Deca pregledala karte sa utakmica koje sam sacuvao. Sad mi je krivo sta sam najveci deo tih karata pobacao jos na stadionu, pocepao, zguzvao...budala, to je bilo svedocanstvo i deo mog zivota i istorije kluba. Narocito se to odnosi na period kraj 80-ih i skoro kompletne devedesete...jbg.
Ipak, jedna karta mi privukla paznju, Partizan- Cibona, od 08.01.1998. godine. Prvi susret sa njima od raspada zemlje. Jos su bila sveza secanja na potop od kroacije u zagrebu, jos nas je i Split pobedio u obe tekme u Italiji i Solunu, valjda nece sad i ovi...
Tu sezonu smo igrali promenljivo, Muta na klupi, pred sezonu ostali bez Kotura, a Radosevic je trebalo da zameni Berica, a Djokic Vidacica.
Naravno karte su planule ko sibica. U prodaji su bile 30 dinara, i bio sam spreman da dam znatno vecu sumu kod jebenih tapkarosa, jer ovo se ne propusta. Nas petorica smo krenuli put Beograda, trojica su nekako obezbedila karte, a nas dvojica smo to tek trebali da uradimo.
Ispred pionira smo bili tri sata pre utakmice. Nije jos bilo guzve, a tapkarosa je bilo svuda. Ladno su za kartu trazili 100 dinara! Nisam imao toliko ni u ludilu. Kako se utakmica blizila, postajali smo nervozniji jer nismo imali kinte za karte.
U jednom momentu je grupa od oko 25-30 likova uhvatila dvojicu tapkarosa, odvukli su ih na stranu i bukvalno im oteli karte uz par vaspitnih samarcina. Posto smo nas petorica to posmatrali, kad su se ovi momci razisli, mi pridjemo ovoj dvojici tapkarosa, u zelji da im pomognemo da ustanu. Kad nas videse, jedan od njih rece: nemojte vise da nas bijete, evo dacemo vam karte po prodajnoj ceni. Treba da prehranimo porodice, tesko je vreme...Jbg, bingo, iako nam nije bila namera, iskoristili smo situaciju i uzeli karte po 30 dinara.
Kako su oni sacuvali te karte da im ona grupa nije sve pokupila, ne znam, ali nije ni vazno, bitno da smo mi dosli do karata.
U pioniru krcato. Zauzeli smo mesto do kopa, po sredini terena, iznad loze. Nama se pridruzila drugarica jednog lika koji je isao sa nama. Grobarka stoprocentna, i lepa kao san.
Na tribini gde su sada Kimijevi, su bili stacionirani Mladenovcani, svi u Partizanovim dresovima, a ispred njih je bila klupa Cibone. Medju Mladenovcanima je bio i legenda Zare, sa sajkacom, kokardom, cvikerima i bradom, isti cica Draza. Cegi je mislim, prvi i jedini put tada, vodio navijanje na basketu uz pomoc mikrofona. Do kraja tekme ga je bacio.
O utakmici nema sta da se kaze, i tog dela ne zelim ni da se secam. Ambijent je bio fantastican, navijanje, koreografija, u nekim trenucima sam mislio da ce se hala srusiti. Na zalost, porazeni smo.
Iz hale smo izasli kao popisani, svi. Bila je to jos jedna teska i besana noc zbog Partizana.