Mi se stalno ložimo da smo drugačiji od ovih Terzićevih i Čovićevih, jedno brdo i to... I jesmo, skoro uvek.
Dele nas različita etika, potpuno drugačija estetika, odnos prema klubu, odnos prema upravama i vlastima... Ponajviše nas od njih deli odnos prema našim igračima. Jedini i isključivi razlog da napadnemo nekog Partizanovog igrača ili trenera bila je procena da ne radi u interesu kluba, već u svom sopstvenom. Bilo da je sebičan i hoće svu pažnju za sebe, bilo da pokazuje bezobrazluk prema saigračima, bilo da se radi o nezalaganju, čuvanju nogu ili nekim oblicima šurovanja.
Nikada, pod milim bogom nikada, ni jedan naš igrač nije bio napadan a još manje vređan i ismevan ako nije dovoljno talentovan ili ima lošu sezonu, da ne nabrajam sada imena.Te i takve stvari smo uvek prepuštali ciganeriji i zbog toga ih beskrajno zajebavali. Nije dovoljno samo da se proglasimo drugačijim. Što kažu Francuzi - noblesse oblige, plemstvo obavezuje...