Auh!
Ovo je bilo tako grobarski...6 kila živaca sam izgubio, promukao sam, išlo je od očaja pa do radosti zbog pobede...i sad već prelazi u brigu za četvrtak...
Turobno i frustrirajuće praznjikav stadion bez gospode sa Juga, loš početak, naš Sava Petrov našao baš večeras da pogodi, a onaj naš golman opet ni da bar mrdne dok lopta cepa mrežu, loša igra...a onda obilje šansi da se zapitaš, čekaj, pa da li je baš toliko loša igra ako idemo iz šanse u šansu...
Duljaj koji pozdravlja navijače, Duljaj koji se pozdravlja sa popom, Duljaj kojeg 2-3 osobe iza njegove klupe non stop prozivaju, Duljaj koji skuplja lopte makar pao i ustao, Duljaj koji bi, ubeđen sam, bolje danas odigrao na beku nego ona dva amatera...
Naši napadači koji ne mogu ni vola da ubodu...
Publika koja je dala onoliko koliko je mogla...
A onda preokret, pobeda, deca koja su dugo i dugo vremena okupirala Mateusa da se fotografišu sa njim...
Koliko smo šansi promašili večeras...možda nam se posreći u četvrtak...a možda i ne...
O tome koliko možemo da ih primimo, bolje je i ne razmišljati, vrlo je frustrirajuće....
Neka deca su večeras srećna...
Nije to mala stvar.