WebGazda
Solar Warden
- Учлањен(а)
- 30.09.2006
- Порука
- 17.308
- Reaction score
- 1.012
Da ljubav prema Partizanu zna da izrežira neverovatne i neobične priče potvrđuje i sledeći tekst. Dobro je poznata ta strast, bezgranična ljubav, kojom navijači Partizana prate svoj klub. Mnogo je ljudi koji su svojim primerom tu ljubav na najbolji način pokazali. Svi smo mi, manje ili više činili neke ludosti zbog našeg kluba, podnosili razne žrtve, bili uz njega kad god je to bilo potrebno. Međutim, sledeći slučaj sigurno nigde niste mogli da vidite. Da se jedan stranac , pri tom ženskog pola, preseli u Srbiju, Beograd i to samo zbog Partizana je svakako za rubriku verovali ili ne.
Olga Lubnskaja
Na prvi pogled sasvim obična devojka iz Rusije. Rođena Moskovljanka, zaposlena u jednoj velikoj ruskoj kompaniji. Period velike tranzicije kroz koju prolazi Rusija nije zaobišao ni ovu dvadesettrogodišnju devojku. Posao, trka sa vremenom, krediti… Pored svih tih svakodnevnih obaveza Olga nalazi vremena da se posveti i svojoj najvećoj ljubavi-fudbalskom klubu CSKA iz Moskve. Proputovala je Olga celom Rusijom i Evropom zbog moskovskog giganta, videla na stotine utakmica, doživela neverovatne srećne trenutke, osvajanje Kupa Uefa, košarkaške Evrolige-sve ono što jedan navijač može poželeti ona je to doživela. Vrhunski klub koji se stalno borio za trofeje, redovna gostovanja koja su išla nekako uporedo sa sve boljim ruskim standardom. Međutim, junakinja ove priče iznenada upoznaje nešto sasvim novo, nešto što će joj zauvek promeniti život. Nije mogla da veruje da tako nešto postoji. Upoznaje Partizan.
Baš u doba kada su se prijateljske veze navijača Partizana i CSKA sve više razvijale, Olga počinje intenzivno da se zanima za naš klub. I ranije je znala o Partizanu, međutim nije ni slutila šta se sve nalazi ispod površine onih osnovnih podataka koje je ona slušala o Partizanu. Spoznala je, za ruske uslove, neopisive stvari, jednu novu dimenziju ljubavi, jednu neobjašnjivu strast navijača Partizana prema svom klubu. Toliko jak utisak ostavilo je sve to na nju pa je odlučila prvom prilikom da dođe u Beograd i da se lično uveri u sve ono što je slušala o Partizanu i Grobarima.
Nažalost, iako je jos prošlog septembra želela da dođe i uživo pogleda večiti derbi svoj dolazak je morala prolongirati za mesec maj. O tome i o svom prvom susretu sa našim klubom Olga kaže:
"Želela sam da dođem u septembru, međutim istog dana kada se igrao vaš derbi CSKA je igrao važnu utakmicu protiv Zenita u Sankt Peterburgu pa nisam mogla. Ipak, uspela sam prvi put da dođem u Beograd početkom maja. Uzela sam godišnji odmor i donela odluku da dođem na mesec dana i uživo se uverim u sve te priče koje sam u Rusiji slušala o vama. Bila sam na poslednje 4 utakmice u prvenstvu u fudbalu a takođe gledala sam i 3 košarkaške utakmice. Posebno mi je u sećanju ostala poslednja utakmica u Kruševcu na kojoj sam kao i većina navijača uletela u teren i slikala se sa Obradovićem."
Posebno upečatljiv je bio prvi susret sa Grobarima:
‘"Vi ste zaista neverovatni, ovako nešto nikada nigde nisam videla. Na prvoj utakmici doživela sam pravi šok, nisam mogla da verujem. Od samog odnosa igrača i navijača , do organizacije tribine, zastava, atmosfere. Oduševljena sam kako su navijači i igrači kao jedna porodica, to svima u Rusiji pričam i niko mi ne veruje. Kod nas nije isto kao u Srbiji. Mi putujemo na mnogo duža gostovanja, od 1000 do 9000 km, idemo čak i do Vladivostoka i posle svega toga igrači se čak ne udostoje ni da nas pozdrave. Retko kad, ali baš retko to urade. Da ne pričam o tome da naši igrači nikada nisu pevali i igrali zajedno sa svojim navijačima kao sto to rade Partizanovi. Prosto sam zaljubljena u Partizan, naravno CSKA je moj klub i uvek će mi biti u srcu ali Partizan je nešto posebno."
Kada je prvi put došla u Beograd Olga nikoga nije poznavala, nije znala jezik, došla je u potpuno nepoznatu sredinu. Danas, ne postoji čovek na Jugu ko je nije zapazio ili ko bar nije video njenu ogromnu crveno plavu zastavu. Danas, svojom ogromnom upornošću Olga sjajno govori srpski jezik, Beograd perfektno poznaje, Partizanovu istoriju zna bolje od većine “velikih” Partizanovaca. Zanimljivo je bilo čuti kako je njena okolina reagovala na ovu iznenadnu i većini ljudi svakako neobjašnjivu strast:
"U početku je bilo veoma teško. Kada sam uzela avionsku kartu roditelji i prijatelji nisu mogli verovati. Brinuli su što odlazim u stranu zemlju u kojoj nikoga nisam znala, a pogotovo im je bilo teško objasniti što odlazim zbog tamo nekog Partizana. Ali ipak razumeli su moju želju da odem i pored svega podržali su me. Jednostavno ja sam morala doći u Beograd, to je bilo jače od mene."
Već posle prvog susreta sa Partizanom i Srbijom, sve je bilo jasno. Povratka više nije bilo. Partizan i Jug potpuno su joj ušli u krv. I dok njeno društvo svoje slobodne dane troši na nekim egzotičnim destinacijama i odmaralištima za Olgu dileme nema. Svaki slobodan trenutak ona koristi za dolazak u Beograd. Pa smo je tako mogli i nedavno videti na utakmici sa Temišvarom kao i na poslednjem derbiju. Pobedu na derbiju doživela je na posebno emotivan način.Vodeći naš gol je proslavila sa suzama u očima a kraj dočekala u potpunom delirijumu. Da čovek ne poveruje šta Partizan za tako kratko vreme uradi od poslovično mirnih, za naše uslove i previše pasivnih ruskih navijača…
"U Rusiji navijači imaju samo po 3 pesme i samo se s vremena na vreme navija. Ali ovde zato svi skaču, pevaju, ovde je uvek pravi doživljaj. Među navijačima CSKA se zna mnogo, ali bas mnogo o vama. Meni je žao sto nemamo baš tako dobre odnose kao što imaju PAOK i Partizan. Ali na svakoj utakmici CSKA sve više i više ljudi dolazi u obeležjima Partizana. To je postala sad moda. Ja naravno uvek dolazim bar sa nekim obeležjem Partizana", ponosno priča Olga.
Iako se Olga protiv svoje volje, trenutno nalazi u Moskvi, uskoro ćemo je opet videti, već za manje od mesec dana. Dolazi da isprati naš pohod u Kupu UEFA i takođe da sredi neke administrativne stvari povodom prelaska u Srbiju. A od januara postaje žitelj naše prestonice, kako sama kaže ništa je više neće odvojiti od Partizana. Biće tu ceo život. Na poslednje pitanje, nekako se samo po sebi nameće, zašto baš Partizan, odakle baš taj motiv da napusti rodnu zemlju i sve svoje tamo, samo je kratko prokomentarisala:
"’Pa Partizan je Partizan…"
Jasno kao dan.
WebCrew
Olga Lubnskaja
Na prvi pogled sasvim obična devojka iz Rusije. Rođena Moskovljanka, zaposlena u jednoj velikoj ruskoj kompaniji. Period velike tranzicije kroz koju prolazi Rusija nije zaobišao ni ovu dvadesettrogodišnju devojku. Posao, trka sa vremenom, krediti… Pored svih tih svakodnevnih obaveza Olga nalazi vremena da se posveti i svojoj najvećoj ljubavi-fudbalskom klubu CSKA iz Moskve. Proputovala je Olga celom Rusijom i Evropom zbog moskovskog giganta, videla na stotine utakmica, doživela neverovatne srećne trenutke, osvajanje Kupa Uefa, košarkaške Evrolige-sve ono što jedan navijač može poželeti ona je to doživela. Vrhunski klub koji se stalno borio za trofeje, redovna gostovanja koja su išla nekako uporedo sa sve boljim ruskim standardom. Međutim, junakinja ove priče iznenada upoznaje nešto sasvim novo, nešto što će joj zauvek promeniti život. Nije mogla da veruje da tako nešto postoji. Upoznaje Partizan.
Baš u doba kada su se prijateljske veze navijača Partizana i CSKA sve više razvijale, Olga počinje intenzivno da se zanima za naš klub. I ranije je znala o Partizanu, međutim nije ni slutila šta se sve nalazi ispod površine onih osnovnih podataka koje je ona slušala o Partizanu. Spoznala je, za ruske uslove, neopisive stvari, jednu novu dimenziju ljubavi, jednu neobjašnjivu strast navijača Partizana prema svom klubu. Toliko jak utisak ostavilo je sve to na nju pa je odlučila prvom prilikom da dođe u Beograd i da se lično uveri u sve ono što je slušala o Partizanu i Grobarima.
Nažalost, iako je jos prošlog septembra želela da dođe i uživo pogleda večiti derbi svoj dolazak je morala prolongirati za mesec maj. O tome i o svom prvom susretu sa našim klubom Olga kaže:
"Želela sam da dođem u septembru, međutim istog dana kada se igrao vaš derbi CSKA je igrao važnu utakmicu protiv Zenita u Sankt Peterburgu pa nisam mogla. Ipak, uspela sam prvi put da dođem u Beograd početkom maja. Uzela sam godišnji odmor i donela odluku da dođem na mesec dana i uživo se uverim u sve te priče koje sam u Rusiji slušala o vama. Bila sam na poslednje 4 utakmice u prvenstvu u fudbalu a takođe gledala sam i 3 košarkaške utakmice. Posebno mi je u sećanju ostala poslednja utakmica u Kruševcu na kojoj sam kao i većina navijača uletela u teren i slikala se sa Obradovićem."
Posebno upečatljiv je bio prvi susret sa Grobarima:
‘"Vi ste zaista neverovatni, ovako nešto nikada nigde nisam videla. Na prvoj utakmici doživela sam pravi šok, nisam mogla da verujem. Od samog odnosa igrača i navijača , do organizacije tribine, zastava, atmosfere. Oduševljena sam kako su navijači i igrači kao jedna porodica, to svima u Rusiji pričam i niko mi ne veruje. Kod nas nije isto kao u Srbiji. Mi putujemo na mnogo duža gostovanja, od 1000 do 9000 km, idemo čak i do Vladivostoka i posle svega toga igrači se čak ne udostoje ni da nas pozdrave. Retko kad, ali baš retko to urade. Da ne pričam o tome da naši igrači nikada nisu pevali i igrali zajedno sa svojim navijačima kao sto to rade Partizanovi. Prosto sam zaljubljena u Partizan, naravno CSKA je moj klub i uvek će mi biti u srcu ali Partizan je nešto posebno."
Kada je prvi put došla u Beograd Olga nikoga nije poznavala, nije znala jezik, došla je u potpuno nepoznatu sredinu. Danas, ne postoji čovek na Jugu ko je nije zapazio ili ko bar nije video njenu ogromnu crveno plavu zastavu. Danas, svojom ogromnom upornošću Olga sjajno govori srpski jezik, Beograd perfektno poznaje, Partizanovu istoriju zna bolje od većine “velikih” Partizanovaca. Zanimljivo je bilo čuti kako je njena okolina reagovala na ovu iznenadnu i većini ljudi svakako neobjašnjivu strast:
"U početku je bilo veoma teško. Kada sam uzela avionsku kartu roditelji i prijatelji nisu mogli verovati. Brinuli su što odlazim u stranu zemlju u kojoj nikoga nisam znala, a pogotovo im je bilo teško objasniti što odlazim zbog tamo nekog Partizana. Ali ipak razumeli su moju želju da odem i pored svega podržali su me. Jednostavno ja sam morala doći u Beograd, to je bilo jače od mene."
Već posle prvog susreta sa Partizanom i Srbijom, sve je bilo jasno. Povratka više nije bilo. Partizan i Jug potpuno su joj ušli u krv. I dok njeno društvo svoje slobodne dane troši na nekim egzotičnim destinacijama i odmaralištima za Olgu dileme nema. Svaki slobodan trenutak ona koristi za dolazak u Beograd. Pa smo je tako mogli i nedavno videti na utakmici sa Temišvarom kao i na poslednjem derbiju. Pobedu na derbiju doživela je na posebno emotivan način.Vodeći naš gol je proslavila sa suzama u očima a kraj dočekala u potpunom delirijumu. Da čovek ne poveruje šta Partizan za tako kratko vreme uradi od poslovično mirnih, za naše uslove i previše pasivnih ruskih navijača…
"U Rusiji navijači imaju samo po 3 pesme i samo se s vremena na vreme navija. Ali ovde zato svi skaču, pevaju, ovde je uvek pravi doživljaj. Među navijačima CSKA se zna mnogo, ali bas mnogo o vama. Meni je žao sto nemamo baš tako dobre odnose kao što imaju PAOK i Partizan. Ali na svakoj utakmici CSKA sve više i više ljudi dolazi u obeležjima Partizana. To je postala sad moda. Ja naravno uvek dolazim bar sa nekim obeležjem Partizana", ponosno priča Olga.
Iako se Olga protiv svoje volje, trenutno nalazi u Moskvi, uskoro ćemo je opet videti, već za manje od mesec dana. Dolazi da isprati naš pohod u Kupu UEFA i takođe da sredi neke administrativne stvari povodom prelaska u Srbiju. A od januara postaje žitelj naše prestonice, kako sama kaže ništa je više neće odvojiti od Partizana. Biće tu ceo život. Na poslednje pitanje, nekako se samo po sebi nameće, zašto baš Partizan, odakle baš taj motiv da napusti rodnu zemlju i sve svoje tamo, samo je kratko prokomentarisala:
"’Pa Partizan je Partizan…"
Jasno kao dan.
WebCrew
Последња измена од уредника: