Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu
Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net
http://www.partizan.rs/10088-maj-jedanaesti/MAJ JEDANAESTI 11. 05. 2011. - 08:39
Srijeda je, 11. maj u svijetu. I prije 45 godina u svijetu je 11. maj bio u srijedu. I te je srijede Partizan igrao najveću utakmicu do dana današnjega. U pola osam uveče počela je ta utakmica, u glavnom gradu Belgije, u Briselu, u Bruxellesu, u Brusselsu, na stadionu Heysel, kojega više nema. O toj tekmi svi znamo sve, a svi koji znaju sve, opet ne znaju dovoljno.
U Sjenici su se, aprila mjeseca 1966, jednom Radojku i jednoj Milici rodile kćeri bliznakinje. I roditelji nadjenuli kćerima imena Ljuba i Julka. A u Tutinu se jednom Saitu i jednoj Malići rodio, istoga proljeća, isto aprila, sin i oni mu dali ime Bećo. A u Žabrenu na Pešteri rodila se Vasvija, ocu Hamdu i majci Beki. A u Kladnici, tamo gdje se dijeli Stari Vlah od Pešteri, rodio se Sulejman. U Štavlju, na Pešteri, rodio se Rašo. Raša sam znao, roditelje nisam. U Bijelim Vodama, zadnja pošta Duga Poljana, Šefćeti i Džemu rodio se sin Fahrudin. Eno ga sada taj Farhrudin u Eislingenu na rijeci Fils u Švabiji.
Po mojim istraživanjima, (a ona su, molim lijepo, pouzdana, ne samo zato što su jedina!) ova su se imena davala djeci u proljeće 1966 češće no ikad ranije. Sestre Ljuba i Julka su naši bekovi Mihajlović i Jusufi, Bećo je maskirani Bečejac, a Vasvija (od milja Vasva) je naš Vaske, Vasović. Rašo je po Rašoviću. A Sulejman je naše desno krilo Bajić. Bajiću je ime bilo Mane, a od milja Sulejman u ovom slučaju nije Suljo, već Mane. Moj jarane, Sulejmane. Fahrudin je jasan, skoro ga nije trebalo ni spominjati uz ova suptilnija.
Treba li reći da se u Sandžaku u muslimanskim porodicama nikada toliko često kao toga proljeća nije nadijevalo ime Mustafa, a u pravoslavnim Milan? Jakako, Hasanagić i Galić. I Kovačević je dao svoje ime mnogima: današnjih četrdeset petogodišnjaka Vladimira je više nego prije 1966.
S nadimcima je stvar bila drukčija. Oni su distribuirani bez etničkih i običajnih ograničenja. Koliko je samo Šoleta, pa Pirmajera bilo i ostalo i među muslimanskom i među pravoslavnom djecom. Ja sam svoju rođaku Zinetu, iz inata, zvao Pirmajerka, a zato jer je ludila što je tako zovem. A naravno da sam obožavao Pirmajera, zbog njegova novembarskog gola Werderu iz Bremena, pa zbog ona dva Dinamu iz Zagreba, toga proljeća. A o Galićima ne vrijedi trošiti riječi. U Novom Pazaru, jedna je majka svoga sina Nusreta zvala nadimkom: «Dođi na ručak, sine moj Galiću!»
A kakvo je to vrijeme bilo kad su lopte igrali Pirmajeri, Galići, Bečejci, o tih dana! Nakon pobjede nad Manchester Unitedom i ulaska u finale, emisija «Pozdravi i čestitke» Radio Niša imala je ovakve poruke: «Igračima Partizana, od Šoškića do Pirmajera prijatno nedeljno popodne želi Vujadin iz Đunisa s porodicom: uz pesmu ‘Najbolji sam momak’». Radio Skopje nije zaostajao, svaki čas smo slušali Vasku Ilijevu i Nikolu Badeva kako pjevaju po željama partizanovaca iz Valandova, Orizara i Prilepa. Bitola, moj roden kraj, Se navali Šar Planina. A nezaboravni Nikola Soldatov je prije no što je počeo s prenosom utakmice Vardar-Partizan (dva mjeseca nakon utakmice na Old Traffordu) izdiktirao naš sastav koji je prošao u finale i spomenuo posebno Zorana Miladinovića. Pa Radio Priština, na dva jezika! A na Radio Sarajevu je zapjevao sam Mustafa Hasanagić, glasom malo drhtavim, «Moćevčiću, mali Carigrade». I Džajić je bio snimio ploču, i Mirsad Fazlagić, kapiten Sarajeva i reprezentacije Jugoslavije. Jedan radio reporter je igrače koji snime ploču zvao «kompletne ličnosti».
Tih dana je u, Bijelim Vodama, Pepi kinematograf, čiji je projektor vidio svaku zadružnu salu, prije prikazivanja filma «Lete ždralovi» pustio Hasanagićevu ploču. Mi dječaci smo stali pred ogroman zvučnik ispred Zadružnog doma i pjevali uz Muju. Besim Ljajić je rekao: «Bolje pjeva Hasanagić no Zaim Imamović». A stari Ibro Čole je rekao Besimu: «E mahnitove, pogledni se kolik si: Hasanagić peva bolje od Zaima, taman kolko Zaim bolje šuta loptu od Hasanagića! Ti mi se u pesmu razumiješ ka’ ja u loptu!».
A Besim je čarobno igrao lopte. Ne samo igrao nego i prenosio utakmicu. I bio je sve, bio i golman Šoškić. Uzeo bi loptu i namjestio glas kroz nos, kao nezaboravni Radivoje Marković: Trenutna situacija, lopta je kod Bečejca, Bečejac do Bajića, Bajic do Pirmajera, Pirmajer daje Galiću, Galić gooool». A sve vrijeme je lopta kod Besima. Tako je Besim bio sva ta imena u polju, bio je Partizan u proljeće 1966.
Neka svako kaže šta god ga volja, no toga proljeća nije ništa bilo važnije od Partizana. I hodže i popovi su gledali Partizanove utakmice. Ljudi od vjere su onda bili više vjernici no danas, jesu, jesu. Nisu se slikali po televizijama, nisu pričali o ugroženosti, o referendumima i samostalnosti. Bog je bio nevidljiviji, a prisutniji no što je danas. Utakmice su se igrale i na Veliku nedjelju i na Bajram, i niko nije zbog toga bio manji vjernik, ni oni što u Isusa vjeruju, ni oni što ga poštuju kao jednog od pejgambera.
Vasvija se udala u Tursku, u Izmir. Moj davni rođak Rahim, zvjezdoznanac, bez djece i bez žene, jedanput je rekao: «Da sve Turke iz cijele Turske skupiš i upitaš, ni jedan ne bi pogodio odakle je Vasvi ime. A mi znamo. Eto, naše selo zna više no cijela Turska». I još je Rahim kartezijanac rekao: Igrači mrdaju tijelom i oko lopte se znoju, a narod mahnita dušom i znoji mu se mozak zbog igrača».
Najbolje ime ostavljamo za kraj, ime kralj svih imena iz proljeća 1966: Brisel! Brisel je rođen u utorak, 10. maja 1966. u Rumi, od majke Bisere djevojačko Škrijelj, udato Gegić i oca Abdulaha Gegića, sina Ibra Gegića, izrađivača najboljih voštanih svijeća iz Novog Pazara. Abdulaha Gegića znate. Abdulah je bio u Bruxellesu s Partizanom, kad mu se sin Brisel u Rumi rodio. Mezar je Abdulahov na groblju Gazilaru u Novom Pazaru. Brisel živi u Novom Sadu. Briselu, sretan ti i deseti i jedanaesti maj, i sretno ti tvojih četiri-pet! I daj se nekako usredsredi ove srede, te učini da večeras Beograd bude jači od Novoga Sada.
Sinan Gudžević
LOPTA SVIH MOJIH LOPTI
U Stuttgartu ima dio grada Degerloch. U Degerlochu ima kuća, u kojoj žive Anneliese i Rudolf Kreitlein. U toj kući ima soba, u njoj termoakumulaciona peć, a na peći ima tacna od kafene šoljice. Na toj tacni stoji lopta svih mojih lopti. Ta je lopta u moj život ušla u obličju komete, 11. maja 1966, u pola osam uveče. Ušla je preko televizora marke EI Niš, vlasništvo osnovne škole „Bratstvo-jedinstvo“ u Dugoj Poljani. Duga Poljana je bila moja prva zadnja pošta. Trista metara od škole u Dugoj Poljani ima grob u koji su moji roditelji ukopali moga brata blizanca, koji je jedne zime umro umjesto mene. Duga Poljana odavno nije moja zadnja pošta, ni onaj televizor više ne postoji.
Postoji samo ona lopta koja je one večeri imala za sobom kometin rep. Neko će reći da je to zato što je televizor bio loš, može biti, no može biti da su repovi svih zvijezda odatle što je nešto negdje loše. Ja sam, sa svojim mlađim bratom, pobjegao od kuće u kasno popodne, e da stignemo na utakmicu. Duga Poljana je bila jedino mjesto između Pazara i Sjenice u koje je bila došla struja, a jedina dva televizora bila su javna: jedan u Salihovoj kahvi, a drugi u školi. Cijela Pešter i pola Starog Vlaha tu su gledali Partizana toga proljeća. Kad smo stigli, kahva je bila puna, ni miš više nije mogao ući. U školu su nas nekako pustili. Spustili smo se na pod, dva metra ispred školske table, nad kojom je bio televizor. Moj brat, slomljen od žurbe duge dvanaest kilometara, prespavao je na podu prvih pola sata. Bilo je i drugih dječaka pješaka koje je san bio savladao pod televizorom u kojem je bio Galić i društvo.
U prvih dvadeset minuta četiri naše strašne šanse. Moj brat bi se na svaku trgnuo iz sna, ali kometa nije ušla gdje smo željeli. Kad je u 55. minutu potekla s Vasketove glave i završila u gornjem lijevom uglu Araquistanova gola, potkivač volova Milutin i švercer volova Džemo ispalili su kroz školski prozor po rafal iz istog pištolja, a stara Zejna Partizanovka, koja je imala počasno mjesto i uvijek sjedila u prvoj klupi, rekla je: „E Vasoviću, dao ti veliki Allah svaku sreću, što nas ovoliko obradova!“
Kometa je prešla u uspomenu te večeri oko pola deset. Ja i brat smo po mrkloj noći krenuli natrag u našu planinu. Iz šuma se cijelo vrijeme čuo meket srna. Kad se čuju srne, vukovi nisu blizu. U kuću smo se uvukli u ponoć. Četrdeset godina kasnije, sa tacne na onoj peći u kući Kreitleinovih, uzeo sam u ruke glavu one komete. Od kože je, crno-bijela, na šestougaonike i na petougaonike. Crni su joj petougli, a bijeli joj šestougli. Na sebi ima nekoliko tragova crne boje, od kopački. Nekada su kopačke bile crne, današnje su svakobojne. Ne znam da li bijele kopačke ostavljaju tragove, ne znam, kad ne znam, ne znam. Lopta svih mojih lopti jedna je od onih nogometnih lopti koju se ne usuđuješ da udariš nogom, već je uzmeš i miluješ rukom. Čitava je u potpisima. Nijedan nisam odgonetnuo, osim Kreitleinova, koji je jedini čitak.
Nema više ni stare Zejne Partizanovca, nema ni mojih roditelja, nema više ni Vasketa na ovome svijetu. Ima ona lopta. Recite šta vas volja, no ja vam kažem da sam u Stuttgartu, 4. maja 2006. uhvatio rukama svoju zvijezdu repaticu.
Sinan Gudžević
:
