Možda su godine koje su iza nas, a kako stvari stoje, izgleda i ispred, ustvari godine velikih iskušenja i preispitivanja. Najteže su one borbe sa samim sobom, često poznate i kao „protiv sebe“ ... Tako da u ovakvim iskušeničkim vremenima, igračima Partizana nije uopšte lako, toga moramo biti svesni, ali nije lako ni nama. Mnogi su otišli sa foruma, tribine, iz svog grada ili države... svi vode bitku, traže bolje... ovo sve oko nas je neko totalno vanvremensko ludilo, ništa se ne kreće, stojiš u mestu zarobljen i gledaš... izađeš na ulicu onda kada treba, odeš da pružiš podršku svom timu kada treba... i u krug... i nikako da stane... sumorna vremena. Hvala ovim momcima što su takva vremena učinili bar malo lakšim, bar smo malo došli do kiseonika. Uspeli su, usudiću se to da kažem, da učine naš trofej kupa većim od trofeja njihovog prvenstva. Uspeli su da u ovom brlogu izbore to iako su ih svi gurali u ćošak. Čak i onda kada su bili sami, bez ikog od nas, sa nekoliko različitih pesama u isto vreme koje umesto da pomažu ustvari podsećaju na trenutke koje proživljavamo. Ipak, proživljavamo ih svi zajedno. Oni sa groznom upravom, mi sa groznom socijalnom okolinom. Mala bara mnogo krokodila. Uspeli su da uzvise grb Partizana. Moralo je tako. Ostoja, čovek sa belom limuzinom od 3m koga smo slučajno usput sreli na Banovom Brdu protiv Čukaričkog i srdačno nas pozdravio, koji je u Nišu kada smo uzeli 3 boda celu utakmicu gledao dole kod istočne tribine, koga je uprava bukvalno zajebala da uzme koji dinar više... a on je uvek bio dobar vojnik Partizana... hvala. Ja se nadam i molim da Partizan od ove tačke krene snažnije, da iduće godine uzmemo prvenstvo kako znamo i umemo. A mi nikada nećemo pristati na kompromise, nikada kup, derbi ili titula, čak ni ulazak u LŠ neće biti dovoljno da za ovu upravu kažemo da su dobri, da im oćutimo nešto, jer nismo to radili ni za „najuspešniju“ upravu Dragana Đurića. Pretpostavljam da će ovaj sastav uprave možda biti malo korigovan kako bi „kritična masa“ sa istoka i zapada bila malo smirena, ali ostaće tu i dalje isti foteljaši, iste igre, iste mahinacije. I dalje će Partizan ostati ideologija koju oni svojom svešću neće moći da dostignu, jer im je preči svoj džep. Ja se nadam i molim da se stanje među navijačima promeni, sjedini, kako bi ova vremena bila bar malo lakša, ali sam svestan da se to neće desiti tako lako. I opet, kažem ne kompromisu, kažem ne sjedinjenju radi smirivanja mase. Mi nećemo kompromise, jer, dosta je više kompromisa sa životom i krupnim stvarima. Kad god nešto treba prelomiti uvek nailazi neki kompromis. Dosta je više prodaja Blekija, Jovetića itd... kao nema se para, a kad se u evropskim takmičenjima napravi uspeh puštaju priču kako se pare od UEFA ne dobijaju odjednom sve, već to traje godinama na rate... a onda ti govore kako je Danko Lazović koji plače u intervjuu za SOS „MORAO“ da ode itd... Dosta je više bre kompromisa, dosta, jednom za sva vremena, d o s t a. Svi vi što volite „belu ciganku“ marš iz Partizana, verujte mi da vaše guzice dostojne nisu fotelja u kojima provodite par sati dnevno, verujte da su u tim ložama sedeli mnogo veći ljudi od vas, koji se mnogo više razumeju u fudbal. Vama je verovatno mesto u nekim mesnim odborima, da sakupljate i trčkarate za glasove... No dobro, tu ste, gde ste, nadamo se da nećete tu biti još dugo, a jedno je sigurno, da nećete tu ostati zauvek.
I da, oduvek sam želeo, a mislim da je to itekako „moranje“, jedna bista Duletu Vujoševiću i jedna bista Saletu Iliću. Ili, ipak, može plaćanje privatnih troškova na račun kluba...
Ja se stvarno nadam i molim da neko pronađe i iznese iz prostorije kluba kišobran Adama Trpkovića.