Boža sam upoznao na dodeli ovogodišnje NIN-ove nagrade, na svečanosti, dakle, koja ni sa Partizanom ni sa sportom nije imala nikakve veze (Dobro, pARTizan i književnost imaju "veze duboke i mistične", što bi rekao Kiš, ali sada govorim o konkretnom događaju).
Govor kojim je Božo čestitao Filipu Davidu - obećao je Kišu da će držati govor ako David ikad osvoji NIN-ovu nagradu - ne mogu, nažalost, da prepričam iz istih razloga iz kojih ne bih mogao da prepričam Genezu ili Veliki Prasak. Božo u minutu kreira čitave dimenzije, ulivajući se iz književnosti u istoriju, iz istorije u politiku, iz politike u kinematografiju, kao da od te moći stvaranja nema ničeg lakšeg. Kad čuješ Boža kako priča, vidiš Saleta kako igra - misliš da od kreativnosti nema običnije vrline. Posle shvatiš da je to što si video i čuo nemoguće reprodukovati.
Pamtiću, međutim, zauvek da je Božo i na dodeli NIN-ove nagrade razvio našu zastavu, rekavši za govornicom da je biti navijač Partizana u današnjoj Srbiji isto što i biti Jevrejin. Kada sam mu kasnije prišao da mu čestitam - na kompletnom govoru, ne samo na opasci o nama Jevrejima - nazvao sam ga "idejnim tvorcem GTR-a". Od tog trenutka, bez obzira na to što je bio u društvu poštovalaca nezainteresovanih za sport - uz jednog ciganina pride - Božo više nije hteo da priča ni o čemu osim o Partizanu. Zaboravi čovek u sekundi i Filipa Davida i svoje poštovaoce i književnost i sve osim crno-belog, a ja ga u stavu "mir-no!" slušam kao Proroka. Potraja to...
Neverovatan čovek. Srž najboljeg što bi pARTizan mogao da bude.