Kao klinac slušao sam priče o jednom našem velikom bivšem igraču, koji je znao lopte deliti kako su stari govorili "kao rukom", uvek sam zamišljao kako to izgleda i danas sam to video baš onako iz moje glave, prilikom centaršuta Vulićevića kod prvog gola. Centaršut za udžbenike, sa koliko osećaja i inteligencije izvedeno. Legenda koja je bila poznata po preciznim pasovima i centaršutevima je Vladica Kovačević, da ne bude zabune.
Što se same utakmice tiče, svima nam je jasno da smo više nego srećno došli do pobede, ostalo je kako se gleda na to po principu poluprazne i polupune čaše. I za jednu i za drugu varijantu ima dovoljno argumenata, da bi se prihvatilo kao legitimna teza. Ono što je meni lično najviše zasmetalo je to što nam protivnik nije pravio šanse iz nekih situacija gde mi jurimo rezultat, pa ostavljamo prostor za kontre, nego posle 2-0 za nas kada je trebalo rutinski privesti utakmicu kraju, i zato što se to dešavalo skoro isključivo iz prekida, iako udefanzivi imamo visoke igrače Ćirkovića, Stankovića, Ilića i Volkova. Prosto mi nepojmljivo da nas tako nadskaču u našem šesnaestercu gotovo pri svakom njihvom prekidu na našoj polovini.
Opet osvojili smo 7 od 7 što je za svaku pohvalu, i to većinu utakmicu smo dobili ubedljivo, pa s toga možda ne treba gledati ovoj pobedi u zube, ali opet bi nekako lakše prihvatio mučenje da ne možemo dati gol, nego da se panično i loše branimo u prekidima pri našem vođstvu, srce mi je preskakalo svaki put kada je Mladost trebala da izvede prekid pred našim golom.
Ostali detalji individualni i taktički jesu za raspravu, da li je trebao ovaj ili onaj igrač, ili kako smo trebali da igramo, ali ovakve stvari su nedopustive!
Da skupimo ranjene i povređene sa bojišta, pa da se pripremimo za nama najbitniji sudar, nadam se odmorni, čili i nabrijani
kako i dolikuje igračima Partizana.