Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu
Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net
PETAR BOROTA: OD GOLMANSKOG DO SLIKARSKOG UMIJEĆA 01.03.2010. - 10:19
piše Sinan Gudžević
O Petru Boroti golmanu rečeno je lijepih riječi ovih dana. O njemu kao slikaru nije rečeno ništa. Donosimo prevod tekst Pietra Guelle, likovnog kritičara i organizatora njegove posljednje izložbe, u Genovi, u Centro civico Buranello, koja je bila najavljena da će trajati od 29. marta do 10. aprila 2004, ali je potrajala dva mjeseca. Tekst je štampan na prospektu za izložbu, čije stranice takođe objavljujemo. Zahvaljujemo se Pietru Guelli za dozvolu da to učinimo.
PETAR BOROTA: OD GOLMANSKOG DO SLIKARSKOG UMIJEĆA
Pietro Guella
Ne može se razdvojiti život umjetnika Petra Borote od njegova golmanskog života: to su dva toka njegova postojanja koji se sreću, prepliću i stalno ujedinjuju, oduvijek.
Sa 17 godina ( Borota je rođen 5. marta 1952. u Zrenjaninu, u Jugoslaviji) počinje da pohađa nastavu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, koju će već prve godine napustiti kako bi se potpuno posvetio fudbalu. Cijelih sedam godina (od 1969. do 1976.) on je golman u OFK Beogradu, odakle će biti pozvan i u mladu reprezentaciju Jugoslavije, a kasnije, kad pređe u Partizan, i u seniorsku. Od 1969. do 1983., kad završava s igranjem, nanizaće ukupno 834 utakmice kao golman. Za sve to vrijeme on slika, a putujući na utakmice i posjećuje muzeje i izložbe po Moskvi, Londonu, Budimpešti...
Od 1976. do 1979. igra za Partizan iz Beograda. Godine 1978. priređuje svoju prvu izložbu slika u Beogradu. U londonski Chelsea prelazi 1979. U Londonu pohađa Putney School of Art, a 1981, izlaže u londonskoj banci Barclay, u kojoj i danas stoji jedna njegova slika. U sezoni 1983-84 ide u Portugal, za golmana F.C. Boavista, a slijedeće godine prelazi u F.C. Portmonense. U Južnu Afriku odlazi 1986, gdje igra pokoju utakmicu za All Stars (s trenerom Jeffom Hurstom i igračima Ardillesom, Villom i drugima) te trenira jednu crnačku ekipu. Ovo posljednje ga ne preporučuje kod još uvijek jakih struktura apartheida, te se vraća u Beograd, i potom se seli u London, gdje će živjeti do 1997.
U Beogradu je imao još jednu izložbu slika, godinu dana prije izbijanja rata. Poznanstvo sa Sinišom Mihajlovićem i Vujadinom Boškovom čini da se preseli u Genovu, gdje i sada boravi. Fudbal ga, naravno, i dalje zanima, ali se sada može potpuno posvetiti slikanju.
Borotine slike imaju za inspiraciju velike majstore devetnaestog stoljeća: Cézanne, Gauguin, Monet e Manet; pa onda dvadesetoga, Vlaminck, rani Braque, fauveisti, Dufy, Derain...
Može se reći da ne postoji majstor koga Borota nije proučavao i eleborirao na svoj način. Svojim načinom slikanja, instinktivnim, skoro frenetičnim, bez dugih studija koje bi prethodile realizaciji djela, on radi, fudbalski rečeno, iz prve, "prljajući" boje, nanoseći ih jednu preko druge. Koristi svaku podlogu za slikanje: bilo da je to tradicionalno platno, bilo mazonit, drvo, stara ormarska vrata, staklo. Nanosi boje su gusti, kistovi svake vrste, no najdraži su mu oni najveći kad instinkt stvara pejzaž, mrtvu prirodu, lica i tijela žena. Žene Borota slavi na sve načine i u svim formama, i skoro opsesivno. Žene, koje su "so zemlje" i propast. Žene, uzvišena stvorenja i prokletstvo. Kao da mu bavljenje velikim slikarima služi skoro samo za to da slavi žene.
Priznajem da su njegove slike za mene bile iznenađujuće otkriće. Ne mogu danas zamisliti da je on u stanju da se posve posveti onom osjećajnom dijelu sebe i gdje li će ga odvesti put započet godine 1969. u Beogradu. Prva promjena se desila već prošle godine: korištenje drveta i marljivost dali su već jednu kompoziciju, iako posve instinktivnu, ali "uređeniju", u kojoj se tonovi susreću harmoničnije i racionalnije, a čitavom kompozicijom vlada jedna nova ravnoteža, pažljivija i promišljenija.
Ta "igra sa historijom umjetnosti" kod Borote nikada se neće završiti. Vjerujem da je to suština njegova slikarskog bića: na nama je da u njemu uživamo bez sitničavih pitanja, uz okuse i mirise i sva ona osjećanja koje nam podaruje umjetnost.
(Sa italijanskog preveo: Sinan Gudžević)
Тачно Ацо, мај месец, падала је киша, на ЈНА око 40.000 људи.
Младинић на нашој клупи и сјајан тим на терену: Борота, Голац, Ђуровић или Козић?, Трифуновић, Стојковић, Хатунић, Завишић, Клинчарски, Сантрач, Моца, Ђорђрвић Бошко (надам се да нисам погрешио, пишем из главе).
Уколико ме сећање не вара главни судија је био Максимовић, осведочени Гробар, а један од помоћних циганштура Пиперски. Сећам се једне интересантне ситуације, ми нападамо, Пиперски маше офсајд, Макса га не јебе 2%, не свира ништа. На жалост, није било гола из тог напада.
Чиними се да је Филиповић дао оба гола за њих, а Моца два комада и Сантрач један за нас. Ваљда смо ми повели голом Моце, па они преокренули на 1:2 да би им Сантрач и Моца сјебали све илузије.
Негде у тој гужви има и мене са заставом.