Ove sezone retko komentarišem mečeve KK Partizan, pošto navijačkoj grupaciji koju podržavam nije dozvoljen ulazak u Halu Pionir, ipak ova večerašnja katastrofa nikog ne ostavlja imunim na komentar.
Teško se sada svi osećamo, najpre odajem priznanje onim ljudima koji su sačuvali dostojanstvo i pokazalu ljudsku veličinu time što su oštri na primeren način bez vređanja trenera, košarkaša, rukovodilaca kluba, iako im se večeras srušilo pola sveta.
Ovo je veliki udarac za klub, bili smo na korak od plasmana u Top 16. Polazalo se ipak da je grupa bila preteška za naš tim bez Pekovića, i da oscilacije koje imamo u igri u poslednjih nekoliko mečeva trener ne može da neutrališe i obezbedi stabilnost u ovako važnom meču.
Posle ovoga će se neke stvari, možda i ljudi promeniti, ali ne preko noći, Partizan je gigant koji sebi to neće da dozvoli. Najpre ćemo zgaziti FMP u nedelju, a onda će ljudi u klubu da odluče šta ćemo i kako ćemo.
Svima nam je preteško sada, mnogo je nezgodno biti uz tv a ne u Pioniru u ovako važnim mečevima. Mnogo je teško gledati lice Milana Mačvana posle kraja meča, čovek nema trunku života u sebi... Mnogo je teško videti naše tužne momke, mnogo je teško i pomisliti kako je sada Nikoli Pekoviću...
Ali, kao što govori Veliki Dule, nije važno koliko puta padneš, važno je da uvek ustaneš...
Mi ćemo ustati, zbiti naše redove i krenuti dalje.
To je odlika velikih, a Partizan je najveći.
To je pokazao mnogo puta brojnim povizima kojima se divi ceo košarkaški svet, pokazaće to i ovog puta i iz ovog nokdauna ćemo izaći jači, pametniji, bolji nego pre njega.
Ona govna koja se sada raduju će osetiti naš bes na svojoj koži. I oni i svi ostali.
Iako mi se sve srušilo i osećam se pregaženo, iako rečenice koje slede nemaju potpuno istinito uporište, Partizan je iznad svakog neuspeha...
JEBEŠ EVROPU JA VOLIM PARTIZAN, JA VOLIM PARTIZAN, JA VOLIM PARTIZAN!!!