Onakav rolerkoster emocija, to samo Partizan može, preko pakla do raja, od očaja do sjaja, to nema niko, ali smem da potpišem da nema... Kako smo stizali pa posustajali pa vodili a oni stizali, stvarno nije za ljude sa lošijim zdravljem, ja to stvarno mislim. Gledam Lesora, i s nivoa 400 vidim suze u očima, jbt, samo sam čekala da sam sebi da koš, a jednom je malo falilo
do pola tri sam gledala utakmicu unazad, i izbliza videla da samo što nije ostao u Beogradu, figurativno rečeno... Elem, ekipa kliknula, polako raste, dokle - videćemo, nekako s proljeća... Neko pomenuo praćenje "tribine" oko pevanja, valjda, e ta ista "tribina" može da prati ostatak hale u ZVIŽDANJU KAD PROTIVNIK NAPADA, velikim slovima namerno, a usput i da pevaju ono što ostatak hale zna, što diže i ekipu na terenu i nas na tribinama, a ne neke tugaljivke i intimne pesmice, one što ih znaju samo oni i to ni to njih ne znaju svi. Eto. Sutra bi valjalo odmoriti kapitena, rovit je, za ostale, ima ko o tome da misli... Odoh da gledam opet...