Ja sam čekao zvanično saopštenje.
Svakako da je ovo jedna dobijena bitka,koja možda znači da ćemo dobiti rat za NAŠ Partizan,onakav kakav bi trebalo da bude.Naravno da sam radostan što onaj ciganski smrad nije seo na klupu,ali svakako nisam oduševljen ni ovim sledom događaja.U suštini oni su bili u velikom napadu i odbranili su se.
Zaključili su da se nije desilo ništa
A Đura će nam oprostiti što nas je tukao.
Šamroka nije ni bilo.
Ipak bih se zahvalio Krstajiću koji je verovatno zapretio prljavim vešom i Vukadinoviću.
Mada u njih nemam poverenje,kao ni u Stanojevića,i pre svega njihovog vođu Bjekovića,sa njima je naravno bio i Bikov ulizica Vjetrović i još neki važni Bikovi ljudi.
Rat protiv uprave mora da se nastavi.
Ali sad mnogo ozbiljnije i organizovanije.
Kako i šta dalje?Evo i predloga.
Ja sam pripremio jednu ideju,koja je po meni bila dobra pogotovo da su uradili šta su nameravali.
Ova uprava je na čelu kluba 25 godina,praktično su nedodirljivi i nesmenjivi.
I kako oni da odu?
Šta je razlog njihovog ostajanja u klubu? INTERES(čitaj pare)
Nema INTERESA nema ni njih,otićiće.
Kako im izbiti INTERES iz ruku?
NEMA FUDBALA NEMA INTERESA.
Pokupiće se i otići sami.
Kako to uraditi.
У 5. колу 17.09. на ЈНА се игра против ХајдукКуле, идеална прилика за кулминацију протеста. Тада би морали да буду пуни и исток и запад, у случају да ни до тада нису испуњени прости услови:
1. оставка комплетног управног и надзорног одбора, уз забрану члановима истих да се кандидују за функцију у ФК Партизан
2. повратак Александра Станојевића на место тренера, са одрешеним рукама
Ако услови до тада нису испуњени, не видим због чега 5 хиљада људи (или дај Боже и више) са истока и запада не би могли да сиђу на терен у тренутку почетка утакмице, и без икаквог гурања или насиља сви поседамо на терен. Без насиља, јер тешко да ће обезбеђење успети да спречи толико људи да то ураде. Е, то нико не би могао да игнорише, или банализује.
Evo
akiopaki,je napisao ono o čemu razmišljam.
Plan je sledeći,5000-6000 ozbiljnih navijača Partizana koji vole klub,lepo dođu na utakmicu,uđu u teren i protestvuju.Nema fudbala dok uprava ne ode,svi zauvek.
Naravno za nešto ovako je potrebna hrabrost,hteli ste REVOLUCIJU,e pa potrebno je pokazati inicijativu i dozu hrabrosti.Samo potrebna je kritična masa ljudi,brojku sam izneo.
To što je država donela neke zakone da se ne sme na teren je nebitno,i onako svoje zakone nepoštuje.A svakako ne može da sudi tolikom broju ljudi za iskazivanje svog mišljenja i opravdanog bunta.
Kada ne bi bilo fudbala,njihovo sedenje u foteljama ne bi značilo ništa više.Mogli bi da prodaju još ponekog i tu bi bio kraj,svrha vladanja bi se izgubila.
Naravno u ovom ratu možda bi nas FSS kaznio,registrovanjem utakmica za protivnika ali mozda i ne,jer bi smo tražili odlaganje za naše mečeve dok govna ne odu.
Čak bi i ovaka država nekako morala nešto da preduzme da ovi odu,pa čak i naši bajni novinari bi morali pisati o tome.
Ako bi to zanemarili,i eventualno nam zabranili da prisustvujemo utakmicama i da se igra bez publike,mogli bi da blokiramo ulaze u stadion.Na kraju bi neko iz smrdljive Evrope reagovao,neki novinar bi napisao o protestima,obavestili bi se o načinu upravljanja u srpskim fudbalskim klubovima.A to je vladavina komunizma i ako je komunizam umro pre 20 godina,kao i leglo kriminala i korupcije u čemu učestvuju i prestavnici države.
Naravno ove metode bi mogle da nam donesu kratkotrajne neuspehe,ali dugoročno bi to bila velika pobeda za klub.Da su danas išli do kraja,manje bi smo se dvoumili,ovako će veliko broj ljudi opet da razmišlja o rezultatima,i kako ne treba mnogo talasati.
Naravno trebalo bi da imamo plan,šta dalje.
Pre svega zahtev bi bio postavljanje privremenog rukovostva do izbora novog.To privremeno rukovodstvo bi činili Ivan Tomić,Bata Mirković,Gordan Petrić,Slaviša Jokanović,Ljubiša Tumbaković,Ivan Golac,Mladen Krstajić,Aleksandar Stanojević,Duško Vujošević,itd...
Njihov zadatak bi bio smirivanje situacije,podršaka timu reorganizacija kluba.
Klub bi se organizovao na principu Barselone i Reala,nema veze što su to i cigani kao prihvatili i nešto zamutili.Ko nas bi to bilo zaista ozbiljno.
1.Prvo bi uz određenu novčanu uplatu svi navijači Partizana koji to žele postati članovi kluba,sa imenom i prezimenom i brojem članske karte.
2.Ti članovi kluba bi birali skupštinu
3.Skupština bi brojala 45 članova.
Svaki član kluba bi izabrao 45 svojih ljudi(znači zaokružio bi 45 imena) za koje glasa i onda bi oni sa najviše glasova bili članovi skupštine.
Ali po sledećem principu.
1. 5 članova bi bilo iz reda običnih navijača.Ne bi se birali u grupama navijača,nego bi svako morao javno da izađe i da se prezentuje,jer za njega bi morali glasati članovi,tako da bi morali da ga bar malo poznaju.
Evo ako bi Je-Ne-A ili Crno-Beli izašli javno sa tom željom ja bih rado glasao za njih.
2. 5 članova iz reda poznatih navijača Partizana,koji su uspešni u svojim profesijama(Dragan Bjelogrlić,Marija Kilibarda itd)
3. 25 članova koji su bivši igrači i treneri Partizana,može i iz drugih sportova.
4. 10 članova iz reda uspešnih privrednika.
Onda bi takva skupština,koja bi se birala svake 4 godine,izabrala novog presednika,koji bi naravno izneo svoj plan i program,kao i ljude koji bi u tome učestovali sportskog direktora i 10 članova upravnog odbora.
Znači skupština bi izabrala presednika,sportskog direktora i upravni odbor.
Uz sve ovo klub bi se morao reorganizovati,sa postavljanjem profesionalaca koji rade svoj posao,poput direktora marketinga ili direktora računovodstva,naravno direktor stadiona i sličn
ni bi odgovarali za kvalitet svog rada.
Najteži deo ovog plana je napraviti
kritičnu masu ljudi koja je spremna za dobrobit Partizana,svojom ljubavlju da uradi i ove malo radikalnije mere koje sam naveo na početku.Naravno naš narod se totalno prepustio letergiji i niko nije spreman za bilo kakvu vrstu protesta,ali postoji neka nada da bi ipak masa ljudi koji gaje LJUBAV prema crnobelim bojama mogla da bude ta snaga,da nas ta ljubav vodi ka ozbiljnim koracima.
Da bi nešto uspeli da uradimo moramo da imamo malo hrabrosti,i da najzad krenemo da nešto radimo.
Zaista verujem kad bi se okupio takav broj ljudi i kad bi bili spremni na ove korake koje sam naveo,da bi zaista uspeli da nateramo bagru da se povuče.
E sad da li mi to možemo,ostaje pitanje.
Dosadašnja iskustva nam ne daju nadu za prevelik optimizam.
A pošto svaka revolucija ima svoje slogane
,evo jedan.
DOĐITE,UĐITE,SRUŠIĆEMO IH.
_____________________________________________________________
UPRAVA NAPOLJE,DO KONAČNE POBEDE