našu korist. Tokom sezone došli su iskusni Aleks Renfro, nekadašnji MVP ABA lige Nikola Janković, kao i dete Partizana Ognjen Jaramaz.

Nije moglo ceo tekst da stane u jedan post jer je ogroman, tako da podeliću ga u nekoliko postova.
Uživajte u njemu!

Vratili se dani pobede
Uh gde početi? Ovo su bile baš dugih i mučnih 10 godina, izmenili su se generacije košarkaša i navijača. Imali smo neverovatnih uspona i padova. Nismo se popeli na vrh, ali nismo ni propali na dnu, ipak smo se održavali na površini sve vreme, ali ovaj put stigli prvi do cilja.
Taj put do sadašnjeg cilja je bio težak i trnovit. Ko se seća istog seća se, ko se ne seća, ovaj tekst će bar malo pomoći u tome da se priseti kako je sve bilo, šta nam se sve dešavalo i kako je ponovo sve došlo na svoje mesto.
1. Odbrana i poslednji dani
Najbolje je početi od početka, od kada je sve krenulo nizbrdo i dovelo do toga da ovaj topao junski dan bude svima nama koji volimo Partizan zauvek drag i u lepom sećanju.
Dakle, vračamo se u “praistorijske dane”, vračamo se na 25. April leto Gospodovo dvehiljadeičetrnaesto. Koliko je to bilo daleko sa ove distance: moj novi iPhopne 5S je bio čudo tehnike (sada je krš, ne vredi ni za šta), Bogdan Bogdanović nije ni bio prijavljen za NBA Draft, Jokić je bio jedan talentovan centar koji pogađa trojke i nista više od toga (kasnije 41. pik na Draftu te iste godine), na RTSu se emitovala poslednja sezona serije Bela Lađa, a spremala se da izađe treća sezona Igra Prestola (mozda i grešim za ovo zadnje, jer nisam pogledao ni sekund nijedne episode iste, ali nema veze, devet sezona je ukupno snimljeno). Znači, bilo je to baš davno.
Tadašnji apsolvent na Farmaceutskom fakultetu u Skoplju je krenuo put Beograd kolima sa svojim ocem i njegovom najboljem drugaru iz detinjstva, čika Bora. Dvojac koji je sedeo na prednjem sedištu imao je zajedno preko 1000 utakmica Partizana za 40+ godina staža pojedinačno. Autor ovih tekstova do tada je aktivno išao na utakmice Partizana nešto malo duže od deceniju, sa 20-30 utakmica “staža”. Išli smo ka Areni da zajedno gledamo utakmicu voljenog nam Partizana i Cedevite (tada iz Zagreba) u ½ finalu Final 4 ABA lige, koji se te godine igrao u najvećoj dvorani u Evropi. Da kažem da smo bili uvereni u pobedu bi bilo understatement, ma išli smo sa mišljom sa koliko ćemo poena dobiti, kladili smo se u kolima stavljajući tri moguće prognoze: od 1 do 5 razlike; od 6 do 10 i više od 10 razlike. Ja kao večiti optimista sam tipovao na više od 10, čika Bora kao uvek oprezan je tipovao na sitno, a moj otac takođe oprezan, ali malo veći optimista od druga mu odlučio se na “6 do 10” opciju. Mozda ćete pitati “zašto ste bili toliko uvereni u pobedu? Pobogu ljudi, pa jedna utakmica je i sve može da krene nizbrdo?” Pa dragi moji, vidite ovako, dan ranije desilo se pravo kosarkasko čudo. Slabašnja Cibona, koja se jedva provukla na 4. mesto na tabeli i tako sebi obezbedila duel protiv prvoplasirane ekipe Beogradskog Telekoma, uspela da dobije tim koji je sve vreme suvereno vladao tabelom u regularnom toku i tako sebi de jure obezbedi plasman u Evroligi (tada su finalisti ABA lige imali obezbeđen Wild Card za Evroligu).
“Wow! Ludilo! Ima Boga!” Ne samo što je Partizan bio na korak do Evrolige, nego i da suvereno osvoji istu (tada smo 2 puta dobili Cibonu u regularnom delu dvocifrenom razlikom), samo da dobijemo… Ma šta bre “samo da dobijemo? Šampioni smo bre aloooo!! Koja Cedevita? Koja Cibona? Koji Šarić? Koji Nurkić? Koje pi… m......e?”
Stizemo u BG, tačnije u Zemunu negde u poslepodnevnim satima, ekipa iz tog kraja nas je srdačno sačekala na starom dobrom mestu, polako polako su se skupljali i ostali clanovi naše standardne ekipe kako su svi redom završavali svoje radne obaveze (bio je petak ipak, radni dan). Skupili se bili mi i polako krećemo ka Arenu da gledamo plasman naše ekipe u finalu ABA lige.
Ulazim u Arenu, na sadašnja Premium mesta, nekih sat vremena ranije i kako se bližila utakmica Arena se polako ali sigurno punila. Sedim ja na svoje mesto, čačkam nešto na telefonu i odjednom ćale me potapša po ramenu. “Pogledaj iza tebe.” – šapnuo mi. Ustanem ja, okrenem se i imam koga da vidim – Dušan Kecman jbt, glavom i bradom! A da, zaboravio sam , ako vam je poznat datum (25. April) 2010 godine se na taj dan igrala finalna utakmica ABA lige u Zagrebačkoj Areni, gde pre 16.000 gledalaca (99,99% hrvata) gorepmenuti Kec je dao verovatno najluđi šut u istoriji košarke, uzevši u obzir sve okolnosti!
Znaci četiri godine nakon što smo se ja i moj otac valjali po podu i vrištali od sreće, taj isti čovek koji je bio glavni akter svega toga sada je sedeo iza mene, gde opet igramo utakmicu protiv hrvata, ali sada u (tada ne baš) našoj Areni.
Utakmica je počela, puna uspona i padova, ali uglavnom rezultat nepovoljan po nas sve do sredine treće četvrtine, kada smo zavodili i počeli da se odlepljujemo, a vrhunac naše dominacije u toj utakmici je bio 13 minut drugog poluvremena, dakle 7 minuta (otprilike) do kraja utakmice i 5. faul za najboljeg centra u ligi, za Jusufa Nurkića iz Cedevite. 2 slobodna bacanja je pogodio Đorđe Gagić (više o njemu malo kasnije) i to je bilo 12 razlike za nas!
Znači:
- 12 razlike za nas,
- 7 minuta do kraja,
- 5 faula i kraj utakmice za najboljeg njihovog igrača (i jedini valjani centar koji su imali),
- Mi kompletni, Dule na klupi, na terenu: Žofri, Bogdan Bogdanović, Davis Bertans, Saša Pavlović, Milenko Tepić…
….Ahhhhhh…..
…Of tuge i muke moje…
Težak je ovaj naš život, ali da se živi mora.
U sledecem napadu Cedevite, gorepomenuti Gagić pravi nesportski faul i Zagrebćani daju 4 poena iz tog poseda. Malo po malo, mic po mic smanjivaju razliku, nama ulazi voda u uši, ali nekako uspevamo da održimo vođstvo i tako dolazimo do famoznih 27 sekundi do kraja utakmice. Ne secam se tačno kako su oni dali koš, ali dali su ga i tako mi krenemo u napad na 27 sekundi do kraja i +2 za nas. Ceo košarkaški svet, svi mi u dvorani smo očekivali da će ovo biti penal završnica i nekako smo pripremali živce za tako nešto, jer koji ludak bi dozvolio da isteće vreme napada i da se oslanja na neki ludi šut na 2-3 sekunde do kraja?!
Pa čovek ima ime i prezime, zove se Jasmin Repeša, tadašnji trener Cedevite. Evo šta se zbilo: Bogdan vodi loptu na protivničkoj polovini, čuva ga Nolan Smit (…) čeka Bogdan da bude fauliran, ali faul nikako da dođe. Tapše loptu, pogleda ka semaforu, vidi da je ostalo još 5 sekundi za napad, daje neki znak, Tepić se otvara na desnoj strani, vidi ga Bogdan i dodaje mu loptu, a ovaj iz otvorene pozicije šutira za 3 u zadnjem sekundu napada. “Win-win situacija, ako pogodi to je +5 za nas i završena priča, a ako promaši lopta će da leti u vazduhu sekund-dva i ovi ako uhvate loptu teško da še uopšte dobaciti, ako uopšte i šutnu, jer vremena nema?!” – tako je razmišljao tada naivni student, bez puno iskustva u ludim utakmicama.
Lopta se odbila do linije za 3 poena, prihvatio je Nolan Smit koji se zaletio ka našem košu i nakon dvokoraka sa pola terena šutnuo je loptu na simboličnih 0,6 sekundi do (isto toliko vremena je ostalo na semaforu 4 godine ranije u Zagrebu) oglašavanja sirene za kraj utakmice. Lopta je na našem obruču prvo dodirnula prednji deo, pa zadnji deo do table, pa krenula da izlazi, udara opet u prednji deo, ide u vis i krene da izlazi iz koša, ali u tom “izlaganju” opet udara u predni deo obruča i vraća se u koš…
Kraj. Kraj snova. Kraj Evrolige. Kraj sveta za mene u tom trenutku, kao i za sve koje su tad gledali utakmicu i navijali za Partizan. Pao sam na pod i gledao bledo u jednoj tački nekih 15 minuta. “Šta li se pobogu desilo?? Kako smo mogli ovo da izgubimo? Šta li smo mi zgrešili da nam se ovo desi?” – vrtelo mi se u glavi tada, a Boga mi i svih ovih godina do sada. Igrom slučaja, tada jedan funkcioner u klubu je bio blizak prijatelj mom ocu i znao sam otprilike kakav je bio plan za narednu sezonu i koji igrači bi došli/otišli, ali uz uslov da igramo Evroligu, ali sada nema je, nema ništa od toga.
Isto veče smo se vratili u Skoplju nekako živi, ali sa mišljom “Sta dalje? Jel ovo kraj naše dominacije? Jel cemo od sada biti mediokritet poput zvezde, fmpa, Hemofarma?”
Ispostavilo se da jeste, jbg…
Osvojili smo titulu šampiona u Srbiji, 13. put za redom, u seriji koja ce se prepričavati i decenijama od sada. Ne zato što je bila puna skandalčića tokom iste: nakon opšte tuče igrača u prvoj utakmici, ostali smo na terenu sa 3 naša igrača naspram 5 njihovih (na kraju se završilo sa 2 na 4) i zamalo pobedili. Ne zato što se nakon naše pobede u zadnjem meču za konačnu pobedu od 3-1 u seriji, jedan njihov navijač je ukrao veliki prelazni pehar i odneo na njihovoj tibini i nakon što ga je Simonović podigao isti u vis (da ponovim, izgubili su finale, trofej je bio naš?!) uništili su ga, pa morali su da nam daju samo mali trofej koji ostaje u trajnom vlasništvu. Ne nebitni su oni i njihove gluposti, to se manje-više očekivalo od navijača kluba kome niko ne može zabraniti kako će da se zove, jer kad bi nabrajao sve poveće incidente koji su oni radili tokom svih ovih godina, napisao bih jedan ceo tekst ovolike veličine, poprilićan dosije imaju. Istorijska je serija zbog onoga što je tada naš najbolji igrač (kasnije najbolji bek-šuter Evrope) učinio – Bogdan Bogdanović je za 4 meča dao 123 poena (skoro 31 poen u proseku po utakmici)! To je učinak kakav su imali Kića i Praja 70tih godina, a obojica važe za najbolje bele igrače koji nisu igrali u NBA (Praja je ćak član Kuće Slavnih u Springfildu, jedan od šest koji nikada nisu igrali u NBA), po 2 puta su bili najbolji košarkaši Evrope! Otprilike brojke sa “video igrica” sto bi rekli američki youtuberi u današnje vreme. Dakle istorijska partija mladog Bogdana, ali pomalo zaboravljena u senci svega što se dešavalo tada i u finalnoj seriji, ali i zbog poraza od Cedevite ranije.
Osvajanjem te 13. titule državnog prvaka za redom postavili smo još važeci Evropski rekord u tom smislu, ali naredne sezone nije bilo više Evrolige, koju smo ponosno igrali sve vreme do tada u novom mileniumu.
2. Put beznađa
Tog leta redom su odlazili Bogdan, Bertans, Leo Vesterman, Žo Lovernj…
Sezonu kasnije smo prvi put bili na nižem nivou postolja u domaćoj ligi još od vremena kada se ova zemlja zvala Jugoslavija (SRJ), a u ABA smo pali pred prigradskim rivalom, sada u polufinalnoj plej-of seriji sa 3-1. Realno bili su bolji, bili su iskusniji i skuplji. Da smo se borili, borili smo se, ali nažalost nije bilo to dovoljno za neki trofej. Prvi put od 2001 nismo osvojili nijedan trofej u sezoni, nažalost to će postati neka vrsta neugodne tradicije u narednih nekoliko sezona. Tada su klub napustili još nekoliko od “Duletovih beba”: kapiten Dragan Milosavljević, najtalentovaniji centar Nikola Milutinov, simpatični francuz Boris Dalo. Osim “njegova deca”, iz kluba je bio primoran da ode i lično on, general te vojske Duško Vujosević.
To je bio kraj jedne divne ere u našem klubu - “Duletove ere”. Za one mlađe koji će ovo da čitaju, tih godina dok je Dule bio trener Partizana raspoloženje prosečnog navijača Partizana bilo je ovakvo “teško je, nemamo para, skupićemo neke talentovane klince + 1-2 solidna stranca, ali dok je Dule tu, ne brinem se ni o čemu.” Dule je bio zadnji romantik u svom poslu, jer kako drugačije objasniti pojavu da jedan tim koji po budžetu sada ne bi igrao ni Evrokup (2 miliona evra i manje, plate neredovne) da u 5 sezona igra minimum 2 godine za redom u ¼ finalu Evrolige, jedan Final 4, jos 2 plasmana u Top 16 fazi, koja je u to vreme bila baš velika stvar?!
Gorak je bio taj rastanak sa Duletom, neću baš ići u detalje, ali drago mi je što je na kraju uzeo sebi svaki zarađen dinar od kluba, zaslužio je čovek bar to.
Kraj te ere nije bio samo kraj Duleta na klupi Partizana, već je i bivša košarkaška legenda kluba završio svoje funkcionerske dane u svom voljenom klubu. Predrag Danilović je od 2000 godine do tada osvojio 25 trofeja, uz Duleta i Divca (na početku) napravio je od Partizana gigant u evropskoj košarci!
Anyways, u sezoni nakon Duleta dotakli smo dno dna, jer ne znam kako drugačije da objasnim situaciju da smo mi na sredini sezone delili zadnje mesto na tabeli u ABA ligi, posle “100 godina” nismo igrali nijedno evro-takmičenje jer nismo imali ni dinara u kasi, sa trenerom početnikom Petrom Božićem, “večitog kapitena” Partizana. Volim ja Božića, volim svakog mog imenjaka koji je Partizanovac, pa još i legenda Partizana, ali bio je užasan kao naš trener. Koliko-toliko sezonu je spasio simpatični, elegantno popunjeni Aleksandar Džikić, dugogodišnji pomočnik Duleta u Partizanu tokom 2000tih i nekako smo uspeli da se domognemo do 5. mesta na tabeli ABA lige koje nije vodilo nikamo, ali bolje to nego “fenjer”. A da, u ½ finalu Kupa u Nišu pobedili smo crveno-beli tim Beogradskog Telekoma, ne znam kako ali ispred moje oči se desilo to čudo, da bi u finalu bili poraženi od Mege. Bitno za ovu sezonu napomenuti da je tokom ove sezone došao i stari Duletov đak, kasnije rekorder po broju nastupa za Partizan – Novica Veličković. Realno, nije bio Novica ni 10% na onom nivou na kom je nekada bio, ali samo njegovo prisustvo na terenu je bilo značajno za mladi tim Partizana. U domaćem prvenstvu, jedini blesak je bila pobeda nad prigradskim rivalom na de-facto gostujucem terenu u Pioniru, kada je simpaticni bosanac Adin Vrabac dao koš sa svoje polovine na kraju ¾. Sve ostalo manje-više za zaborav, poraz u plej-ofu postaće nas zaštitni znak u ovim teškim godinama.
Naredne dve sezone su bile turbulentne, prva “cela” Džikićeva je bila zanimljiva jer smo bili pozvani da igramo u prvom izdanju FIBA Lige Šampiona, igrajući bar 5-6 infarkt završnica, da bi na kraju ispali u 1/16 finala od “bratskog” nam PAOKa u dvomeću koji je bio neobićan, pošto u obe utakmice pobedili su gostujuće ekipe. U ABA stizemo do ½ finala gde ispadamo od prigradskog nam rivala, a u Kupu stomaći virus i jači protivnik nisu nam dozvolili da se domognemo trofeja, a u domaćem prvenstvu izblamirali smo se u ½ finalu, poraz od “mini crvene zvezde” (by Dalas Moore).
3. Par godina za nas
Narednu sezonu, Džile odlazi u Budućnost gde osvaja titulu u ABA ligi, a Partizanu je čekao remont. Na početku sezone mi dovodimo konačno neke strance sa dobrom reputacijom: Najdžel Vilijams Gos, Banđa Si, Patrik Miler, a trener nam je od početka sezone uvek gotivni Miroslav Muta Nikolić. Toplo-hladne igre sa početka sezone u ABA i loš početak u Evrokupu (1-9 u grupnoj fazi) prouzrukovali još jednom smena trenera na sred sezone, ovaj put kormilo Partizana preuzeo je jos jedan bivši igrač Nenad Čanak. Uvek skroman i odmeren, pravi gospodin i na terenu i van njega, ali strastven na klupi. Ta njegova ludačka energija je davala dodatnu snagu kod igrača, videlo se da ima “nešto” kod tog harizmatičnog čoveka sezonu ranije, kada je desetkovani Partizan predvodio sa klupe kao prvu zamenu svom šefu do ¾ egala u finalu kupa. Ove sezone, na Kupu u Nišu smo bili kompletni. Predvođeni kapitenom Novicom Veličkovićem i NWG-em zgazili smo one koje žele da se nazivaju nase komsije.
O ABA ligi i domaćem šampionatu bolje da ne pričam, nismo se plasirali u plej-ofu u ABA, a u domaćem prvenstvu izgubili smo u ½ finalu.
Priča koja se ponavljala iz sezone u sezonu, ponovila se i na početku sezone 2018/19, dakle novi trener prvi put ima potpunu slobodu da formira tim i u toku sezone, negde u sred jeseni počinje sve polako da se ruši. Čane je poceo sezonu, zadržao je ono sto je mogao da zadrži od prethodne sezone, prodat je NWG između ostalima, ali dodati su mladi borbeni igrači, poput Alekseja Nikoliča i Amara Gegića, a kao prava zamena za verovatno najveću zvezdu iz prethodne sezone doveden je jos jedan igrač koji je pretrpio poraz u finalu NCAA turnira prethodne sezone, a to je ovaj put bio Markus Pejdž, sjajni šuter, ali ne baš dobar defanzivac (bar tako su govorili). Nakon nekoliko peripetija i dugo godina nećkanja, u klubu je došao i jedan od največih srpskih košarkaških talenata Rade Zagorac. Uz dosta pompe doveden je Stefan Janković iz Beogradskog Telekoma, a nekako ispod radara došao je veoma talentovani australijski centar Džok Lendejl (koji tek u ovoj nedavno završenoj sezoni pokazao je koliko zna u NBA ligi). Ali nije nam se dalo da počnemo kako treba te sezone, tako je sve kulminiralo krajem oktobra kada smo u Areni poraženi od Zadra nekih 10tak razlike. Fun fact: to je bila prva utakmica koju smo igrali u Areni još od one famozne utakmice protiv Cedevite. Jednostavno, tada nismo baš voleli Arenu kao što je volimo sada. Taj poraz od tradicionalno neugodnog rivala iz Dalmacije je značio kraj za Nenada Čanka na klupi Partizana. Istina imao je poverenje uprave kluba, nisu mu nešto previše zamerali i nisu hteli da mu uruče otkaz, ali Čane im je uskratio muke, sam im je uručio svoju ostavku uz molbu da je prihvate, jer “rezultati Partizana nisu bili dostojni renomea kluba.” Voli svoj klub mnogo, čak toliko mnogo da je shvatio da nije dostajan da mu bude trener. Nedelju dana nakon odlaska Čanka sa mesta trenera, na 31. Oktobar 2018 godine, pojavljuje se vest da će na mesto prvog trenera Partizana doći katolik, iz centra Milana, sa hrvatsko-crnogorskom poreklom i ispostaviće se veliki ljubitelj istorije Partizana. Došao je Andrea Trinkieri, dugogodišnji trener u Evroligaškim klubovima, uglavnom italijanskim i nemačkim, trener evropskog krema. “Wow! Jeli ovaj simpatični, slatkorečivi italijan naša nada da ćemo konačno naći svetlo na kraju tunela?” – mislili smo svi.
Pa, sjajno je počeo!
Nakon što nam se činilo da je Top16 u Evrokupu bio miljama daleko, fantastičnom serijom pobeda (izmedju ostalih i protiv Parkerovog Asvela u gostima) uspeli smo da se plasiramo u sledeću fazu takmicenja, a tamo smo nesrećno ispali košem Artjoma Parahuskog sa 6 metara, u zadnjoj sekundi u Pioniru. Šteta za Evrokup, falilo nam je iskustvo pre svega. U Kupu u Nišu stigli smo lagano do finala, gde u uzbudljivom poslednjem meču smo dobili prigradskog nam rivala košem Lendejla sa slobodnih bacanja na pola sekunde do kraja. Kasnije su neki tvrdili da naša pobeda je bila neregularna, jer “ne sudi se faul u zadnjoj sekundi”. Ovaj “genijalni” citat bivseg nam igrača je dodatno besmisleni ako se zna da je čovek koji je napravio faul Bili Beron odmah podigao ruku da prizna isti, ali bunio se jer je sudija Oberknezevic (“poznati nas navijac” nema sta) prvično dosudio nesportski faul, jer mali Bili se obesio sa obe ruke za desnu Lendejlovu ruku, ali nakon pregleda snimka faul je preinačen u običan.
U ABA smo na kraju stigli do 4. mesta gde nas u ½ finalu čekao stari znalac, zvezda Beograd Telekom. U seriji do 2 pobede, prve dve utakmice su bile strašno uzbudljive i obe su rešene u produžetcima, da bi majstorica bila poprilično čudna, najblaze rečeno. Čudna u smislu da smo izgubili 30 razlike i to tako što smo se predali na poluvremenu već, iz nekog razloga??
U finalu Superlige Srbije, opet stari poznanici i epilog kome je svakome poznat – četvorokorak Bilija Berona za titulu njegovog tima, ali i obećanje naseg glavnog trenera da sledeće sezone neće dozvoliti da se sezona reši na ovakav, nečastan način. Svako je tumačio to kako je hteo, ali poenta je bila da će se boriti da bude utakmica rešena ranije u našu korist. Tokom sezone došli su iskusni Aleks Renfro, nekadašnji MVP ABA lige Nikola Janković, kao i dete Partizana Ognjen Jaramaz.