Priseti me jutros CIA-Google na 17.05.2017. Kaže prisetite se ovog momenta, i izbacuje mi slike koje sam slikao. I samo što nisam zaplakao, kada vidim gde smo bili tada, a gde smo sada.
17.05.2017 godine mi izgleda iz ove perspektive kao da je bio 10 godina pre, a ne samo jednu godinu. Kako čoveKa može da prevari jebena sudbina i jebeni život, pa za tih smrdljivih godinu dana da se sve okrene n za 380° do neprepoznatljivosti.
Tog 17.05 čekao sam samo 7 sati, da počne utakmica, da pobedimo Radnički i da priđemo samo na korak do titule, do velikog uspeha koga se malo ko nadao osim kolege
@mrzim_sve, to je bila i najteža utakmice, posle protiv Mladosti za koju je svako znao da će to biti utakmica sa pet komada u mreži gostiju.
Tog 17. maja prošle godine sam se majao po gredu samo da prođe tih jebenih 6-7 sati do početka utakmice, oko podneva je udario takav pljusak da sam ja mislio da će i onako loš teren učiniti još lošijim, srećom i on je stao za 10 minuta. U gradu se na svakom ćošku osećao duh Pratizanštine.Taj duh je oterao pacove daleko nazad u svoje jazbine.
Došlo je vreme da se pođe na utakmicu, meni i to nije problem pošto živim u neposrednoj blizini stadiona. Ulazak na stadion, odabrao sam istok ka severu, tu vec se peva, već se bodre igrači koji su došli na zagrevanje, svako se pozdravlja ponaosob, oni to uzvrađaju sa prikrivenim osmehom, jedinstvo vlada kao nikada do tada.
Prži sunce na istok mamu mu jebem nikako da zađe, pola sada do početka utakmice, do mene seda lik sa 140 kila minimum, ja ovako sa svojih 1,94m jedva se između drugara i njega skupio, hoću da umrem. Nekoliko me puta slučajno nabo laktom dok se okretao, toliko glupe fore je pričao da mi se zaledio mozak, malo mi je falilo da ga "iznabadam-by dalo", istog tog lika sam grlio kod gola kao da nas je ista majka rodila.
Bliži se početak utakmice na zapadu u jednom delu koji je zagrađen izlazi iz senke, jedan mladi ćelavi čovek u odelu, svi smo znali ko je u pitanju. MARKO NIKOLIĆ, erupcija oduševljenja, kao da je izašao Mesija. Ide ceo stadion jedan je Marko Nikolić ,jedan je Marko Nikolić, on nas sa njegovim hladnim osmehom pozdravi.
Proziva se zapad, volim ga ko oka dva, a tamo u loži Vučela i Vazura i opstala svita uprave, sa nama pevaju skaču ljudi. Jebite mi sve, ako u tom momentu ne ne bih da život za njih. Nikada u životu, a evo tu sam već 30+, nisam osetio takvo jedinstvo. O utakmici ne bih, to su svi gledali....
Jebiga ono je kratko trajalo. Šteta!!!
Tako ujedinjeni Grobari su mogli sve, ovi razjedinjeni ne mogu ništa, i nažalost ne zna se ko je smešniji.
Nadam se da će jednog danas ponovo biti uspostavljeno jedinstvo, kakvo gorbarski pokret zaslužuje.
Živeo Partizan!!!