Crno-beli, ko će pogledati Moreiru u oči?
Cetvrtak, 6. avgust 2009. 10:01
Koliko košta
eliminacija u trećem kolu kvalifikacija za Ligu šampiona? Račun još nije dostavljen, ali biće!
Partizan će to tek videti sledeće godine kada mu UEFA izbriše bodove iz sezone 2004/05. Izuzev ako ne napravi čudo u Ligi Evrope, a sa igrom prikazanom protiv Apoela...
Teško!
Ruku na srce, put do Lige šampiona nikada nije bio lakši. Ali, složiće se svi, ko ne može da izbaci prvaka Kipra, ne treba ni da se nađe u društvu Mančester junajteda, Barse i ostalih velikana.
Ma, čak ni onih koji retko kad prođu prvu fazu, kakvi su na primer Panatinakos, Fenerbahče, Sporting, PSV, Verder...
Do prošle godine smo, bilo da smo navijači Zvezde ili Partizana, strepeli da nam žreb ne dovede Arsenal ili Valensiju u Beograd. Sada, kada je u poslednjem krugu Makabi iz Haife najviša prepreka, pokazalo se, ne možemo da se nosimo ni sa članovima "drugog šešira", timovima koji bi do pre desetak godina nosili šešir našoj gospodi Partizanu i Zvezdi.
Realno, crno-beli su zaslužili eliminaciju.
Njihov trener Slaviša Jokanović se u najavi druge utakmice pozivao na 4:0 protiv Kvins Park Rendžersa.
Znamo da ima i mlađih čitalaca, pa ćemo podsetiti da je Partizan igrao sa Englezima dok Jokan još nije ni planirao da bude fudbaler. Govoreći o tome da njegov tim protiv svakoga može da postigne dva gola (?!), Jokanović je podsetio da se prolazi dalje i sa rezultatom 4:1.
To su bile reči. A, dela?
Sastavi kojima je ukazao poverenje nisu stvorili ni četiri šanse za 180 minuta teranja sa Kipranima.
Ivan Jovanović, ovdašnjoj javnost nepoznat trener, "pročitao" je i nadmudrio kolegu. I ne samo to. Ako je kiparska žega ili vlažnost vazduha ili šta god, saplela crno-bele u Nikoziji, zašto im je smetalo prijatnih beogradskih 20 i kusur Celzijusa i osvežavajuća kiša da trče duže od sat vremena.
Mogli su da "grizu" makar na emociju ili energiju poslatu sa tribina. Ali ne...
Ni toliko nisu mogli, iako su već u trećem minutu dobili dar sa neba. Ozbiljna ekipa bi poklon prihvatila i naplatila sa kamatom. No, Srbi nisu Nemci i nikad neće biti Nemci.
Bilo bi potrebno vreme preturiti po arhivi, ali ni sinoć posle utakmice, ni jutro kasnije, zaposlenima u našoj redakciji ne polazi za rukom da se setimo kada je i DA LI NEKADA srpski tim eliminisao protivnika posle 0:2 u prvoj utakmici...
A, šta su crno-beli mogli više da traže, kako bi konačno napravili takav podvig?
Pun stadion, gol na vreme, protivnik koji je došao da igra, da postigne gol, kraće: nije došao da se brani. Prostora je bilo i to baš!
Nema ko na stadionu nije poželeo da Partizan konačno razvali nekoga na svom stadionu, posle gola u 3. minutu. Količina adrenalina na stadionu dostigla je kritičnu granicu, ali ko je i zbog čega iskontrolisao naboj u grudima Partizanovih fudbalera posle 1:0? Iz straha da se ne primi gol?
Epilog: Kiprani se sabrali, povezali nekoliko pasova, povratili sigurnost i počeli da koriste rupe između linija Partizanovog tima, a najveća je bila između četvorice defanzivaca i zadnjeg veznog.
Prostor veličine prosečne pustinje između zadnje linije i veznog reda u kojem su se Kiprani poigravali, metri i metri razdaljine između fudbalera u crno-belim i žutim dresovima (kada su crno-beli bili u fazi odbrane), tromost i igra unazad u organizaciji napada, često kao posledica statičnosti igrača, neobjašnjiva i bezrazložna konfuzija...
Pa kako tako u Ligu šampiona? Naravno, nikako!
MONDOV SKENER
Mladen Božović – Prošlosezonsko otkrovenje, ovog leta protiv Rila bespolsen, pokazao je protiv Apoela nesigurnost koju je preneo i na ostale linije tima. Nije znao šta će s loptom kada su mu je saigrači vraćali, ispuštao ju je posle centaršuta...
Srđa Knežević – Jedan je od malobrojnih igrača koji zaslužuje pohvale. Dobio je (neobičnu) ulogu desnog beka umesto zbunjenog Siniše Stevanovića. Borac, kakav je po prirodi, nije dozvolio Kipranima da ga prolaze. U napadu se od njega nije mnogo očekivalo, ali je sa nekoliko centaršuteva uneo pometnju u protivničku odbranu.
Nenad Đorđević – Ako se iko ikada pitao zašto nosi kapitensku traku, dobio je odgovor. Uvek spreman da ispravi greške saigrača, siguran i raspoložen za borbu. Iz očaja je na kraju, kad drugi nisu znali šta će, pokušao i da organizuje igru. Delovalo je da će da pojede sve na terenu samo da unese loptu u gol gostiju.
Goran Gavrančić – Ko bi rekao da igrač takvog iskustva ne zna kojim delom stopala se ispucava lopta?! Kiksevi i nesigurnost koju je ispoljio, nikako ne idu uz nekadašnjeg igrača stalnog učesnika Lige šampiona.
Ivan Obradović – Da ne beše njega, Partizan ne bi imao prodore po boku. Pripremio najbolju priliku na utakmici (Moreira udarcem glavom pogodio prečku), uleteo u kazneni prostor Apoela i tukao desnom, kao za reprezentaciju u Beču, ali sada je golman bio na pravom mestu.
Radosav Petrović – Osvedočeni Grobar usporavao je igru sa pozicije zadnjeg veznog koliko je mogao i nervirao navijače. Ali je zato bio brz i ofanzivan kada je posle utakmice trebalo brecnuti se na novinare. A tek je dobio poziv za "A" reprezenaciju.
Adem Ljajić – Zašto li je igrao ako je umoran od učešća na Evropskom prvenstvu za omladince?! Šut sa 18 metara, koji je sjajni golman Dionis Kjotis odbranio, sve je vredno pomena što je uradio. Ali je, baš kao i Petrović, zaslužio crveni karton, pa mu je Italijan Trefoloni progledao kroz prste.
Almami da Silva Moreira – Ako navijate za Zvezdu i još mu pamtite frku sa Ibrahimom Gajom - zaboravite. Ako ste pristalica Partizana, jasno vam je. Pred Moreirom svi treba da kleknu na kolena. U utorak je ostao bez majke, ali nije napustio ekipu. Da li je njegova borbenost proizvod besa, nije važno. Važno je da je bio najbolji ili makar najborbeniji na terenu, kao da se rodio sa crno-belim dresom. A posle utakmice je iskreno žalio navijače i – plakao. Pitanje je da li saigrači smeju da ga pogledaju u oči...
Nemanja Tomić – Od mladog čarobnjaka u kopačkama i "kralja asistencija" videli smo – ništa!
Kleverson Gabrijel Kordova Kleo – Pitali se ljudi, zašto najveće pojačanje Partizana u ovom prelaznom roku posle četiri gola Rilu nije dobio šansu da igra u dve utakmice sa Apoelom... A jeste, igrao je, setih se da je opet probao makazice.
Lamin Dijara – Zar nije taj otišao iz Partizana? Nije, ali misli da jeste.
Vašington Roberto Marijano Silva – Ima više od dva metra, ali ne može da se odvoji od zemlje. A kad se odvoji, lopta ga pogađa (čitaj: pogađa!!!) u glavu. Nijednom je nije udario. Od njega se odbijala u gol-aut, aut, čak jednom i u kontru Kipranima.
Miloš Bogunović – Trudio se, ali jedva da je jednom smirio loptu.
Branislav Jovanović – Igrao samo desetak minuta...
Slaviša Jokanović – Ironičan prema novinarima, a opravdanja ni od kud. Možda je ipak srpski fudbal potrebniji njemu nego on srpskom fudbalu. Svaka čast i hvala za utakmice u reprezentativnom dresu, ali uvođenje Vašingtona u 60. minutu, a sa namerom da se ne igra dugim loptama, ne bi "popilo" ni sedmogodišnje dete. Baš kao ni razlog što je Ljubomir Fejsa ušao u igru u Nikoziji, a ne u Beogradu ili što je Brana Ilić presedeo utakmicu na klupi, a za razliku od kolega sa krilnih pozicija, bar hoće da trči. Ili što je najavio četiri gola ili što nije spremio ekipu. Ili što nije čestitao treneru Apoela, Ivanu Jovanoviću, što ga je "provalio" i nadmudrio...
Eto, zato je prvak Kipra izbacio prvaka Srbije!