Razmišljam dosta na ovu temu finansija i kako je (ne)moguće rešiti određene probleme.
Pre par godina, kada se javljao Bogićević kao mogući predsednik Partizana, bio sam protiv i bio sam u pravu, iz više razloga, počevši od partije, pa sve do opadajućih i na kraju propalih finansija, ogromnih dugova i problema. Nažalost, Srbija je „država“ gde neke burazerske priče prolaze, ali ni to nije održivo. Dakle, ako je moguće – odbraniti Partizan od direktnog političkog uticaja, pre svega na udarnim funkcijama. Ne bih voleo da vidim nekog Čovića na ključnim pozicijama u klubu.
Drugo, KK Partizan zaista ima ogroman potencijal u ogromnoj mreži ljudi koji su na različite načine bili povezani sa klubom, a većina njih je i dalje tu, možda kroz podršku, kritiku ili neki treći vid, ali tu su. I ubeđen sam da nikome nije opušteno kada vide u kakvim problemima je klub. Da li znate neki klub iz regiona koji ima ovoliko ljudi na svim kontinentima?
Uz aktiviranje i asistenciju brojnih prijatelja kluba, definitivno ide i nivo odgovornosti, korelacija između prava i obaveze, može se to nazvati različitim imenima, ali mora se znati ko šta radi i koje su posledice u slučaju da se nešto ne uradi. Kada sam pisao o Bogićeviću, pisao sam o tome da klub moraju da operativno vode ljudi koji su zaista školovani za to i koji nisu priučeni. I uvek sam za varijantu da se plati koliko treba, ali da se posao uradi na način na koji se to i očekuje. Nemam uvid u dokumente, ali sigurno je bilo grešaka, propuštenih rokova, kamata i ostalih gluposti koje su se mogle izbeći.
Podržavam i da se izađe sa strukturom duga, iz vrlo jednostavnog razloga – da se zna gde bi pare išle. Pisao sam ranije da bih pomogao Partizanu, ali da bi akcija bila šira, svrsishodnija i kvalitetnija, neki podaci se moraju znati i to će uticati na veći broj ljudi da se uključi u akciju. Mislim ovde na ozbiljne priče, a ne na priče „prodajem kola i dajem sve Partizanu“, što ostaje uvek samo na rečima. Ima jedan čuven eksperiment gde se ljudi u anketi pitaju da li bi vodili decu sa posebnim potrebama u zoološki vrt 7 ili 8 puta u naredne dve godine. Rezultat je bio poražavajući, jer skoro niko nije mogao da se obaveže na tako nešto. Kada je postavljeno pitanje da li odveli decu jednom u godinu dana – 50% je reklo da i pridružilo se akciji. Dakle, smanjiti očekivanja i angažovati širi front i samo tako će akcija imati smisla.
Nisam hteo da pišem previše o skautingu, jer ne poznajem tu materiju, ali isto sam više nego ubeđen da imamo ljude opet na svim kontinentima i da je moguće uraditi nešto više po tom pitanju, baš da bi se izbegla burazerska ekonomija u Srbiji.
I za kraj, moja želja je da se Duletu stvore uslovi da se bavi poslom gde je najjači. Ne može Dule da bude PR, finansijski analitičar, marketing saradnik, pregovarač, pravnik, ekonomista, jer sve to oduzima previše vremena i energije.