MRTAV ZVUK
Guest
Koliko je samo velikih igraca , nosilo Partizanov dres.Pa da se malo podsetimo tih legendi i njihovih uspeha.
Dragan KIĆANOVIĆ
košarkaš i sportski radnik
(Čačak, 17. avgust 1953)
Košarkom počeo da se bavi sa13 godina u “Železničaru”, 1966 do 1971. godine. U sezoni 1971/72. igrao za “Borac” (četvrto mesto u Prvoj ligi). Potom igrao u Partizanu (Beograd, 1972-1981), “Skavoliniju” (Pezaro, Italija, 1981-1983) i “Stand Franseu” (Pariz, Francuska, 1983-1984).
Sa “Partizanom” osvojio tri titule prvaka Jugoslavije (1975/76, 1978/79 i 1980/81), kao i Kup Jugoslavije (1978/79, Niš) i dva Kupa Radivoja Koraća (1978, Banja Luka, i 1979, Beograd).
Tri puta bio najbolji strelac Prve lige, i to 1975/76 (777 koševa; 29,9 po utakmici), 1977/78 (894; 34,4) i 1978/79 (743; 33,8). Sa “Skavolinijem” osvojio Kup Evrope (1983). Bio član kadetske reprezentacije Jugoslavije, koja je osvojila prvo mesto na Prvenstvu Evrope (Italija, 1971). Igrao za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, koja je takođe bila prvak Evrope (Zadar, 1972), kao i prvak Balkana (Izmir, 1971).
Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije je debitovao 1973. u prijateljskoj utakmici sa Sovjetskim Savezom, koju je Jugoslavija dobila 77:67. Nastupajući u najboljoj jugoslovenskoj selekciji do 1983. godine, odigrao je 211 utakmica i postigao 3.290 koševa,uz napomenu da u njegovo vreme nije bilo trojke.Davao je polovinu toga sa 7-8 meter. Za to vreme učestvovao na dve Olimpijade, tri Svetska prvenstva i šest Evropskih.
Kao reprezentativac Jugoslavije na olimpijskim igrama osvojio dve medalje: zlatnu (Moskva, 1980) međutim nije lično primio medalju, pošto je finalnu utakmicu protiv Italije završio u bolnici, nakon što ga je teško povredio italijanski centar Dino Menegin nekoliko sekundi pre kraja utakmice. Medalju je umesto njega primio Zoran Slavnić i srebrnu (Montreal, 1976). Vlasnik je tri medalje sa svetskih prvenstava: zlatne (1978, Manila), srebrne (1974, Portoriko) i bronzane (1982, Kolumbija). Sa evropskih prvenstava poneo je tri zlatne (Barselona - 1973, Beograd - 1975. i Lijež - 1977), jednu srebrnu (1981, Prag), kao i bronzanu medalju (1979, Torino). Takođe, u vitrini sa njegovim sportskim trofejima nalaze se i četiri zlatna odličja sa prvenstava Balkana (Istanbul - 1973, Solun - 1974, Bukurešt - 1975. i Burgas - 1976), kao i zlatna medalja sa Mediteranskih igara (1971, Izmir).
Na mnogim velikim takmičenjima proglašavan za najboljeg igrača i, gotovo uvek, za člana prve petorke. Za najboljeg košarkaša Evrope proglašavan dva puta (1980, 1982).
Pobeda mu je bila u krvi. A da bi pobedio, šutirao je, sa svih rastojanja, gotovo bez promašaja, driblovao bez pogreške, furiozno ulazio pod koš i efektno poentirao, duhovito i majstorski proigravao saigrače, uspešno čuvao najveće igrače sveta. Gde god da je igrao pratile su ga pune tribine. U novinarskim anketama proglašen je za najboljeg košarkaša veka (1995), to jest za najboljeg košarkaša i za najboljeg sportistu Jugoslavije svih vremena.Povukao se na vrehuncu slave, sa nepunom 31 godinom. Po završetku karijere bio direktor KK “Partizan” (u to vreme prvak Evrope, Istanbul, 1992), direktor Košarkaške reprezentacije Jugoslavije, član Predsedništva Košarkaškog saveza Srbije i KS Jugoslavije, ministar sporta u Vladi Republike Srbije (1991-1992).
Dobitnik je Sedmojulske nagrade SR Srbije, Oktobarske nagrade grada Beograda, Majske nagrade SOFK Srbije (1974) i mnogih drugih priznanja, među kojima i Oktobarske nagrade opštine Čačak. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa zlatnim vencem. Zastupljen u Sportskom leksikonu (Zagreb, 1984), kao i leksikonima Ko je ko u Srbiji 1991, Ko je ko u Srbiji 1995, Ko je ko u Srbiji 1996.
Odbojka u Liježu
Nikada pre i dugo posle Evropskog prvenstva u Liježu 1977. godine, jugoslovenski košarkaši nisu na tako ubedljiv način postali šampioni Starog kontinenta.
Jugosloveni su u kvalifikacionoj grupi igrali promenjivo, bili su i poraženi od reprezentacije Čehoslovačke, ali se kasnije ispostavilo da je to bilo samo zagrevanje za glavne mečeve koji su sledili.
Posle pobede nad Italijom u polufinalu, Jugoslavija je u jednom nezanimljivom finalnom susretu, u kojem je vodila i sa 23 poena razlike, lako pobedila SSSR rezultatom 74:61 (42:27). Superiornost jugoslovenske na jednoj, i nemoć Sovjetske ekipe na drugoj strani najbolje se pokazala u poslednjem minutu meča, kada su bekovi selekcije Jugoslavije Zoran Slavnić i Dragan Kićanović na dohvat ruku sovjetskih košarkaša razmenili nekoliko kratkih dodavanja, što je pre ličilo na odbojku nego na košarku.
Zanimljivost
Incident u avionu koji je prevezao našu olimpijsku delegaciju iz Beograda u Atini, bio je, svakako tema dana. Kako je došlo do “svađe” između Dragana Kićanovića i princa Aleksandra Karađorđevića, “Novostima” je ispričao jedan od aktera, predsednik našeg olimpijskog komiteta.
- Sedeo sam u avionu kad je ušao taj gospodin i glasno pitao: "Ko je Dragan Kićanović?" - pričao nam je, u telefonskom razgovoru predsednik našeg OK. - Ustao sam, pružio mu ruku i rekao: "Poštovanje, ja sam Dragan Kićanović." NJegov “odgovor” je bio: "Fak ju (je.. se)". Rafalno, tri puta. Nisam mogao da verujem šta čovek govori. Nisam mogao da otrpim takvo vređanje pred punim avionom. Uzvratio sam ravnom merom. Svašta sam izgovorio, ali na mom maternjem jeziku. Srpskom. On se, posle toga povukao i seo na mesto.
Predistorija ovog “nesporazuma” je duga. Počela je pre tri meseca.
- Bukvalno sam trpeo svakodnevnu torturu, pritisak gospodina Kavrana, člana Krunskog saveta, i saveznog ministra vojske gospodina Davinića - objašnjava Kićanović. - Tražili su da on ide na Olimpijadu u ime države. Objašnjavao sam proceduru, bio strpljiv... Zapanjen sam da ministar i član Krunskog saveta ne shvataju da to ne određujem ja niti OKSCG, nego MOK. Oni zovu šefa države, pa bio on kralj, demokrata, komunista, diktator ili nešto peto! Zovu šefa države kojeg je narod izabrao.
Kićanović kaže kako ga je tri puta zvala i supruga princa Aleksandra.
- Pošto ona govori pola srpski, pola engleski možda me i nije razumela, ali, ponavljam, nije mi jasno da savezni ministar i član Krunskog saveta nisu shvatili o čemu se radi - nastavlja Kićanović. - Moram da ponovim, naš olimpijski komitet uopšte nije nadležan za takve stvari. Pozvan je predsednik Svetozar Marović i samo on može da odluči ko će da ide sa njim u delegaciji, ili ko umesto njega ako je sprečen. I to je jedina i cela istina.
Na kraju, Dragan Kićanović je želeo još nešto da kaže:
- Iznenađen sam da se taj gospodin tako primitivno ponašao pred sportskom delegacijom naše zemlje koja je krenula na Olimpijske igre. Tri puta da mi kaže “fak ju” prevazilazi sve mere lepog ponašanja. Žao mi je zbog svega ovog i bojim se da je jedino dobro što je taj gospodin iz Engleske doneo ovom napaćenom narodu - “fak ju”.
Naravno, dok je “nesporazum” trajao, svi su zanemeli. Tako nešto niko nije očekivao. A kad su se strasti stišale, gotovo svi su prišli predsedniku OKSCG i - čestitali mu.
Dragan KIĆANOVIĆ
košarkaš i sportski radnik
(Čačak, 17. avgust 1953)
Košarkom počeo da se bavi sa13 godina u “Železničaru”, 1966 do 1971. godine. U sezoni 1971/72. igrao za “Borac” (četvrto mesto u Prvoj ligi). Potom igrao u Partizanu (Beograd, 1972-1981), “Skavoliniju” (Pezaro, Italija, 1981-1983) i “Stand Franseu” (Pariz, Francuska, 1983-1984).
Sa “Partizanom” osvojio tri titule prvaka Jugoslavije (1975/76, 1978/79 i 1980/81), kao i Kup Jugoslavije (1978/79, Niš) i dva Kupa Radivoja Koraća (1978, Banja Luka, i 1979, Beograd).
Tri puta bio najbolji strelac Prve lige, i to 1975/76 (777 koševa; 29,9 po utakmici), 1977/78 (894; 34,4) i 1978/79 (743; 33,8). Sa “Skavolinijem” osvojio Kup Evrope (1983). Bio član kadetske reprezentacije Jugoslavije, koja je osvojila prvo mesto na Prvenstvu Evrope (Italija, 1971). Igrao za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, koja je takođe bila prvak Evrope (Zadar, 1972), kao i prvak Balkana (Izmir, 1971).
Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije je debitovao 1973. u prijateljskoj utakmici sa Sovjetskim Savezom, koju je Jugoslavija dobila 77:67. Nastupajući u najboljoj jugoslovenskoj selekciji do 1983. godine, odigrao je 211 utakmica i postigao 3.290 koševa,uz napomenu da u njegovo vreme nije bilo trojke.Davao je polovinu toga sa 7-8 meter. Za to vreme učestvovao na dve Olimpijade, tri Svetska prvenstva i šest Evropskih.
Kao reprezentativac Jugoslavije na olimpijskim igrama osvojio dve medalje: zlatnu (Moskva, 1980) međutim nije lično primio medalju, pošto je finalnu utakmicu protiv Italije završio u bolnici, nakon što ga je teško povredio italijanski centar Dino Menegin nekoliko sekundi pre kraja utakmice. Medalju je umesto njega primio Zoran Slavnić i srebrnu (Montreal, 1976). Vlasnik je tri medalje sa svetskih prvenstava: zlatne (1978, Manila), srebrne (1974, Portoriko) i bronzane (1982, Kolumbija). Sa evropskih prvenstava poneo je tri zlatne (Barselona - 1973, Beograd - 1975. i Lijež - 1977), jednu srebrnu (1981, Prag), kao i bronzanu medalju (1979, Torino). Takođe, u vitrini sa njegovim sportskim trofejima nalaze se i četiri zlatna odličja sa prvenstava Balkana (Istanbul - 1973, Solun - 1974, Bukurešt - 1975. i Burgas - 1976), kao i zlatna medalja sa Mediteranskih igara (1971, Izmir).
Na mnogim velikim takmičenjima proglašavan za najboljeg igrača i, gotovo uvek, za člana prve petorke. Za najboljeg košarkaša Evrope proglašavan dva puta (1980, 1982).
Pobeda mu je bila u krvi. A da bi pobedio, šutirao je, sa svih rastojanja, gotovo bez promašaja, driblovao bez pogreške, furiozno ulazio pod koš i efektno poentirao, duhovito i majstorski proigravao saigrače, uspešno čuvao najveće igrače sveta. Gde god da je igrao pratile su ga pune tribine. U novinarskim anketama proglašen je za najboljeg košarkaša veka (1995), to jest za najboljeg košarkaša i za najboljeg sportistu Jugoslavije svih vremena.Povukao se na vrehuncu slave, sa nepunom 31 godinom. Po završetku karijere bio direktor KK “Partizan” (u to vreme prvak Evrope, Istanbul, 1992), direktor Košarkaške reprezentacije Jugoslavije, član Predsedništva Košarkaškog saveza Srbije i KS Jugoslavije, ministar sporta u Vladi Republike Srbije (1991-1992).
Dobitnik je Sedmojulske nagrade SR Srbije, Oktobarske nagrade grada Beograda, Majske nagrade SOFK Srbije (1974) i mnogih drugih priznanja, među kojima i Oktobarske nagrade opštine Čačak. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa zlatnim vencem. Zastupljen u Sportskom leksikonu (Zagreb, 1984), kao i leksikonima Ko je ko u Srbiji 1991, Ko je ko u Srbiji 1995, Ko je ko u Srbiji 1996.
Odbojka u Liježu
Nikada pre i dugo posle Evropskog prvenstva u Liježu 1977. godine, jugoslovenski košarkaši nisu na tako ubedljiv način postali šampioni Starog kontinenta.
Jugosloveni su u kvalifikacionoj grupi igrali promenjivo, bili su i poraženi od reprezentacije Čehoslovačke, ali se kasnije ispostavilo da je to bilo samo zagrevanje za glavne mečeve koji su sledili.
Posle pobede nad Italijom u polufinalu, Jugoslavija je u jednom nezanimljivom finalnom susretu, u kojem je vodila i sa 23 poena razlike, lako pobedila SSSR rezultatom 74:61 (42:27). Superiornost jugoslovenske na jednoj, i nemoć Sovjetske ekipe na drugoj strani najbolje se pokazala u poslednjem minutu meča, kada su bekovi selekcije Jugoslavije Zoran Slavnić i Dragan Kićanović na dohvat ruku sovjetskih košarkaša razmenili nekoliko kratkih dodavanja, što je pre ličilo na odbojku nego na košarku.
Zanimljivost
Incident u avionu koji je prevezao našu olimpijsku delegaciju iz Beograda u Atini, bio je, svakako tema dana. Kako je došlo do “svađe” između Dragana Kićanovića i princa Aleksandra Karađorđevića, “Novostima” je ispričao jedan od aktera, predsednik našeg olimpijskog komiteta.
- Sedeo sam u avionu kad je ušao taj gospodin i glasno pitao: "Ko je Dragan Kićanović?" - pričao nam je, u telefonskom razgovoru predsednik našeg OK. - Ustao sam, pružio mu ruku i rekao: "Poštovanje, ja sam Dragan Kićanović." NJegov “odgovor” je bio: "Fak ju (je.. se)". Rafalno, tri puta. Nisam mogao da verujem šta čovek govori. Nisam mogao da otrpim takvo vređanje pred punim avionom. Uzvratio sam ravnom merom. Svašta sam izgovorio, ali na mom maternjem jeziku. Srpskom. On se, posle toga povukao i seo na mesto.
Predistorija ovog “nesporazuma” je duga. Počela je pre tri meseca.
- Bukvalno sam trpeo svakodnevnu torturu, pritisak gospodina Kavrana, člana Krunskog saveta, i saveznog ministra vojske gospodina Davinića - objašnjava Kićanović. - Tražili su da on ide na Olimpijadu u ime države. Objašnjavao sam proceduru, bio strpljiv... Zapanjen sam da ministar i član Krunskog saveta ne shvataju da to ne određujem ja niti OKSCG, nego MOK. Oni zovu šefa države, pa bio on kralj, demokrata, komunista, diktator ili nešto peto! Zovu šefa države kojeg je narod izabrao.
Kićanović kaže kako ga je tri puta zvala i supruga princa Aleksandra.
- Pošto ona govori pola srpski, pola engleski možda me i nije razumela, ali, ponavljam, nije mi jasno da savezni ministar i član Krunskog saveta nisu shvatili o čemu se radi - nastavlja Kićanović. - Moram da ponovim, naš olimpijski komitet uopšte nije nadležan za takve stvari. Pozvan je predsednik Svetozar Marović i samo on može da odluči ko će da ide sa njim u delegaciji, ili ko umesto njega ako je sprečen. I to je jedina i cela istina.
Na kraju, Dragan Kićanović je želeo još nešto da kaže:
- Iznenađen sam da se taj gospodin tako primitivno ponašao pred sportskom delegacijom naše zemlje koja je krenula na Olimpijske igre. Tri puta da mi kaže “fak ju” prevazilazi sve mere lepog ponašanja. Žao mi je zbog svega ovog i bojim se da je jedino dobro što je taj gospodin iz Engleske doneo ovom napaćenom narodu - “fak ju”.
Naravno, dok je “nesporazum” trajao, svi su zanemeli. Tako nešto niko nije očekivao. A kad su se strasti stišale, gotovo svi su prišli predsedniku OKSCG i - čestitali mu.