Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu
Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net
Dragi Bota, neobične i nenavadne stvari uvezale su se s mojim boravkom u gradu Lecce. Nekoliko puta sam te pokušao dobiti telefonom, da ti ih ispričam. No mi se svaki put uključivala ona Ivanina poruka sa sekretarice: ‘Dobili ste broj… Ukoliko navijate za Partizan, ostavite poruku. A ako slučajno navijate za ove, onda zdravo!’ Danas mi Dule Vujošević reče da i nisi u Beogradu, da si u Podgorici, pripremaš Hamleta, pa riješih da ti u pismu napišem što ti ne rekoh usmeno. Pismo bi se, bez obzira na strašila u vrtu književnih vrsta, moglo zvati otvorenim. Pa otvoreno i jeste: bez koverte, a još je umnoženo u ne znam je li pet ili šest hiljada primjeraka.
Dakle, protrčao sam kroz Beograd, onako kako to već trideset godina činim. Vidio sam Mija Raičevića, učinio mi je dar kakav je samo on mogao prirediti: knjigu izabranih i po novinama rasutih tekstova Brane Petrovića ‘Ne ubiti pticu drozda’. Knjiga radi koje se isplati nabaviti ljuta psa, da knjigu čuva od lopova. Pa smo te spominjali Mijo i ja često: ako ti se štucalo, znaš sad od čega ti je dolazilo. Nisi nam izlazio iz ograda zubnih dok smo spominjali Branine bilješke o Partizanu i Bobeku.
U Beogradu sam posjetio Ivana Stojkovića, nekadašnje lijevo krilo Partizana, jednoga od onih koje su zvali Matekalove bebe. Znaš već, bio je u navali s braćom Čebinac, Vladicom Kovačevićem, sa Kišom. I sa Redeom, koji im je bio kapiten, a koji mi je i dao njegov broj telefona. Redea sam pak, prije puta za Beograd čuo kratko, po povratku u Zagreb iz grada Lecce, pozdravili se i dogovorili da se čujemo nakon povratka iz Beograda. Ivan Stojković me je primio u svom stanu u Ulici Draže Pavlovića. U dnevnoj sobi ima Stojković veliki klavir Koch & Korselt sa reljefnim grbom. Na klaviru je nekoliko otvorenih partitura: Rahmanjinovi preludiji, Franz Liszt, Frédéric Chopin. Na tom klaviru svira on, Stojković, arhitekta, nekadašnje lijevo krilo. Kaže da mu je Partizanov grb naprosto svetinja. Kao junior u Matekalovim bebama, gledao je i treninge prvog tima koji je vodio Illés Spitz i gledao kako Bobek udara loptu lijevom pa desnom nogom i tako obiđe oko cijelog igrališta, lopta ne padne nikako, a Bobek pri tome gazi samo onom linijom koja omeđuje igralište. Kaže da svi igrači koje je u životu gledao ili protiv njih igrao idu na jednu stranu, a Bobek na drugu. Stojković je u kontaktu sa Markom Valokom, velikim igračem prve generacije Partizana. Nije mi mogao ugovoriti sastanak s njime, jer se nije najbolje osjećao Valok, koji ovih dana puni 92 godine. Nadam se da ću ga sresti kad sljedeći put dođem u Beograd. Hajde, Bota, da odemo do njega zajedno! O Redeu Stojković govori kao o velikom prijatelju i kao igraču visoke klase. I ti si mi više puta rekao da je Rede bio strašan igrač. Stojković mi je za Redea dao dvije boce rakije koju sam pravi u Sremu, kod Slankamena.
Vratio sam se u Zagreb i telefonirao Redeu. Podrobno sam ga izvijestio o posjeti Stojkoviću. Nakon što mi je koncizno opisao muzičko, arhitektonsko i nogometno obrazovanje Stojkovićevo, upitao me je Rede a kako mi je bilo u Italiji. I ja mu krenem opisivati. Ovdje ti ispisujem samo onaj dio koji je važan za ovo pismo. Krenem da opisujem Lecce i staru crkvu po imenu Santi Nicolò e Cataldo. Nekada se govorilo kako je ta crkva izvan grada, te kako je malo sneruke doći do nje. Tako piše i čovjek po imenu Ferdinand Gregorovius, koji je prije stoljeće i po napisao važan i zauvijek svjež tekst o gradu Lecce. Danas je ta crkva u širem centru grada. Išao sam do nje, svega pola sata pješačenja ima od Piazza Oronzo do nje.
Crkva je benediktinska, nalazi se na velikom gradskom groblju, i u baroknom gradu Lecce ona je posljednji spomen na normanskog kralja Tancredija. Za nju bi oni koji stvari doživljavaju dublje nego što izražavaju, rekli da je nešto drugo. Latinski natpis sa dvije heksametarske leoninske rime urezan iznad ulaza urezuje se i u pamćenje: HAC IN CARNE SITA QUI LABITUR IRRITA VITA/ CONSULE DIVES ITA NE SIT PRO CARNE SOPITA… Pa kažem polutki Redeu da sam pred tom crkvom sreo vodiča volontera, tako nekako mojih i tvojih godina, Bota, oko vrata ima onu plastificiranu legitimaciju. Pita me vodič odakle dolazim, pa kad čuje kaže: ‘Ha, meni je otac rođen u Zagrebu!’ Massimo Fait zove se čovjek. Otac mu je bio vinar i u potrazi za vinogradima u doba filoksere dospio je gdje nije niko od njegovih: u grad kroz koji teško da možeš proći, moraš u njega doći: Lecce! Tako smo mi nekada govorili o našim gradovima Puli i Ohridu. I onda se Massimo Fait raspriča o crkvi da je to čudesno. Na pročelju pokaže četiri prozora, uđemo unutra, kad tamo ih nema, vidiš da su sva četiri samo varka.
Groblje na kojem se crkva nalazi veliko je, a u njega se ulazi kroz skromna vrata uz samu crkvu. Palme, oleandri, eukaliptusi. I prvi grob, s lijeve strane toga ulaza grob je čovjeka po imenu Tito Schipa. Grobnica i spomenik su od lečeskog kamena, jednog od najpodatnijih za obradu. Ispod velikog krsta na grobu nalazi se maleni kip slavuja. L’usignolo d’Italia, zvali su Tita Skipu. Lirski tenor velike slave bio je Schipa, njegov grob je svakako najtraženiji i najposjećeniji na ovom groblju. U njegovom prezimenu stoji i jasan trag njegova etničkog porijekla. Htio sam da ovom pismu dadem naslov Tito Šiptar, to ne bi bilo pogrešno, ali bi bilo, kako se ono kaže, provokativno. Ne volim provokativne naslove. Tito Schipa je držao jako do svoga porijekla, to se danas može vidjeti i iz nastojanja njegovih nasljednika da pobliže istraže porodičnu povijest.
Odatle, sve nogu pred nogu, prošavši opet kroz Porta Napoli, dođem opet na Piazza Oronzo. Grije sunce, sjednem za jedan od stolova ispred taverne, onaj čudesni amfiteatar rimski i čuveni Sedile kao da su mi u krilu. Samo što sam srknuo kafu, kad se nad trgom, kao s nekog minareta, začuje lijep muški glas kako pjeva Ave Maria. Pitam konobara je li ovo zato što je danas nedjelja. Kaže da Ave Maria ima s nedjeljom veze, ali da se, mnogo godina već, svaki dan u podne sa zvučnika na trgu čuje neka stvar koju pjeva Tito Schipa.
Sve ovo ja ovako pričam Redeu, on sluša, pa kakav je već, strpljiv, iskoristi priliku da me dopuni: ‘E ja sam toga Tita Schipu slušao dvaput uživo: u Beogradu, godine 1951, kad je na Kolarčevom narodnom univerzitetu imao dva koncerta, na njih sam išao sa svojim bratom! On je najveći tenore di grazia, koji još zovemo tenor leggero, on i veliki Beniamino Gigli!’
Kad završim sa Redeom, krenem u potragu za nekim snimkom barem nekog dijela tih koncerata Tita Skipe u Kolarcu. Ljubazna gospođa s telefona Trećeg programa Radio Beograda dadne mi broj Gorana Potkonjaka, autora čuvenih emisija Stereorama. Gospodin Potkonjak kaže da je Tito Schipa pjevao na Kolarcu dvaput, prije 68 godina, ali se snimci nisu sačuvali. Pa mi pošalje cijelu emisiju Stereorame koju je, prije sedam godina, posvetio Titu Skipi. U emisiji se kaže i kako je Schipa bio mio Mussoliniju, a ni kako Mussolini nije bio mrzak Titu Skipi. Ima u sat vremena dosta čudesnih pjesama, ima i dosta razgovora. Kaže Schipa u tim razgovorima da mu je najdraža uloga bio Werther, da nikad nije pjevao ono što mu se nije sviđalo.
Eto, Bota. Eto, Bonja, sjećaš se da te je tako zvao naš jedinstveni pjesnik i partizanovac Brana Petrović? Da nisam otišao u Lecce, ne bih još spoznao kakvih je sve uzvišeno osjetljivih, ti bi možda rekao sudbonosnih, dječaka igralo za naš Partizan, a vodio ih trener Florijan Matekalo. Eto, zato sam ti, ne našavši te usmeno, napisao ovo otvoreno pismo.