Za ostavljanje Jojića na terenu duže od 45 minuta, Stanojević je zaslužio oduzimanje diplome i prava bavljenja ovim poslom do kraja života, ono je jedna tragedija od igrača, nije mogao da hoda a ne da misli, i ti ga ostavljaš na terenu, doviđento treneru. Lazara Markovića da ne spominjem, taj čovjek uzima u usta jednog Asana, obraza bez, vuče se na terenu kao prebijena mačka. Sam koncept načina vođenja ove ekipa zvan ''naša djeca, osjećaju klub'' prolazi samo u onim seljačkim malim klubovima gdje su navijači lokalci pa guraju svoje jer se svi poznaju, žive zajedno. Kurac moj naše dijete, ili možeš ili ne možeš, ili si igrač za Partizan ili nisi, pa bio ti igrač u rangu Batistute nekada, ako sada ne možeš, doviđenja prijatno. Ona pičkica Ivanić i raspali Katai su prolazili to ''naše dijete'' kao mrtvo kuče na ulici, lagano sa pola snage. Druga stvar, Vujačić, Šćekić, MIljković, svaka čast momcima na borbenosti, nisu krivi što su u prvoj postavi ali oni su jedva igrači za klupu. Toliko sporo kretanje, toliko sporo razmišljanje, zaista ispod svakog nivoa nekog mog poimanja Partizanove igre. Treća stvar, Vazura i Vučeliću, umrite već jednom kad nećete da idete iz kluba.