Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu
Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net
Miodrag Ješić: – Vi ste, u stvari, ovim pitanjem dali i odgovor, ali navešću Vam nekoliko primera da bi sve bilo kristalno jasno. Leto 2006, vratio sam se u Beograd iz bugarskog CSKA. Sastajem se sa ljudima iz našeg voljenog kluba i dogovor je da u naredne dve godine ponovo predvodim Partizan.
Dogovorili smo se da sedam-osam igrača može da napusti klub, navodno je bilo ogromno interesovanje za njih (neću ovog puta o imenima jer se tada dosta pisalo i polemisalo o Ješićevim rezovima). Dakle, složio sam se, i odmah predložio rešenje. Tada je u klubu bilo dosta mladih i perspektivnih igrača, da njima priključimo pet igrača iz CSKA Sofia, jer sam sa tim igračima u protekloj godini pravio sjajne rezultate u Evropi. Imao sam ideju da od dva tima, Partizana i CSKA, napravim jedan moćan i kvalitetan tim. Bio sam konkretan i rekao sam tačno po imenima koji su to igrači iz Bugarske i naišao sam na opšte odobravanje. Ljudi koji su tada vodili klub i ja stisli smo ruke u znak uspešnog dogovora. Otišao sam neposredno posle konkretnog dogovora na odmor sa porodicom i za to vreme trebalo je da se dovedu igrači koje sam tražio. Imao sam za to čvrsto obećanje. Međutim, od obećanja i dogovora ništa. Igrači koji su trebali da odu – ostali su, jer nisu našli odgovarajuće uslove i klubove, tako da mi je na početku priprema rečeno:
“Pošto nismo prodali nijednog našeg igrača, sada ne možemo dovesti nijednog igraca kojeg si tražio”.
Tako sam stavljen pred svršen čin. Nisam se predavao, krenuo sam sa pripremama u nadi da ćemo dovesti tokom priprema bar dva igrača od onih pet. Međutim, pored problema na relaciji uprava – navijači, koji je iz dana u dan postajao sve veći, pojavljuju se i u igračkom kadru narastajući problemi. Neki igrači koje sam tražio iz Bugarske najzad stižu u Beograd, na Topčidersko brdo, ali nažalost u komšiluk. Potpisuju ugovore sa Zvezdom. Kada se to dogodilo, razmišljao sam da podnesem ostavku. Imao sam podršku od mojih najbližih da to i uradim – insistirali su da napustim klub jer sam bukvalno bio prevaren. Ipak, Partizan je moja velika slabost, nisam hteo da odustanem, i to je moja najveća greška. Umesto pet igrača koliko sam tražio da se dovede, tadašnje rukovodsto je svaki drugi dan dovodilo po jednog novog ali slobodnog igrača bez obeštećenja, i naravno automatski sumnjivog kvaliteta. Mislim da je tog prelaznog roka u klub došlo dvanaest takozvanih “pojačanja”.
Videvši šta se događa, pred sam start prvenstva iz očaja pravim kardinalnu grešku i predlažem bugarskog igrača Asena Nikolova. Bio sam mu trener u Slaviji iz Sofije, ali godine su učinile svoje. On je prakticno bivši igrac, javno priznajem svoju grešku posle odigranog jednog poluvremena u Novom Sadu, pružam mu šansu u kup utakmici u startnoj postavi ali ne ide – on se šeta po terenu trideset minuta, menjam ga i zahvaljujem na saradnji. Kada smo kod zahvaljivanja na saradnji, posle prvog jesenjeg kola, a pre utakmice sa slovenačkim Mariborom, pravim listu od deset igrača (ponavljam – neću pominjati imena jer ja ni tada nisam imao a ni sada nemam ništa lično protiv tih ljudi i igrača, jednostavno video sam da Partizan sa tim igračima ne može da pravi ozbiljne rezultate) i zahvalio im se na saradnji i rekao im da potraže novi klub. Da sam bio u pravu pokazala je prva naredna utakmica upravo protiv Maribora. Ali tu ustvari nastaju problemi. Znam da sam 100% bio u pravu i uradio pravi rez i sve za klub, ali sam istovremeno uradio sve protiv sebe. Tog dana kada je objavljen spisak igrača na koje više ne računam, dolazim posle završenog popodnevnog treninga kući, sedim sa svojom voljenom ženom Irenom, i ona me opušteno uz kaficu u jednom trenutku pita:
“Da li si najzad završio sa Partizanom?”
Kažem joj da nisam ja, ali ima ih koji jesu završili, a ona kaže…
“Znam, videla sam, objavili su spisak. Ja mislim da si ti završio. Ne samo sa Partizanom, nego sa fudbalom u Srbiji”, aludirajući na jedno imesa tog spiska…
Znao sam i ja, još dok sam pravio spisak, da će tu biti svega i svačega ali sam svesno prihvatio taj rizik na sebe, jer je neko morao da napravi čistku u klubuda bi doveo nove, kvalitetnije igrače. Partizan je morao da se oslobodi onih koji su godinama, iz ovih, onih ili ne znam kojih razloga, zauzimali mesto novim kvalitetnijim kolegama.
Da sam bio potpuno u pravu i da sam Partizanu pokazao put kojim treba da nastavi pokazale su naredne utakmice u Evropi – izbacili smo Maribor iz daljeg takmičenja, sledeći protivnik i okršaj za ulazak u grupnu fazu Lige UEFA je bio holandski Groningen. U dvomeču Partizan je bio mnogo bolji i eto nas u Ligi UEFA. Te godine jedini smo klub sa prostora bivše Jugoslavije koji je učestvovao u grupnoj fazi evropskog takmičenja. Sada nastaju veliki problemi. Miodrag Ješić sa svojim saradnicima iz stručnog štaba i igračima, a bez podrške navijača, jer bojkot protiv tadašnje uprave kulminira. Čak se stiglo do toga da na jednoj evropskoj utakmici u Beogradu mi već u 4. minutu postižemo gol, naši igrači se raduju, a sa tribina Partizanovog stadiona zvižduci. Dogodilo se – ne ponovilo se, dragi “grobari”.
E, tada stiže naređenje raznih moćnika (ja bih pre rekao – mučenika). Naređenje je naravno usmereno na Miodraga Ješića. Dalje nećeš moći! Jednostavno, sve su sistematski uradili da zaustave mene i one mlade i poštene momke, predvođene iskusnim Ivanom Tomićem, i s obzirom na sve što se dešavalo u i oko kluba nije im bilo mnogo teško da sprovedu u delo svoje namere i proteraju Miodraga Ješića iz našeg fudbala, jer nije hteo da igra kako mu drugi svira i nikada to neće, zapamtite.
Nismo igrači i ja najviše izgubili, mi smo jedini izgubili. Nismo bili na vatrometini, nego na lomači. Nismo bili kolateralna šteta, već nečija namera teška.
P.S. Znam ih, a oni će se sami prepoznati.
Odlican intervju, Jesa jos jednom pokazao koliki je gospodin i covek.
Za njega u nekim boljim vremenima mora biti mesta u Upravi, takav covek je nesto sto nam treba, posten, grobar, i neko ko drzi do svog ugleda.
I na kraju Paun ode u Cikago rekrsti