Uh, šta reći...prve uspomene na FK Partizan (1979. sam godište) jesu utakmice protiv Nanta ( 1:1 ovde, tamo pukli 4:1, sećam se koliko sam bio tužan, i crnih mreža na golovima u Francuskoj), a prve uspomene na KK jesu utakmice sa Arisom, Makabijem, Barselonom i ostalima, pa tada domaće utakmice u već legendarnoj SFRJ ligi, pa Galis, Janakis, zatim tada čuveni italijanski i španski igrači, da ne nabrajam sve, domaće (SFRJ) takođe, pa moje doživljavanje crnaca kao nekakvih superigrača (Makadu nam je tad bio protivnik, sećam se, nisam siguran gde je igrao, možda Barsa, a možda i lupam, njegov mlađi rođak je igrao kod nas, u vreme Trinkija), a pre svega čuvena plejada igrača (Pecarski, Savović, Paspalj, Divac, pa i Žoc, i cela ta ekipa, govorim o više sezona, izvinjavam se ako sam nekog zaboravio). E, među svima njima je bio i naš tadašnji kapiten, čovek zbog koga sam baš zavoleo košarku, više nego fudbal. Skakao čovek, šutirao trojke (i davao), zakucavao. Dobar u šutu spolja, a može jako i do samog koša, što bi rekao Denda. Pravi kapiten, umeo da podvikne, povuče kad treba, zapali publiku, a i tim, da se posvađa i sa sudijama. I to zrno nostalgije i ljubavi prema njemu i dalje postoji, i subjektivnosti, pa se suzdržavam da ga oteram u krasni. I znam ja da niko od njih nije idealan kako mi često umišljamo, imaju neki putera na glavi dosta, svi su oni ljudska bića, ali sam subjektivan, i recimo nikad ništa ne bih mogao da zamerim Đorđeviću, Daniloviću, Divcu, npr. I krajnje subjektivno bih obe ruke digao sutra da dođu u klub. Žoca da ne pominjem, on je posebna priča. I onda možete da zamislite koliko i kakvo razočaranje nastaje iz tolike ljubavi, da ne upotrebim jače reči. Mislim da sam se baš ispuvao kad sam video da je naš tadašnji kapiten postao član sekte novoradikalske. Sad, kapiram ja i da je on ljut nešto, osvetoljubiv, da svako ima pravo da glasa za koga hoće (doduše inat i osveta ne bi trebalo da budu motivi), sloboda izbora, mišljenja i slične tekovine slobodnog društva, demokratije i ostalog. Ali brate mili, isto tako kad npr. vidim govno, ja znam da je govno, pošto lud nisam, čak i da sam glup, i nisu demokratija i sloboda mišljenja i govora to što me neko ubeđuje da to nije govno, i da je korisno i mirisno, nego je to ili bezobrazluk ili odsustvo mozga, trećeg nema. Isto kao što budalama danas opet mora da se dokazuje da su 2 i 2 četiri, i da Zemlja nije ravna, jer svakoimapravonaslobodumišljenja, i te fore, ali da ne davim sad i time. E to govno iz mog pokušaja metafore je sns sekta, apsolutno nešto neprihvatljivo i linija koja se ne prelazi. Nema ni potrebe za metaforom, ako ćemo iskreno. I onda čovek koji mi je skoro ceo život bio simbol i KK-a, i Partizana generalno, i ljubavi prema klubu, uđe u sns...pa majku mu, ono, nadrealno! Posle toga, sve što kaže je nevažno. Na stranu što je imao priliku da se oglasi na tu temu više puta, kad je bilo vreme tome, pa čak i poželjno. Zaboleo me iskreno njegov pristup govnima, izvinjavam se zbog ovog čaršava, kako se ovde popularno kaže, ali morao sam.
Što se ove priče plej centar tiče, isto prežvakana, i mučno je mesecima o tome čitati. Sve što vidimo i znamo mi, stručni štab zna i vidi nekoliko stotina puta bolje. Loša selekcija? Greška? Ego? Sujeta? Loša procena? Otišao nam igrač? Loš skauting? Loš čelendž, šta god...sve ok, imaju pravo na sve pobrojano. Nemam problem sa tim. "U borbi za trofej, u bici za spas...",molim lepo. Ostrašćenost, nerealna očekivanja, verovanje ploditelju Viole o napadima na F4 i sve ostalo, to na stranu. I kad sam već ovoliko kenjao (izvinjavam se damama), još jedna važna stvar: pravljenje razlike između kritike i pljuvanja, između dobre namere i zlonamernosti.
Izvinjavam se još jednom.