Ivan Ćurković: Ostajem na utakmici Zrinjski-Partizan
Dvadeset dvije godine profesionalne sportske karijere, počeci u Veležu i prvi ugovor, profesionalnu uzlet u beogradskom Partizanu, zvjezdani trenuci u francuskom St. Etiennu, mjesto u FIFI – malo koji čovjek može govoriti o takvoj briljantnoj sportskoj karijeri kao nekadašnji nogometni vratar Ivan Ćurković koji je danas predsjednik Olimpijskog saveza Srbije. Dočekao nas je odmarajući u svojoj, kako je mještani Pologa zovu, hacijendi u Žvatiću, sportski odjeven, čitajući ''Posljednju kinesku caricu'' i očekujući svježe pripravljenu pitu krumpiraču ispod peke.
Odlazak u Beograd odgodio je samo iz jednog razloga, utakmice Zrinjskog i Partizana, vješto izbjegavajući odgovor za koji će klub navijati riječima: ''Uvijek volim pogledati dobar nogomet''.
''Ovdje se najbolje odmaram i uživam u piti, dolmi, sarmi. Ovdje mi je moj mali raj'', kaže ovaj svjetski putnik i najmlađi Veležov profesionalac prisjećajući se prvih sportskih početaka u Mostaru dalekih, kasnih pedesetih godina, a koji nisu bili nogometni Ivan Ćurković za Večernji list.
Prvo samo počeo plivati kaže, i to zahvaljujući rođaki koja je bila rekorderka. Plivao je dvije godine, ali duša ga je vodila nogometu. Nesuđeni plivač polako počinje igrati nogomet po mostarskim ''mahalama'', a tako su ga i zapazili treneri ondašnjeg Veleža.
- Ondašnji Velež popunjavao je svoje redove upravo iz takvih igrača. Tada je mostarski nogomet bio vrlo specifičan i to još, mislim, samo postoji u Baskiji. Mi nikad nismo imali igrača ''sa strane'' sve su bili iz Mostara, najdalje Čapljine. To je bila prava rijetkost. Te mahalske turnire počeo sam igrati s velikim oduševljenjem, zapazili su me, tako da sam 1958. sa 14 godina došao u tadašnji Velež, nakon toga odabrali su me da budem registriran i odigrao prvu moju profesionalnu utakmicu. Sjećam se, Franjo Glazer je bio trener. 1960. s nepunih 16, sam potpisao prvi ugovor za Velež – prisjeća se najmlađi profesionalac u nogometu u tadašnjoj Jugoslaviji.
Nakon Veleža, sve je ostalo povijest. 1964. odlazi u Partizan gdje ostaje do 1972. godine kada odlazi u francuski ''St. Etienn''. I tamo brani francusku mrežu punih 10 godina. Nakon toliko godina zaključuje da ga u karijeri nije vodio prvenstveno novac već sportski izazov. Konkurencija u partizanu bila je vrlo jaka. To je bio veliki klub s velikim vratarima. Šoškićem kao i čitavom plejadom već poznatih i odličnih nogometaša. Nakon odlaska Šoškića ostao sam bez ikakve konkurencije u partizanu. Za vrijeme odlaska u Francusku skoro ništa nisam znao o St. Etiennu i došao sam u najgore vrijeme – klub je bio s mladim igračima, krenuo je u europski pohod ali s puno kompleksa jer je gubio od južnjaka i Anglosaksonaca i odjednom je počeo pobjeđivati – kaže Ćurković.
Nakon toga uslijedilo je polufinale lige prvaka, finale, četiri titule, tri kupa tako da je taj mali francuski gradić uskoro postao prijestolnica francuskog kupa. U tom gradu i danas se slavi 30 godina od finala u Glasgowu koje se igralo protiv Bayerna, a Francuzi, kaže, žele nastaviti tu tradiciju.
- Oni vole svoje umjetnike i sportaše. Kažu da vole one koje život čine ljepšim, a da političare ne vole nego ih – cijene, stav je, kaže naš domaćin, Francuza prema sportašima i političarima. Nogometni vratar koji dnevno katkad pročita i do 200 stranica dobre knjige 18 rekordnih godina bio je predsjednik Partizana, 1981.-1982. savjetnik francuskog izbornika u reprezentaciji Francuske koja se kvalificirala za svjetsko nogometno prvenstvo u Španjolskoj.
- Sve su to stvari koje puno znače u mojoj karijeri i velika priznanja. Kada se u pitanju tako velike nogometne zemlje, Francuska, Španjolska, Italija, tu je na takvu poziciju teško doći. Ali, zahvaljujući utiscima koje sam tamo ostavio i prijateljstvima s ljudima s kojim sam radio, ukazali su mi čast da budem godinu dana s njima i da tako zaokružim briljantnu karijeru – u nekoliko riječi sažima 22 godine u sportu.
Najponosniji je na odlazak iz sporta bez afera, zvižduka ponekad nemilosrdne publike i bez dvojbe je li mogao još više i bolje. Upravo pri završetku sportske karijere pred mnogim bivšim aktivnim sportašima je nova životna prekretnica i najteže pitanje – Kako dalje?
No bivši vratar i nakon toga ostao je u Francuskoj. Dok većina sportaša otvara restorane i kafiće on se zaposlio kao službenik i radio u tri velika francuska poduzeća.
Zanimljiva i dojmljiva sportska karijera dakako da mu je pomogla, a veliki oslonac mu je bila i tehnička škola u Mostaru da bi tek od 2004. uživao u zasluženoj mirovini. Čekajući dok završimo razgovor, Ćurkovićeva supruga češlja Žutu, njihovog psa koji se, tek tako, kod njih nastanio uveseljavajući i njihove dvije kćeri.
Na odlazak u Beograd obitelj Ćurković još će počekati. Barem dok se ne odigra dobar nogomet ispod Bijelog brijega 19. srpnja – utakmica kluba iz njegovog rodnog grada, Zrinjskog, i Partizana kluba gdje ga vežu neki od najsvjetlijih trenutaka njegove karijere nogometnog vratara.
SPORT DANAS NAJVIŠE TRPI
''Zrinjski je klub koji se vratio i nastavio tradiciju. Moj otac je nekada igrao u Zrinjskom, a ja sam na određeni način vezan za Velež. Vjerojatno da je u moje vrijeme postojao Zrinjski, i ja bih možda zaigrao za njega – očevim koracima, ali…''
Nogomet danas''Na današnji nogomet u Mostaru gledam kao i na sve sportske klubove u bivšoj Jugoslaviji – svi su izgubili mnogo, ali sport na ovim prostorima ponovno je pokazao veliku vitalnost, što mi mnogi priznaju. Rukomet, vaterpolo, plivanje, tenis, atletika, prije svega kolektivni sportovi, su nam najbliži.''
Izvor sportaša''Nekada je BiH bila izvor sportaša – Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Trebinje sve su to bila mjesta iz kojih su sportaši odlazili u velike klubove. Mislim da sport danas najviše trpi. Onda mi, koji smo na nekakvim utjecajnim pozicijama, želimo pomoći održavanju sporta na ovim prostorima, izbjeći raznorazne utjecaje na njega i promovirati ga u svijetu kao istinsku vrijednost''.
zrinjski.info
no,ne treba vise o njemu,kad je 
:napred Partizan
