Nadjoh vremena da sredjujem knjige i stripove, pa samim tim i ulaznice...
Ova me vraca u februar 1998 godine, stadion JNA, derbi sa ganima. Nakon jesenjeg dela sezone, koje smo pokusavali da izbrisemo iz secanja, zbog "briljantnih" igara naseg tima, sto u evropi, sto u domacem prvenstvu, nadali smo se boljim izdanjima u prolecnom delu sezone.
Ovo je bila cini mi se, druga sezona sa trokruznim sistemom, tako da je drugi od tri derbija te sezone dosao rano u Februaru.
Pobeda u tom derbiju bi nam koliko toliko bila melem na jesenje rane. Ovaj derbi je bio specifican i po tome sto ce to biti poslednji derbi odigran na JNA u kapacitetu od 50000 ljudi, jer ce vec sledeci derbi, stadion JNA docekati sa skracenim kapacitetom i skracenom juznom i severnom tribinom.
Kada je ovaj derbi u pitanju, ekipa sa kojom sam isao je bila sarolika. Nas petorica smo krenuli put Beograda, od toga nas dvojica Grobara i trojica cigana. Ovaj sto je pored mene navijao za Partizan je bio Partizanovac koliko i ja ljubitelj golfa. Na pitanje za koga navija bi samo rekao za Partizan, ali to ga nije interesovalo uopste. Ipak, posto je jedini on u tom momentu imao kola, na nas nagovor je odlucio da i on, prvi i poslednji put, gleda fudbal i derbi na JNA.
Zastava Florida, koja je meni oduvek licila na obicnu kantu sa tockovima, je bila nase prevozno sredstvo. Inace taj prijatelj je bio zaludjenik automobilima, i vozio nas je do Beograda, kao da nas juri policija. Zapravo, trebali smo da idemo nekim kljakavim opel kadetom, koji je vozio jedan od ovih gana, ali nije mogao da upali. Pa smo tako presli u Floridu.
Na ulasku u Beograd, kod one tri zgrade, kapije Beograda, preticemo neki kamion, jurimo 180 na sat, bez preterivanja, a ispred nas lik takodje pretice kamion, samo sto je vozio najvise 120 na sat. Ovaj sto nas vozi iako vidi da ide prebrzo, i umesto da koci i usporava, trubi ovom ispred nas i blica mu, kako bi mi prosli. Jbt, ni dan danas mi nije jasno kako se nismo zakucali u gepek tog auta i kuda smo mi prosli. Nas cetvorica smo bukvalno glavama probili krov auta, jer smo ocekivali udarac. Na srecu, do toga nije doslo. Jos ovaj, moj Partizanovac, ono u fazonu : koji vam je kurac, sta ste se usrali? Lebe mekani...
Parkirali smo se dole u Zvecanskoj ulici, izasli smo iz auta, i svi se prekrstili kad stigosmo zivi. Koji je ovaj manijak, da smo znali, ne bi seli sa njim u auto nikad.
Krenemo mi gore prema stadionu, I prolazimo pored teniskih terena prema blagajni. Tu je bilo stacioniramo, bas na uglu, jedno stotinjak skinhedsa, svi u Partizanovim obelezjima. Pevali su nase pesme, na sta sam im se ja pridruzio u pevanju, cimajuci ove moje cigane da i oni pevaju. Naravno, nisu se pridruzili pevanju, ali se videlo da im nije svejedno.
Na blagajni, ovaj moj Partizanovac odluci da ce da ide sa njima na sever, kao da se ne razdvajamo. Jos poce da me ubedjuje da i ja idem sa njima na sever! Alo rodjace, na sever na derbiju, pa da li si ti normalan?! Uglavnom, naravno da sam kupio kartu za jug, i tom prilikom ugledam dvojicu likova iz mog grada, Grobari konacno. I oni su uzeli karte za jug, tako da sam konacno imao svoje drustvo. Ovi cetvorica odose na sever, a nas trojica na jug. Jug i sever su bili puni, istok i zapad bas i ne, bilo je negde oko 40000 ljudi. Mi smo se stacionirali po sredini juga ispod semafora, blago blize prema istoku. Cigani su imali na hiljade balona u duginim bojama, tada su i bukvalno i vizuelno izgledali kao klasicna pederska tribina, sto i jesu. Gledali smo i nismo mogli da verujemo. Uoci pocetka derbija, na ogradi juga su izlozene dve ciganske zastave, ukljucujuci i jednu od njihovih udarnih zastava tog vremena "ultras". Naravno da je to bio odlican stimung za nas Grobare, sto je dodatno podiglo raspolozenje i atmosferu na jugu. Navijanje je bilo odlicno, Agencija je vec postojala, ali jos uvek nije doslo do podele, koja ce uslediti na kraju sezone. Cegi je bio na visini zadatka.
Na terenu, igraci u prvom poluvremenu tanki. cigani su poveli nakon kornera golom kristica, Kralj je samo ispratio loptu pogledom. Mi na terenu kao da nismo postojali. Pred kraj poluvremena je crveni karton dobio pecelj, sto nam je davalo nade za drugo poluvreme.
Drugo poluvreme je krenulo furioznom igrom Partizana, redjale su se prilike ispred jevrica, neverovatno je sta nismo sve realizovali. Napadali smo prema juznoj strani, tako da smo sve videli ko na dlanu. Podrska sa tribina nije jenjavala, i konacno, nakon kornera, Isailovic postize gol za 1:1. Erupcija odusevljenja na jugu! Ajde sad, da ih slomimo. Nakon izjednacenja Isailovic ima fantasticnu priliku za preokret, ali avaj...
Iako smo igrali sa igracem vise, i napadali, kako je igra odmicala, bili smo sve jaloviji, a cigani opasni u kontrama, narocito ognjenovic. Na zalost, posle jedne takve kontre i neuspele ofsajd zamke, trenutna glavudza na njihovoj klupi, postize gol za njihovu pobedu. A u kurac bre, dobijaju nas sa igracem manje...
Do kraja smo napadali, ali nista konkretno. Novi poraz te ocajne sezone. Ja sam sa ovom dvojicom mojih sugradjana napustio stadion kao popisan, kod blagajne smo se razdvojili, ja sam krenuo prema Zvecanskoj gde smo parkirali kola. Cekao sam ostale jedno pola sata, kad su naisli. Naravno, odmah je krenulo zezanje, cak smo se malo i pokoskali, ali jebes derbi bez psovki, alkohola i tuce.
Pre nego sto smo usli u kola, kazemo ovom Partizanovcu koji derbi gleda sa severne tribine, da ne vozi kao manijak. Naravno od toga nije bilo nista. U povratku, na jednoj krivini, ispred nas kolona automobila, na celu kolone kamion, nepregledno totalno, a ludak krece u preticanje cele kolone. Ne znam ko je od nas rekao, ljuci izginucemo, ovo je kraj...Na srecu, niko nam nije isao u susret. Kad smo se vrtaili, i kad smo izasli z kola, prvo sto smo nas cetvorica uradili je da smo otisli u lokalnu crkvu, da se zahvalimo Bogu sto se vratismo zivi.
Nikad vise niko od nas nije isao zajedno na derbi, niti smo sa ovim manijakom seli u auto.
I dan danas, i pored poraza u derbiju, zahvalan sam Bogu sto smo se vratili zivi.