KKP - nostalgija, legende i stare slike

[Grob]

Inače Peter Vilfan sada je političar, sedi u slovenačkom parlamentu:

http://sl.wikipedia.org/wiki/Peter_Vilfan

 

[souly]

praja kuca preko jerkova 76

http://i.imgur.com/EM8Olrp.jpg

 

[ђедВук]

A na nogama tenke i pume... Eh, mladosti!

Souly, samo nastavi sa statistikom, a obavezno začini fotografijama

 

[Pekarski]

A na nogama tenke i pume... Eh, mladosti!

Bilo je na Prajinim nogama i starki, kasnije u odnosu na ovu fotku.
Ovaj model adidasa mi je uopšte jedan od najlepših i najdražih patika.

 

[souly]

fotke

A na nogama tenke i pume... Eh, mladosti!

Souly, samo nastavi sa statistikom, a obavezno začini fotografijama

još da iskapiram kako stavim fotku direkt na sajt... imam kolekciju od 2 soma komada...

 

[souly]

kolaž

evo jedan prajin kolaž... prvo kucanje je skoro sa linije slobodnih...

http://i.imgur.com/ljgl2mF.jpg

 

[souly]

enciklopedija yu košarke

Najbolje prvenstvene sezone:

U proteklih pedeset i više godina, košarkaši sa područja bivše Jugoslavije igrali su naglašenu ulogu u povijesti evropske, ali i svjetske košarke. Enorman broj igrača pružio je fantastičnu košarku, barem u nekom razdoblju svoje karijere, a ovaj mali podsjetnik trebao bi poslužiti slaganju mozaika o vrhuncima određenih igračkih karijera. Ako, zbog nedovoljne informiranosti i predrasuda, ispustim onaj pionirski period od prvih 10-15 godina razvoja košarke na domaćim prostorima, priča kreće negdje na prelomu pedesetih i šezdesetih, pojavom tzv. srebrne generacije koja je dala više imena koja ćemo pronaći na ovoj listi.

Spomen ploča:

Kićanović ‘73
Najbolji plasman čačanskog Borca u prvenstvu bivše države i premijerni izlet u Evropu, djelo su ponajviše Dragana Kićanovića, 19-godišnjeg debitanta u Prvoj Saveznoj ligi SFRJ. Nikad se nije dogodilo da jedan rookie ubaci 770 koševa i ostvari prosjek od 29.6 koševa u jednoj sezoni prvenstva. Nikad, ni prije, ni poslije, nije se dogodilo da je novajlija proglašen za MVP-a lige. U izboru Sportskih Novosti iz 1973. godine, Kićo je najboljim pojedincem prvenstva, osvajajući svoju prvu od četiri takve nagrade u sedamdesetima. Četvrto mjesto u prvenstvu Borac više neće ponoviti, a Dragan će ubrzo nakon toga nastaviti šarmirati mase u dresu Partizana i reprezentacije Jugoslavije.

Divac ‘89
Kao i Draženova sezona ‘87, Divčeva sezona ‘89 ostat će upamćena kao jedna od najfinijih godina nekog domaćeg igrača. Zašto se onda nalazi tek na “Spomen ploči”, zapitat ćete se? Zato što ju je pokvario sam finiš sezone i gubitak prvenstvene titule u srazu sa Jugoplastikom. I pored toga što je za najboljeg igrača prvenstva proglašen njegov suigrač, Žarko Paspalj, jasno je da je Vlade Divac bio pogonskom silom Partizana te sezone. Briljirao je sa 22-12 brojkama u prvenstvu (plus još gomila nevidljive statistike), a bio je uvjerljivo najboljim pojedincem beogradskog kolektiva u osvajanju domaćeg Kupa i Kupa Radivoja Koraća. Mrlju na cijelu sezonu je bacilo finale playoffa protiv splitske Jugoplastike. Ne možemo reći da je Vlade odigrao to finale ispod očekivanja; u prvom susretu je bio tragičarem (opet) jer mu je posljednji šut iscurio iz obruča, dok je u drugoj tekmi u Splitu, Jugoplastika prosto preokrenula tok susreta u posljednjim minutama, prije no što su igrači i rukovodstvo Partizana napustili parket dvadesetak sekundi prije kraja. Osvajanje još jednog domaćeg naslova bi Vladu zasigurno izdiglo koju stepenicu više u mojim uspomenama jer je i ostatak godine bio bajkovit za njega - nakon Eurobasketa u Zagrebu na kojem je opet bio sjajan, on je izabran od strane Los Angeles Lakersa i prelazi u NBA, štoviše, postaje prvim igračem sa područja bivše države koji igra važnu ulogu u najjačoj ligi svijeta. Na kraju godine, Divac je izabran za najboljeg evropskog igrača u izboru talijanskog tjednika “Superbasket” (Mr.Europa).

Art of Gastarebeit:

Kićanović ‘83
Istovremeno kad i Delibašić Realu, Dragan Kićanović je pristupio Scavoliniju iz Pesara i odmah od njega napravio respektabilan klub. Najbolji igrač Evrope ‘81 i ‘82 po svim anketama, najbolji sportaš Juge za ‘82, Kićo je vodio talijanski klub do uvjerljivo najboljeg skora u regularnom dijelu sezone ‘82 (25 pobjeda i 7 poraza). Billy iz Milana je u regularnom dijelu završio treći sa omjerom 21-11, ali je zaskočio Scavolini u finalu playoffa sa dvije tijesne pobjede. Tako je Scavolini u sljedećoj sezoni uvjerljivo osvojio samo Kup Pobjednika Kupova, njegov prvi međunarodni trofej. Kićanovićeva sezona ‘83 je ponovo obećavala kao i sve dotadašnje, ponovo je dominirao u međunarodnom finalu, dodajući i Kup Kupova svojoj zbirci. U prvenstvu Italije Kićo je i dalje bilježio sjajne brojke - 23.3 koša, 61 % šut iz igre, 84% slobodna bacanja, 4.3 asistencije. Iako je krajem sedamdesetih Kićanović trpao znato više, transformirao je svoju igru u osamdesetima, češće djelujući kao nesebični organizator igre. Za mnoge još uvijek najbolji igrač bivše države, isto ljeto na Eurobasketu on doživljava sunovrat svoje karijere, slično kao i Mirza (samo iz potpuno drugih razloga). Uz to, ukazao se i Dražen Petrović, tako da je odjednom Kićanovićev boravak na košarkaškim terenima postao suvišnim. On se ubrzo nakon toga umirovio, nastavljujući uspješnu karijeru, ali sada kao tehnički direktor Partizana (danas bi to valjda zvali GM).
Kićanovića, Petrovića i Dejana Bodirogu povezao sam famoznim sistemom 73-83-93-03. ‘73 godina označava dolazak Kićanovića na podijum, prvo zlato repke na EP i MVP titula domaće lige; ‘83 je za Dražena prekretnicom karijere, sljedećih deset godina će dominirati košarkaškom scenom Evrope i Svijeta, dok Bodiroga dolazi ‘93, već kao tinejdžer osvajajući Italiju (51 koš u jednoj utakmici prvenstva). Upravo za boravka ove trojice vanjskih igrača u reprezentacijama bivše države, osvojene su sve najbitnije medalje Jugoslavije (samo je zlato ‘70 u Ljubljani izuzetak). Kraj vladavine Dejana Bodiroge dešava se točno u sezoni ‘03, kada, nakon još jednog zlata na SP-u, odvede i Barcelonu do dugo priželjkivanog trofeja. Znači 73-83-93-03. Trideset godina košarkaške poezije i plemenitih metala...
Dalipagić ‘88
Od svih osam inozemnih sezona u životu Praje Dalipagića teško je izdvojiti neku kao posebno dobru ili lošu. U sedam godina u Italiji i jednoj u Realu, nije osvojio ništa na klupskom nivou. Njegovi pak rekordi govore sve ili bar ponešto o tome kakvu je taj čovjek košarku igrao. I on je poput Kićanovića promijenio način igre u osamdesetima; nije više bio beskompromisni letač iz sedamdesetih, ali postao je još boljim šuterom nakon uvođenja granice za tri poena. Dalipagić se jednostavno pomjerio metar vanka i postao smrotonosnim šuterom trica! Tad sam uvidio da bi njegove brojke u sedamdesetima značajno poskočile. Praja je jednostavno bio nenormalan. U samo pet godina sa tricom u službi, Dražen je u Italiji pogodio 442 trojke u 174 susreta (2.5 po susretu) uz 47.1% uspješnosti. Ako moram izdvojiti određenu sezonu, to je sezona ‘88 u Veneciji, kada je ubacio prosječno 36.3 poena (što je manje od 36.5 sezonu ranije), i to iz više razloga. Dalipagić je tad bio u 37. godini života i sa reprezentacijom se oprostio već davno. Njegova igra svodila se tad na redundantnu rutinu uništavanja bilo kojeg čuvara skupom životnih iskustava. Još kad ga krene serija... Bio je daleko od svojih najboljih atletskih dana. Znao je popiti bananu u polu-staračkom ulazu, opet nekako neobjašnjivo doći do lopte, i poentirati na drugi obruč nakon cimke, u kojoj protivnički centri završavaju van njegovog prostora. Trice? Posebna priča. Te sezone ih je ubacio 129 (3.3 po susretu prvenstva) uz postotak od “samo” 45%. Ukupan šut 52%, penali skoro 90%. Ukupan broj koševa u sezoni - 1417. Rekord talijanskog prvenstva za sva vremena! Dalipagić je veliku borbu za streljačke titule Apenina vodio sa Oscarom Schmidtom. Oscar je tad bio na vrhuncu karijere (30 godina, 7 godina manje od Praje - na Olimpijadi iste godine Oscar je ubacivao preko 42 poena prosječno), dok je Praja bio daleko od vrhunca. Schmidt je godinu ranije postigao rekord od 1316 koševa. Zaključak? Dalipagić je bio (barem) u rangu sa Schmidtom koji je oficijalno najboljim strelcem svih vremena, a da ne kažemo koliko je od njega uspješniji na reprezentativnom planu.
Uz sav respekt prema drugim igračima koji su također vidjeli svijeta i sjajno igrali u njemačkoj, turskoj, belgijskoj ili nekoj drugoj ligi Evrope, tržište se iznenada otvara krajem osamdesetih kada nestaje tzv. “dobna granica”. Dražen Petrović odlazi put Madrida 1988. sa nepune 24 godine, a npr. Bane Prelević iste godine odlazi put Soluna sa samo 21 godinom starosti. Njemu su, naime, dijagnosticirani “grčki korijeni” i to će, barem što se naših južnih susjeda tiče, postati općom praksom. U Grčkoj sjajnu karijeru pravi i Slobodan “Piksi” Subotić, a npr. u Švicarskoj “razvaljuju” Vučević i Zorkić, Italija, Francuska, Španjolska se pune košarkašima iz bivše države. Velik broj košarkaša (Fučka, Marko Pešić, Turci...) počinje igrati i za druge reprezentacije, što će u devedesetima postati trendom, ali tema nam sad nisu prebjezi, već najbolje sezone ex-YU igrača u inostranstvu.

Paspalj ‘92
“Žare” Paspalj je svakako bio velikim igračem, ali konstantno je nosio neki pečat nedorečenosti. Par sjajnih godina sa Partizanom, sa kojim nije uspio u Kupu Prvaka ‘88, neuspješna epizoda sa San Antoniom u NBA, pušačke navike, konflikt sa Duletom Vujoševićem u finalu playoffa ‘91... Paspalj će baš nakon te sezone aterirati u grčku ligu, potpisujući za atenski Olympiacos i istovremeno postajući prvim superstarom ex-YU košarke (pošto Subotić i Prelević to nisu bili) koji će pomoći transformirati grčku košarku u ono što ova jest danas. Olympiacos će sa 8. mjesta u prvenstvu poskočiti sve do finala playoffa, ali niti Žarkova beskompromisna paljba iz svih mogućih i nemogućih kuteva terena, nije dovoljna za naslov. Paspalj te sezone ipak zauvijek promijeni grčko prvenstvo; nakon 11 uzastopnih sezona, prekida vladavinu Nicka Galisa kao najbolji strelac prvenstva ‘92. Galis, tada već 34 godine star, je te sezone predvodio Euroligu sa 32.3 koša prosječno, a ni u grčkom prvenstvu nije bio mačji kašalj - 32.1 koš prosječno. Paspalj je ipak ubacio 33.7 i odigrao, ne samo svoju najbolju gastarbeit sezonu, već i najbolju sezonu “toplo-hladne” karijere.

Đorđević ‘92 ‘95
Vrhunac karijere Saleta Đorđevića preklapa se sa periodom raspada bivše države. Iako je već nekoliko godina bio najkvalitetnijim organizatorom igre u državi, Đorđević će me natjerati da o njemu razmišljam kao o vrhunskom igraču tek u sezoni ‘92. Rat na području bivše Jugoslavije bjesni, a beogradski Partizan, unatoč zabrani igranja na domaćem terenu, sjajno gazi u Evropskoj Ligi (čitaj Kupu Prvaka). Na kraju ga i osvaja (iako niti dan-danas ne mogu odgonetnuti kako sa tim timom) suludom tricom Đorđevića u posljednjim sekundama istanbulskog finala protiv Juventuda. Partizan osvaja i krnje prvenstvo i Kup te sezone, tako da se može podičiti još jednom trostrukom krunom. Aleksandar je te sezone nekako sazrio i ljudski i igrački. Ako sam njegov nedvojbeni talent dotad marginalizirao konstantnim neuspjesima u sudarima sa splitskom Jugoplastikom, ova sezona potvrdila je da je Sale igračina sa velikim I.
Đorđević će napustiti beogradsko jato već nakon te sezone i odnijeće svoje umijeće u talijansku ligu. Odmah osvaja Kup Koraća u sezoni ‘93, a sezona ‘94 mu u redovima kluba iz Milana donosi naslov najboljeg strelca talijanskog prvenstva. Sezonu ‘95 će provesti u Bologni, ali najčuvenija Saletova predstava će se odigrati u ljeto ‘95 na Eurobasketu u Grčkoj. On će u nezaboravnom finalu protiv Litve postići rekord - 41 koš uz šut za 3 poena 9-12. Jugoslavija (sada SRJ) će se vratiti na pijedestal nakon sankcija koje su je na tri godine udaljile sa svjetske i evropske scene, a Đorđević će te godine biti proglašen najboljim sportašem svoje zemlje. I da ne zaboravim, i drugi put zaredom, Đorđević će biti proglašen najboljim igračem Evrope (Mr. Europa) za 1995. godinu.

Danilović ‘92 ‘95 ‘98
Predrag “Saša” Danilović je imao strašnu karijeru. Iako sklon ozljedama, on će postati košarkaškim bogom u Partizanu, ali i u Bologni, te reprezentaciji Jugoslavije. Solidan dojam ostavio je i u NBA ligi gdje je u dvije sezone ruinirane povredama, odigrao tek 75 susreta. Danilović je u svojoj prvoj velikoj sezoni ‘92, bio pogonskim gorivom mlade momčadi Partizana koja se popela na vrh Evrope. Već sam spomenuo okolnosti pod kojima je osvojena ova titula, samo da se zapamti da je upravo Saša Danilović (a ne Đorđević) proglašen za MVP Final Foura u Istanbulu, iako se isfaulirao tridesetak sekundi prije kraja finala. Predrag će put Bologne nakon te sezone, a tamo ga čeka božanski status. U sljedeće tri sezone, Kinder će osvojiti tri uzastopna naslova u prvenstvu Italije, a Danilović će doživjeti ponajbolju sezonu karijere ‘95 godine.
Predragu će ta sezona ‘95 ostati u nezaboravnom sjećanju iz više razloga. Te sezone će uz svoj treći uzastopni naslov prvaka Italije sa Kinderom, staviti 27.8 koševa u prvenstvu Italije i još 22.1 u Euroligi, gdje je prvim strelcem takmičenja. Kinder ipak neće do evropskog naslova, barem ne te sezone, ali Danilović hoće. Kako SR Jugoslavija doživljava svoj povratak na velika natjecanja, Eurobasket u Grčkoj će je ponovo vratiti na najvišu stepenicu evropskog loptanja. Predrag igra cijelo takmičenje na visokom nivou; u finalu ubacuje 23 poena uz ono spektakularno zakucavanje preko Sabonisa - po mojoj pristranoj procjeni, jedno od najčuvenijih zakucavanja u povijesti evropske košarke. Danilović će nakon te bajkovite godine ‘95 u NBA. Tamo će uglavnom kuburiti sa ozljedama, da bi se u ljeto 1997. vratio u Bolognu kako bi sa Kinderom ispisao još jednu stranicu istorije.
Odmah na startu sezone ‘98, Predrag osvaja talijanski Superkup s Kinderom, a onda vodi momčad do svog već četvrtog naslova u prvenstvu Italije. U prvenstvu Apenina je na 21.1 koševa po utakmici, unatoč sve manje koševa u evropskoj košarci. U Kupu Šampiona (Euroligi) je na 17.5 poena, 3.8 skokova i 3.2 asistencije prosječno. Važnija no statistika je činjenica da će Kinder te sezone do kraja u istom takmičenju, što je naravno prva evropska titula za Bologneze. I sve to uz pomoć Saše Danilovića koji je podigao klub do neslućenih visina. Na kraju godine, Danilović će pokupiti Mr.Europa nagradu za najboljeg evropskog košarkaša ‘98.

Tomašević ‘01
Koliko god ja ignorirao igrače novije generacije a među njima Dejana Tomaševića i njegovu solidnu karijeru, moram spomenuti sezonu ‘01 ovog delije, iako je nije odigrao u inozemstvu. U stvari, možda i jest; nastupao je za podgoričku Budućnost te sezone, a rodom je iz Srbije... Tomašević je već sredinom devedesetih iskočio kao nasljednik Zorana Savića u reprezentaciji SRJ i bio je stupom uspješne generacije koja se naosvajala medalja. Sezona ‘01 nije upamćena po mnoštvu klupskih trofeja - Budućnost je uzela samo domaći Kup - ali njegove igre i brojke u Euroligi ostaju upamćene. Dejan je proglašen za MVP-a sezone i izglasan u prvu petorku ovog natjecanja. Brojke od prosječno 23 koša, 11.5 skokova, 3 asistencije, 2 osvojene lopte, 1 blokada i 64% šuta iz igre - govore same za sebe. Samo par mjeseci kasnije, na Eurobasketu u Turskoj, Tomašević dodaje i treće evropsko zlato svojoj kolekciji. Iako će on i sljedeće godine imati berićetnu sezonu, ništa u njegovoj karijeri nije na nivou sezone ‘01.

 

[souly]

enciklopedija yu-košarke

Muzej voštanih figura:
U muzeju voštanih figura nalaze se isključivo legende koje su igrale nezaboravne vrhunske sezone domaćeg prvenstva, Kupa i međunarodnih natjecanja za vrijeme bivše Jugoslavije. Zašto takva diskriminacija, pitat ćete? Pisao sam o najboljim sezonama u inozemnim klubovima u “gastarbeit” sekciji. Ova sekcija - Muzej voštanih figura - je po vrijednosti i viša no uspjesi iz prethodne jer je znatno teže ne smjeti napustiti državu do 28. godine i osvojiti neko od evropskih takmičenja bez ijednog stranca u timu, sa lokalnim igračima, često iz istog kvarta (OKK Beograd šezdesetih). Jugoslavija je po ovome bila izuzetak u Evropi ako ne računamo Sovjetski Savez, koji je imao daleko veći fond igrača.
Razapnite me slobodno, ali znate li koliko su naslova u evropskim Kupovima osvojili klubovi iz bivše države nakon raspada iste. Odgovor je - samo jedan (Olimpija Ljubljana ‘94). Za vrijeme stare države, klubovi sa prostora iste su u periodu od 1972. do 1992. godine, osvojili 16 trofeja u evropskim kupovima, od čega 7 u Kupu Šampiona! Partizanov trijumf iz ‘92 ubrajam u ovu listu, naravno, a on je i posljednjim trofejem nekog domaćeg kluba u Euroligi. I zbog toga i zbog drugih aksioma, ovo su najbolje sezone ikad odigrane u košarkaškom prvenstvu bivše države
Ovdje je deset najvećih sezona legendarnih likova YU-košarke, a reći ću vam i zašto:

9. Dalipagić ‘78
Čovjek stvarno mora biti u nedoumici kada se radi o najvećoj domaćoj sezoni Praje Dalipagića. Nisam se odlučio za sezonu ‘76 kad je Partizan osvojio svoju prvu (i jedinu Dalipagićevu) titulu u istoriji, a Praja bio drugi najbolji strelac prvenstva (iza, naravno, Kićanovića), niti sezonu ‘77 kad Dalipagić osvaja svoju prvu titulu najboljeg strelca i naslov najboljeg igrača Evrope. Također niti sezonu ‘80 kad osvaja olimpijsko zlato s repkom, niti (gotovo) sjajnu sezonu ‘82, kad je Partizan blizu osvajanja domaćeg prvenstva i Kupa Šampiona, ali ne uspijeva niti u jednom takmičenju. Godina koja najbolje ilustrira Dalipagićevu karijeru je sezona ‘78. On osvaja svoj jedini evropski pehar karijere - Kup Radivoja Koraća - sa 50 koševa u finalu. U tri susreta sa sarajevskom Bosnom te godine ubacuje 43, 50 i 48 koševa. Ipak je drugim strelcem lige (znate tko je prvi), a Partizan je tek drugi u prvenstvu. Ništa neobično za njega, ali čekajte malo, Dalipagić ima još aduta. Istog ljeta na Svjetskom Prvenstvu u Manili, Jugoslavija osvaja svoju drugu titulu globalnog vladara, a Dalipagić je najbolji strelac i MVP natjecanja. Sastav na putu do titule dobija svih 10 susreta, što je također jedinstveno ostvarenje. Na kraju te godine, Dalipagić je ponovo proglašen za najboljeg igrača Evrope, ali i za najboljeg sportistu Jugoslavije. Mislim da je ovo dovoljno. Ili ne? Dalipagić je i pored izuzetne reprezentativne i inozemne karijere začinjene rekordima efikasnosti, često bio etiketiran kao izniman individualac sa nešto slabijim pobjedničkim manirima i liderskim osobinama koje su krasile neke druge igrače bivše države. Volio bih danas vidjeti više takvih individualaca koji traju punih 20 godina, pokupe 12 medalja sa reprezentacijom i osvoje brojne titule najboljeg strelca i igrača.
Prvenstvenih sezona u karijeri sa preko 30 koševa u prosjeku:

10 DALIPAGIĆ Dražen
9 KORAĆ Radivoj
4 PETROVIĆ Dražen
3 MIŠOVIĆ Radmilo
PLEĆAŠ Nikola
KIĆANOVIĆ Dragan

2. Kićanović ‘79
Potpuno nenormalna sezona. U stilu - osvojiću sve, ali pod mojim uslovima - reagirao je Kićanović nakon razlaza s Dalipagićem, pokazujući da je ultimativni lider Partizana. U cijeloj prvenstvenoj sezoni je propustio 30 minuta. O.K. tad su ljudi dobijali višu minutažu, ali Kićo je protiv beogradskog Radničkog u inicijalnom kolu isključen u 17. minuti. Znači, u cijeloj sezoni je na klupi proveo desetak minuta! U jednoj drugoj prvenstvenoj tekmi je u prvih 7 minuta ubacio prvih 29 koševa Partizana bez nekog posebnog forsiranja?! Kreator prvih alley-oop dodavanja koja sam u životu vidio, Kićanović je bio daleko najbolji bek Evrope svog vremena. Znam, Petrović je kao dio trostruke krune osvojio Kup Prvaka, Kićo samo Kup Koraća. Tri su elementarna razloga zašto ovu sezonu stavljam ispred sezone ‘85 Dražena Petrovića.
1. Kićanović je imao znatno lošiji igrački kadar oko sebe u Partizanu ‘79 no Petrović u Ciboni ‘85. Od njegovih suigrača, samo je Boban Petrović (2 medalje) osvajao reprezentativna odličja na velikim takmičenjima, dok je Dražen oko sebe imao brata Acu, Knegu, Nakića, Čuturu, Arapovića i Vukičevića, koji su zajedno osvojili čak 22 medalje na velikim reprezentativnim natjecanjima. Razlika? Drastična!
2. Statistika - iako Dražena nije lako nadmašiti statistički, Kićanović je i bez trice ostvario nešto viši prosjek koševa od Petrovića (33.8 - 32.5), uz znatno bolji postotak šuta iz igre. Dražen je u finalu Kupa Prvaka ubacio 36 koševa uz 42% šuta, Kićo u finalu Kupa Koraća 41 uz 64% šuta iz igre. Čačanski brkajlija je, osim bezgrešnog šuta, svojim asistencijama i vođenjem tima učinio i ostatak ekipe za klasu boljom; Boban Petrović i Arsenije Pešić su letjeli terenom, kucajući svaku prigodu kao da im je netko instalirao turbo-punjač, Miško Marić je izgledao kao buduća centarska zvijezda, a Dragan Todorić je bio racionalniji no ikad. Ako je u evropskoj košarici postojao igrač sposoban za 30 koševa i 10 asistencija svake noći, to je bio Kićanović sezone ‘79.
3. I Kićo i Dražen su u svojim najboljim sezonama nastupali na Eurobasketu i obojica su završili u najboljoj petorci turnira. Kićanović je ‘79 vodio repku do bronce na EP u Italiji, dok je Petrović dovukao državni tim do 7. mjesta na prvenstvu u Njemačkoj ‘85. Oba rezultata su svojevremeno bila debakl za reprezentaciju Jugoslavije.
Najbolji strelci prvenstva - istovremeno prvaci SFRJ:
4 x KORAĆ Radivoj (‘58,’60,’63,’64)
2x KIĆANOVIĆ Dragan (‘76,’79)
1x PETROVIĆ Dražen (‘85)
1x ĆURČIĆ Borislav (‘55)
1x BJEGOJEVIĆ Milan (‘53)

 

[souly]

grba za titulu

http://i.imgur.com/p1OTCMk.jpg

 

[souly]

kari

Svetislav PEŠIĆ
Malo je čuvenih trenera koji su zaslužili naći se na popisu najvećih igrača YU-košarke, a Svetislav je jednim od njih. Već kao organizator igre, on pokazuje kvalitete koje će mu par desetljeća kasnije priskrbiti trenersku besmrtnost. U Prvoj Saveznoj ligi se predstavlja u dresu beogradskog Partizana, ali kad sarajevska Bosna ozbiljno shvati zadatak igranja u prvoligaškom društvu, Pešić postaje njezinim članom 1971. godine i već nakon jedne sezone kreće bajka, koja će svoj vrhunac imati 1979. godine, kad Sarajlije postanu prvim klupskim Prvakom Evrope sa naših prostora. Svetislav će se u Bosni snaći sjajno, vodit će igru i dijeliti parket sa legendama poput Mirze Delibašića, Žarka Varajića i Ratka Radovanovića. "Studenti" će na domaći naslov čekati sve do 1978. godine, ali odmah će ga pretočiti u evropski, već dogodine. Pešić će se kao igrač umiroviti ubrzo nakon toga, da bi započeo trenersku karijeru, koja će dobrano premašiti onu igračku.

1968-69 15 77 5.1
1969-70 22 183 8.3
1970-71 23 99 4.3
1972-73 25 305 12.2
1973-74 24 258 10.75
1974-75 26 279 10.7
1975-76 24 250 10.4
1977-78 25 242 9.7
1978-79 21 78 3.7

 

[Pera115]

Grbovic zakucava na utakmici Partizan-Cibona 1984g

Intervju sa Goranom Grbovicem 1984g

 

[souly]

moka

Zoran SLAVNIĆ 5
Popularni "Moka" spada u najveće evropske razigravače svih vremena. Ako već nije bio najbolji, zasigurno je bio najveći zabavljač masa na košarkaškim parketima diljem Evrope. Prilično malog rasta, čak i za playmakera, Slavnić počinje da se bavi košarkom početkom šezdesetih godina prošlog vijeka u Crvenoj Zvezdi. U prvoligaškom takmičenju će debitirati u sezoni 1967., a već u svojoj trećoj sezoni okitiće se naslovom u prvenstvu Jugoslavije. Crveno-beli su tada bili predvođeni sjajnim strelcem Vladimirom Cvetkovićem, a uz Slavnića, od mlađih igrača su tu bili Dragan Kapičić, Ljubodrag Simonović i Dragiša Vučinić. Upravo se ova generacija Zvezdinih igrača smatra za njezinu najtalentovaniju u istoriji. Moka će već u sezoni 1969-70 biti jedan od najboljih organizatora igre u državi, ali neće još neko vrijeme zaigrati za nacionalni tim, zbog prilično lošeg odnosa sa tadašnjim selektorom, Rankom Žeravicom. Slavnić igra sve bolje narednih sezona i postaje igračem svjetskog kalibra, koji svoje sjajno vođenje momčadi i izuzetan šut, začinjava sa paletom poteza i atrakcija za publiku; Crvena Zvezda osvaja novu prvenstvenu titulu 1972. godine, ali niti to nije dovoljno da zaigra za reprezentaciju Jugoslavije na Olimpijadi u Münchenu. Crveno-bijeli su te sezone i finalisti evropskog Kupa Pobjednika Kupova, ali tijesno gube od milanskog Simmenthala.
Možda i prelomnom godinom u karijeri Zorana Slavnića, je sezona 1972-73. Crvena Zvezda igra u Kupu šampiona te sezone i dolazi do polufinala, nakon što dvaput savlada madridski Real. U polufinalu je bolji moskovski CSKA, predvođen Sergejem Belovom. Slavnić vodi beogradski klub do trijumfa u domaćem Kupu, dok je u prvenstvu bolji gradski rival Radnički. Zoran će te 1973. godine zaigrati za nacionalnu selekciju SFRJ i odmah osvojiti zlato - prvo zlato uopće za Jugoslaviju na Evropskim Prvenstvima. Slavnić će od tada biti konstantom u reprezentaciji, a ova će pod njegovom komandom, osvojiti sve što je moguće osvojiti. Na SP u Puertoricu 1974. godine, Jugoslavija završava druga, ali već dogodine brani svoju evropsku titulu na šampionatu u Beogradu. Moka više neće osvojiti domaće prvenstvo sa Crvenom Zvezdom u konkurenciji sjajnih momčadi poput Zadra, Partizana i Jugoplastike, ali će je odvesti do prvog evropskog trofeja u Kupu Pobjednika Kupova, u sezoni 1973-74. U finalu pada Spartak iz Brna, a Slavnić briljira sa 20 poena i više atraktivnih asistencija. Naredne sezone Zoran je ponovo u svom elementu; igra nevjerojatne partije u domaćem Kupu, koji crveno-bijeli osvajaju protiv Jugoplastike. Briljira i u Kupu Kupova gdje je Zvezda ponovo u finalu. Ipak, Slavnić i njegovih 21 poen, nisu dovoljni za lenjingradski Spartak, koji slavi sa minimalnih 63-62, uglavnom zbog katastrofalne večeri Kapičića i Simonovića, koji zajedno ubace 8 poena.
I pored toga što sezonu 1975-76 provodi u JNA, Slavnić je u reprezentativnom stroju na Olimpijskim Igrama u Montrealu. Tamo igra partije za pamćenje. U porazu od SAD-a u grupi, bilježi 13 asistencija, a u odlučujućem susretu za polufinale protiv Italije, Slavnić čupa Jugoslaviju iz ponora od 16 koševa minusa u drugom poluvremenu i istovremeno pogađa šut za pobjedu 88-87 u zadnjim sekundama. Jugoslavija zatim uvjerljivo gubi finale protiv američke reprezentacije, nakon što se Slavnić ozlijedi na početku susreta. Sezona 1976-77 je posljednjom Slavnićevom u Crvenoj Zvezdi, prije no što potpiše za španjolski Juventud. Nešto prije debija za Juventud, Moka priređuje još jedan šou na EP 1977. u Liegeu, gdje Jugoslavija osvoji treći naslov zaredom. Njegova odbojka sa Kićanovićem, protiv SSSR-a u finalu, vrtjet će se godinama na raznim sportskim špicama. Slavnić nastavlja svoju vladavinu na mjestu organizatora igre i u Španjolskoj. Vodi Juventud iz Badalone do šokantnog naslova u prvenstvu, te do polufinala Kupa Radivoja Koraća, gdje ubacuje 18.3 poena prosječno, uz više od pet dodavanja po susretu. Nakon prvenstvenog slavlja, sa reprezentacijom bivše SFRJ uzima i zlato na Svjetskom prvenstvu u Manili.
Slavnić nastavlja svoju briljantnu karijeru u Španiji još godinu dana. U sezoni 1978-79, stavlja dvadesetak poena po utakmici, a prvim je dodavačem lige sa preko 6 asistencija u prosjeku. U Kupu Šampiona je na prosjeku od 19.5 koševa, ali ni to nije dovoljno Juventudu za plasman u završnicu. Kada se očekivao Slavnićev transfer u neki drugi inozemni veliki klub, on šokira sve ljubitelje košarke, potpisujući za novog prvoligaša u domaćoj ligi - skromnu dalmatinsku Šibenku. Zoran će zadržati Šibenku u ligi u sezoni 1979-80 i biće među vodećim igračima lige u koševima i asistencijama. U ljeto 1980. godine njegova reprezentativna karijera dobija svoju krunu, kada najbolja generacija u povijesti jugoslavenske košarke osvoji Olimpijsko zlato. Slavnić će nakon toga odvesti Šibenku do 4. mjesta u prvenstvu 1980-81. Iako je već stupio u tridesete godine, on igra svoju najzreliju sezonu i ostvaruje svoj rekordni prosjek od 25.5 koševa po utakmici (treći u prvenstvu). Istovremeno, on ima veliki utjecaj na razvoj košarkaškog dijamanta - Dražena Petrovića. Nakon dvije sezone u Šibeniku, Moka potpisuje za beogradski Partizan, gdje će igrati u sezoni 1981-82, po boku Draženu Dalipagiću, svom drugu iz reprezentacije.
Partizan sa Slavnićem i Dalipagićem neće uzeti nijedan trofej, iako su bili blizu i u domaćem prvenstvu i u Kupu Šampiona. Zoran nakon te gorke sezone 1981-82, odlazi u Italiju, gdje će u Caserti odigrati još jednu sezonu na visokom nivou. Planirao je igrati i duže, ali njegov povratak u nacionalnu selekciju na EP u Francuskoj 1983. godine, završava debaklom jugoslovenske reprezentacije i Slavnić se odlučuje za igračku mirovinu. Nakon toga postaje trenerom i vodi Šibenku, Partizan, Jugoplastiku i Crvenu Zvezdu, ali njegova igračka i trenerska karijera su neusporedive. Iako je znao prepoznati talent, nije osvojio ništa vrijedno. Nakon definitivnog hropca Jugoslavije, postat će i prvim selektorom Srbije, ali niti tu neće ostvariti bogznakakve rezultate. Zoran Slavnić je i unatoč tome iznimno popularnom figurom u košarkaškim krugovima. Njegova sjajna, a ponekad i nestašna karijera, dobija priznanje 2013. godine, kada postaje članom evropske Kuće slavnih.

1967 13 12 0.9
1967-68 22 72 3.3
1968-69 22 96 4.4
1969-70 21 205 9.8
1970-71 21 201 9.6
1971-72 23 367 16.0
1972-73 25 408 16.3
1973-74 26 380 14.6
1974-75 23 488 21.2
1976-77 26 600 23.1
1979-80 22 488 22.2
1980-81 21 536 25.5
1981-82 23 376 16.35

 

[souly]

androic

Vladimir ANDROIĆ
Malo igrača košarke je bilo tako eksplozivno kao Androić. Ne u smislu atletskih sposobnosti, već u domeni šuta, koji kad ga krene, može pokopati svakog protivnika. Androić će kao razigravač čačanskog Borca debitirati u jugoslovenskom prvenstvu u sezoni 1978-79 i gotovo odmah će privući pažnju košarkaške javnosti. Već nakon debitantske sezone će se pojaviti u "A" selekciji Jugoslavije za koju će nastupiti 14 puta. Ranih osamdesetih, Vladimir je dijelom paklenog tria bekova Borca. Uz njega tu su sjajni šuter Dragan Arsić i njegov kasniji kum, Želimir Obradović. Androić će tih godina ipak steći epitet nekonzistentnog igrača koji troši previše lopti. Trojke je znao gađati 1-15, ali i 8-9. Iz Borca će na jednu sezonu skočiti u Šibenku da bi se 1985. ponovo vratio u Čačak. To je ujedno i najboljim dijelom Androićeve karijere koji će tri sezone zaredom ostvarivati prosjek od preko 20 koševa po utakmici prvenstva, a Borac će preživljavati u Prvoj Saveznoj ligi. Pred kraj karijere ostvarit će i ne previše uspješna prvenstvena pojavljivanja u Prvom Partizanu iz Užica i beogradskom Partizanu. Po završetku karijere, Androić će se posvetiti trenerskom pozivu, a vodiće uglavnom klubove iz "regiona".

1978-79 22 392 17.8
1979-80 21 356 16.95
1981-82 21 345 16.4
1983-84 22 297 13.5
1984-85 24 382 15.9
1985-86 24 496 20.7
1986-87 24 533 22.2
1987-88 17 356 20.9
1988-89 12 147 12.25
1989-90 26 198 7.6

 

[souly]

jadran

Jadran VUJAČIĆ
Pouzdani Vujačić će se u svojoj dvadesetogodišnjoj igračkoj karijeri predstaviti kao koristan centar, koji bi u nekoj drugoj, manje kvalitetnoj sredini, bio nosiocem državnih prvenstava i reprezentacija. Karijeru počinje u beogradskom Partizanu, sa kojim već u prvoj sezoni slavi u Kupu Radivoja Koraća. U njegovoj drugoj sezoni, 1978-79, Vujačić je i dalje konstantom sa klupe, a Partizan osvaja trostruku krunu te sezone. Jadran će početkom osamdesetih u ljubljansku Olimpiju, gdje će igrati po boku Vinka Jelovca, Petera Vilfana i Slobodana Subotića. Kada Olimpija 1984. godine napusti prvoligaško društvo, Vujačić prelazi u titogradsku Budućnost, a tu će odigrati četiri najbolje sezone u karijeri. U prvenstvu 1985-86, Budućnost će na krilima fenomenalnih Duška Ivanovića i Žarka Paspalja, završiti treća u prvenstvu SFRJ. Vujačić je nazad u Partizanu u sezoni 1988-89. Mijenja Vladu Divca i doprinosi osvajanju domaćeg Kupa, kao i Kupa Radivoja Koraća. Svoju posljednju sezonu u prvoj ligi SFRJ, odigraće za tuzlansku Slobodu DITA. Jadran će ostati aktivnim većinu sumornih devedesetih u klubovima nižeg ranga. Sa 40. godina na plećima, će u sezoni 1997-98, u Kupu Koraća ostvarivati nekih 17 koševa i 5 skokova za makednonski KK Strumica. U dresu reprezentacije Jugoslavije, debitirao je 1983. godine i upisao 21 službeni nastup.

1977-78 26 129 5.0
1978-79 22 87 3.95
1979-80 21 43 2.0
1981-82 24 221 9.2
1982-83 26 370 14.2
1983-84 19 223 11.7
1984-85 28 438 15.6
1985-86 23 285 12.4
1986-87 24 323 13.5
1987-88 21 316 15.0
1988-89 28 148 5.3
1989-90 22 281 12.8

 

[Saša Aleks]

Jadran Vujacic moze biti upisan zlatnim slovima, u istoriju KK Partizan, kao jedini igrac Partizana sa sva 3 osvojena naslova Evropskog Kupa Radivoja Koraca, sto prakticno znaci da od kosarkasa Partizana ima ukupno najvise evropskih trofeja, noseci crno beli dres.
Ko zna mozda bi sa svojih 56 godina na centarskoj poziciji pomogao u osvajanju
ovog Euro cupa, a i bio uspjesan u svojoj imenjakinji Jadranskoj ligi

 

[souly]

jadran

i milenko savović ima 3 kupa koraća
mislim...

sveti sava na kucanje

http://i.imgur.com/ystRM0f.jpg?1

 

[souly]

sveti sava

Milenko SAVOVIĆ
Milenko spada među najvjernije igrače beogradskog Partizana, za koji debitira već u sezoni 1977-78. Prvih nekoliko godina se neće naigrati, ali će sakupiti popriličan broj domaćih i međunarodnih trofeja. Savović će početkom osamdesetih zaigrati i u dresu sa državnim grbom, ali bez uspjeha na većim međunarodnim natjecanjima. Uvijek popularna figura u beogradskim košarkaškim i umjetničkim krugovima, Milenko će biti višegodišnjim kapetanom Partizana. Crno-bijeli će do domaćeg naslova u sezoni 1986-87, a Savović, koji te sezone čini centarski duo sa Vladom Divcem, će imati ključnu ulogu u prvoj utakmici finala domaćeg playoffa protiv Crvene Zvezde. Iako će se sljedeće godine nalaziti na odsluženju vojnog roka, Milenko će pomoći Partizanu u plasmanu na Final Four u Kupu Prvaka. Njegovom posljednjom sezonom u Beogradu, bit će sezona 1988-89, ali će ga prelom ruke koštati nastupa u playoffu, u kojem će Beograđani podleći splitskoj Jugoplastici. Savović će zatim odigrati jednu sezonu u Španjolskoj, a nakon toga i u Vojvodini iz Novog Sada, gdje će u svojoj posljednjoj igračkoj sezoni ostvariti najbolje statistike karijere. Nakon toga će zauzeti mjesto u upravi Partizana i biti jedan od zaslužnih za evropski naslov 1992. godine.

1977-78 5 6 1.2
1978-79 20 16 0.8
1979-80 22 47 2.1
1980-81 22 37 1.7
1981-82 30 103 3.4
1982-83 27 248 9.2
1983-84 25 298 11.9
1984-85 28 145 5.2
1985-86 29 429 14.8
1986-87 26 382 14.7
1988-89 22 246 11.2
1990-91 21 344 16.4

 

[monSi]

Da li može neko ovde da izbaci nešto o Žarku Zečeviću iz igračkih dana, mislim dok je igrao basket u Partizanu? Vidim da Souly raspolaže podacima, pa ako može daj nešto o Zeki!?

Ovih dana je aktuelan oko izbora u FK-u, pa me zanima njegova igračka karijera!

 

[Pera115]

Iz Partizanovog vesnika o kosarkaskoj tituli 1979g

 

[souly]

zeka

Žarko Zečević
(Beograd, 19.01.1950)


Žarko je posvetio preko 40 godina svog života Sportskom Društvu Partizan. Vremenom je postao neizbježnim inventarom kluba, ali početak njegove karijere vezan je uz košarku kojom se bavio nekih petnaestak godina. Sin Slavka, bivšeg ministra policije i člana uprave SD Partizan, Žarko je sa košarkom krenuo početkom šezdestih u Kragujevcu. Centar od preko dva metra (danas bi to nazvali četvorkom) prelazi u beogradski Partizan 1966. godine, još dok se košarka igrala na vanjskim terenima i tamo uči uz iskusne Bojovića, Radovića i Jelića. Kako ovi prestaju sa aktivnim igranjem, Zečević postaje jedan od stubova kluba ranih sedamdesetih. Iako se nije odlikovao nekim preteranim košartkaškim umijećem, Žarko se 1971. godine probio i do reprezentacije Jugoslavije za koju je odigrao ukupno 16 susreta, a bio je članom državnog tima na Mediteranskim igrama u Izmiru (Turska) iste godine gdje je osvojio zlatnu medalju. Sa Partizanom nije bio te sreće iako se klub pojačava izuzetnim tandemom Dalipagić - Kićanović. Popularni "Zeko" ili "Zeka" je sa njima igrao finale Kupa Radivoja Koraća 1974, a u sezoni 1975-76 Partizan osvaja prvu državnu titulu, ali bez Žarkove pomoći jer je ovaj na odsluženju vojnog roka. Zečević će u košarkašku mirovinu 1977. godine sa svega 27 godina, ali će ostati zaposlenikom kluba. Od 1985. pa sve do 2007. godine on je generalnim sekretarom fudbalskog kluba Partizan, a nakon toga čeka ga vrlo profitabilna biznis-karijera koja još traje.

1967 11 24 2.2
1967-68 22 98 4.5
1968-69 21 72 3.4
1969-70 22 158 7.2
1970-71 23 283 12.3
1971 18 299 16.6 druga liga
1971-72 22 261 11.9
1972-73 25 335 13.4
1973-74 26 256 9.8
1974-75 25 177 7.1
1976-77 26 52 2