Razmišljajući kako da započnemo naše druženje i zajedničko putovanje kroz neka stara i lepša vremena, setio sam se jednog dogadjaja iz daleke 1984, kojem sam prisustvovao. Oproštaj Moce Vukotića. Ne treba ga predstavljati mojim vršnjacima. Ipak,za mladje-fudbaler, legenda, ma čuj legenda, ikona Partizana. Njegov stub i kapiten, najbolji igrač više od decenije.
Poslednje kolo protiv sarajevskog Željezničara u Beogradu, Partizan ima još samo teoretske šanse za titulu. Kiša lije kao iz kabla, ali ipak 12.000 ljudi dolazi na stadion, ne toliko zbog eventualne titule, već zbog oproštaja sa Majstorom, da, Majstorom sa velikim M.
Partizan gubi na kraju,ali zar je to bitno? Majstor je na ramenima, nose ga ka "jugu". Jedna sjajna i časna karijera je završena. Ničim uprljana. Nema tuge zbog poraza, ma ko o tome da razmišlja. Jer as odlazi. Sa preko 700 utakmica u Partizanu i samo 13 u reprezentaciji. Nepravda, velika. Ali Moca, uvek dostojanstven, nikad nije kukao zbog tog podatka.
Zašto baš pišem o Moci? Jer je junak mog detinjstva, jer je personifikacija svega onog što sportista treba da bude. Harizma, majstorstvo, čast i viteštvo. Ovo se ne zaboravlja: godine 1978, Moca odlazi u Bordo,da unovči svoj kvalitet. Sledeće sezone Partizan jedva ostaje u ligi! Agonija u klubu. Ništa bolje se nije predvidjalo ni za sledeću sezonu. Tada Moca Vukotić pravi neverovatan potez. Ostavlja Bordo i internacionalnu karijeru i vraća se da pomogne svom pravom i jedinom klubu. "Džaba vam novci,moji sinovci..." Objašnjava zapanjenim Francuzima da su pare sjajne, ali da je ljubav prema Partizanu ipak nešto najsjajnije u njegovom srcu (nije zlato sve što sija).
Možete li da nadjete medju današnjim sportistima nekog novog Momčila Vukotića? Mućkate glavom? I? Teško, je li tako? Nemojte kriviti te mlade ljude. Vreme je takvo, mrvi ih i pravi bezdušne mašine od njih. Veći je fazon imati sopstvenog portparola, nego hiljade ljudi koji ti kliču. Zato je priča o Moci jedan vapaj za povratak duše i časti u sport, ali pre svega u naš život. Mogla je to biti priča i o nekom drugom - iz Zvezde, Vojvodine, Želje, nebitno odakle.
Neka nam ova priča da bar nadu u neki novi početak i neko novo vreme. Vreme srca i volje, a ne dopinga. Vreme likova sa dušom,a ne Pokemona i Digimona. Vreme prirodnih, a ne silikonskih grudi. Vreme fudbalera koji vise na ogradi, zagrljeni sa navijačima, a ne onih koji vise na splavovima. Ima li nade?