Ne može da se uđe u bus kod Sava centra, gužva kao nekad pred velike utakmice...doduše i nedelja je...nema dovoljno autobusa na ulicama nedeljom kada nam kojim slučajem zatrebaju...
Razmišlja li neko u ovom gradu o utakmicama i posebnim utakmicama, pa makar i da su u neradni dan...? Ne? A?
A i kad stigneš tamo gde si naumio, sat pre utakmice ne može da se uđe na Stadion JNA...
Zašto ne može? Ne znam. Ne zna ni redarska služba - ,,čekaju da im jave da može,,...
Utakmica počinje, nebo se još drži, ali se i postepeno ,,mrači,,...Grobari čvrsto ušančeni u svoje frakcije, sa nadom da su baš oni, svaki za sebe, pripremili najbolju ,,koreografiju,, scenografiju, parolu i pesmu koju će stadion da prihvati...
Odlazi Saša Ilić i nebo počinje da plače...
Uprava napolje i Vučiću pederu, odavanje pošte preminulima, ubijenima...
Ali...zar nije ovo dan za Sašu Ilića, možda trenutak da se posvetimo samo njemu, a sve drugo da ostavimo za neku sledeću priliku...?
Ali...mi smo takvi kakvi smo...
Kiša, grad, kiša, munje i gromovi, pljusak, bare na terenu, vatromet...na mnogo utakmica sam bio, nikad nisam ovoliko pokisao...
Nije mi žao.
Odlazi Saša Ilić...
...ali...nije još otišao - ima zadatak da za neki dan podigne još jedan trofej u svojoj uspešnoj karijeri...
A čak i ako ne osvoji taj Kup to je mnogo manje važno od onoga čime je decenijama vaspitavao i učio navijače i igrače Partizana - igrač Partizana treba da bude klasa, kao što je on to uvek bio i, igraču Partizana Partizan mora da bude podjednako važan ili još važniji nego nama navijačima, kao što je to i Saletu bio.
A to je neuporedivo važnije nego jedan trofej više-manje...
Sale, klaso, majstore, legendo, HVALA TI za sve!