Ponašate se kao da ovo nije očekivano. Evo mene, recimo, nije mnogo ni pogodilo. Na kraju krajeva, nije im prvi put da nas pobede ove sezone a pobeđivali su i "onaj bolji" doskorašnji Partizan bez Alena i Tomića pa nikom ništa.
____________________________________________
Možda neko ovde nije imao šta da radi pa je tako listao kanale i slučajno naišao na b92 i film "Mi smo Maršal" ili tako nešto. Radi se o nekom američkom ragbi timu koji pogine u avionskoj nesreći. Poginu bukvalno svi, i trener i osoblje. Ostane doduše kapiten i neko ko se uspavao pa propustio let.
Iz ljubavi prema klubu ljudi sa univerziteta reše da ponovo okupe tim. Naravno, niko ne želi da bude trener jer je svima suviše teško da i pomisle na taj slavni tim koji je izgubljen. I taman kada su pomisli da za njih nema nade javlja se neki čovek sa sela da bude trener...
Od prvog trenutka ljudi vide da čovek fura neku svoju taktiku u napadu i čini se da je čovek gledao taj sport samo na televiziji, ili preko radia pošto se radnja odvija sedamdesetih.
Elem, taj trener pronalazi čoveka koji je dugo vremena bio u klubu, zna taj kraj i on ga moli za pomoć da sastave tim. Oni traže igrače i stvarno se trude ali budu odbijeni skoro svaki put. Pronađu par igrača ali naravno to nije dovoljno.
Ipak, sreća im se osmehnula pošto su bili dosadni ko tesne gaće i oni dobijaju dozvolu da u svoj tim pozovu i brucoše, mnogo mlađe igrače od svih ostalih u ligi. Zašto? Jer niko drugi neće da igra za njih...
Dođe prva utakmica i svi znamo kako ona prođe (Čitaj: Partizan sezona 2015/2016). Svi su ljuti jedni na druge, jedino je trener optimističan. On im drži jedan od onih "I have a dream" govora i oni razbiju sledeću utakmicu itd itd.
Nisam baš siguran zašto sam sve ovo pisao ali bi u klubu mogli da iseku ovaj poslednji deo i koriste film kao podsetnik na ovo vreme