25. April 2014. Ja sam van Srbije od 2013. godine, Moj Burazer je u Areni.
cigani su ispali dan ranije u polufinalu od Cibone, mi napaljeni, tovarimo ih, svima je u glavi kako treba samo da se pojavimo dva puta na terenu i da uzmemo titulu. Pet minuta pre kraja meča Pavlović daje trojku, mi odlazimo na plus 11, 73:62. To je to, gori Arena, sad nema nazad...
Oni prave seriju 10:0 za manje od dva minuta. Ubrzo vode.
Mi se nekako konsolidujemo, imamo poen prednosti i pun napad. Bogdan do Milenka, šut za tri poena jedva dobacuje do obruča.
Četiri sekunde do kraja. Nolan Smit...
20. April 2022. Ja sam u Areni prvi put od 2013. godine. Moj Burazer je kući.
Neću prepričavati šta se sinoć desilo, svi smo videli. Za mene, subjektivno, najteži poraz kojem sam prisustvovao.
Vratio sam se posle devet godina, vratio se Željko, napravila se atmosfera da možemo nešto veliko već ove sezone, a ja ću biti tu da tome prisustvujem... Dan ranije ispao je Huventud, već sam počeo da maštam o finalu u Beogradu, o tome kako Željko "ostvaruje jedan davni san..."
I onda sve ono sinoć.
Seo sam u kola, automatski mi se upalio radio, krenuo CD Grupe JNA, brže bolje sam ga ugasio, samo sam hteo da sedim u tišini.
Vozio sam se desetak minuta u tišini, možda prvi put u životu.
Zvoni telefon, Burazer zove na Viber, iz navike. Kaže - znam da ti se ne priča ali samo me saslušaj...
...desetominutni razgovor/monolog završava rečenicom: "Jednom kada pobedimo, kada uzmemo nešto veliko, setićeš se ovog dana i ovog osećaja od večeras. Bićeš deset puta srećniji jer si ovo preživeo..."
Prekidam vezu, puštam braću iz Grupe JNA do daske. Krsma peva:
"Sve dok u nama teče Crno-Bela krv u venama,
mi pevaćemo Partizan ole, ole, ole, ole, oleeeeeee!!!"
Bacim pogled da vidim kako se zove pesma. U naslovu te pesme je suština svega.
IDEMO DALJE.