kerkez
Grobar
Ja bolju pricu nisam skoro procitao,stvarno svaka cast.
Nekoliko desetina hiljada ljudi prati i podržava naš rad. Zaprati nas na socijalnim mrežama za najnovije informacije o Partizanu ili se pridruži hiljadama članova u diskusijama na našem Forumu
Važno: Registracije za nove članove su trenutno zatvorene. Ukoliko svejedno želite da nam se pridružite, pošaljite E-mail Uredništvu koje će Vas uputiti u proceduru. Kontak informacije možete pronaći na partizan.net
Kakav je to bio lik...
Od Aleksandar Pavlović | Postavljeno 02/3/2007
Navijački mozak je pomalo misteriozna stvar. Verujem da bi eksperti tu imali dosta toga da ispitaju. Polazim od sebe prvo. Strasti, emocije, iracionalno ponašanje... Tone sećanja, stotine golova, bezbroj utakmica i mnogo asova... I sve to složeno u memoriji, pomalo haotično, ali ipak složeno. Ne trudim se da pamtim na silu, jer događaji se sami od sebe urezuju u pamćenje. Ponekad, oni manje bitni uzmaknu pred onim važnijim. Asovi istiskuju statiste. Jer, kao što ima ljudi koji skoro neprimetno prođu kroz život, tako ima i sportista čije karijere, ma kakvim zlatom ukrašene, padaju u zaborav. Neko osvaja medalje, a ostane bezličan. A neko, opet, ne dosegne kosmičke visine, ali se zauvek nastani u srcima navijača. Vi koji pratite ovaj sajt, znate da mi ne jurimo rekorde i pobede po svaku cenu, mi nismo samo puki hroničari pobeda i poraza. Mi pišemo o onom ljudskom u sportu. Pišemo o onima sa svojim ja, o onima sa harizmom, pa bili oni olimpijski pobednici ili epizodisti sa klupe.
Naš današnji junak se savršeno uklapa u našu koncepciju. Harizmatičan, uspešan, često i tragično nespretan, ali uvek u centru pažnje. Mislio sam dugo da li da pišem o njemu. Jer toliko je ušao u legendu, da i dve decenije posle kraja svoje karijere, njegovi podvizi i sportski gresi nalaze svoje mesto u pričama i sećanjima, a neretko i u filmovima. I šta još reći o takvom čoveku a da nije ispričano? Pokušaću, ipak...
Petar Borota, golman. Za golmane se oduvek pričalo da su specifični i ekscentrični. Borota je bio odličan golman OFK Beograda. Vremenom, prerastao je svojim kvalitetom sredinu, i jedini logični korak u njegovoj karijeri je mogao biti ka Topčiderskom brdu. Partizan ili Zvezda. Petar je stigao u Partizan 1977.godine i bio je jedna od par karika koja je nedostajala da se te godine zaokruži stvaranje šampionskog tima. Pravi čovek na pravom mestu. Pokazali su to rezultati te sezone. "Crno-beli" su nadmoćno osvojili titulu, a ceo tim je delovao kao mašina. Sve se poklopilo - sjajan trener (Ante Mladinić), vrhunski igrači, i odani navijači, koji su te godine bili dvanaesti igrač, pa je mečeve u Beogradu posmatralo u proseku po 25.000 gledalaca! Kako to nestvarno zvuči...
Petar Borota je dao ogroman doprinos, primio je samo 19 golova, a ruku na srce, imao je i odlične odbrambene igrače ispred sebe. Njegov kvalitet nije bio sporan. Branio je ono što su svi već videli u mreži, a ono što ga je odlikovalo bili su i izleti van šesnaest metara. Nije se libio da istrči i 30 metara od gola ako treba. Ponekad i nije trebalo, ali on je izletao. Osim te osobenosti, Borota je i kao sportista delovao sasvim atipično, van svakih šablona. Jedini golman koji je u to vreme, umesto klasičnog šorca, nosio crne bermude. Onda je bio i prvi fudbaler koji je na svojoj glavi oblikovao "mini - val" frizuru. Hteo je da imidžom oponaša tada slavnog Kevina Kigena, ali kod saigrača je izazvao samo napade smeha. Znači, golmanske bravure, izlasci van 16 metara, crne bermude i čudna frizura. Previše za shvatanja običnih ljubitelja fudbala sa Balkana. Ali, Petar Borota je ostao svoj i gurao svoju priču.
Jedan od delova te priče je i susret u Bukureštu između Rumunije i Jugoslavije, kvalifikacije za Svetsko prvenstvo. Cela zemlja je bila ispred TV ekrana i gledala tu ludu utakmicu. Borota je već u prvom minutu uspeo da primi gol sa 40 metara. Kako je kasnije rekao u jednoj emisiji, njegov otac nije stigao ni da naseče pršutu svojim drugarima, koje je zvao da gledaju utakmicu, a Petar je već kapitulirao! Ostao je ukopan na liniji, a posle je još tri puta morao u mrežu po loptu. Ipak, bilo bi nepravedno optužiti ga za sve te golove, jer oba tima su delovala ludo i smušeno, pa smo na kraju mi ipak pobedili 6-4! Mužinić, Trifunović, Filipović, Sušić... strelci se ne zaboravljaju.
Zatim, u roku od par meseci slede dva događaja koja su dobrim delom obeležila Borotinu karijeru i još više u javnosti učvrstila sliku o njemu kao čudaku. Znam samo da je u oba slučaja ljudima naterao suze na oči. Nekome radosnice, nekome suze od smeha, a meni, nažalost, suze očaja i tuge.
Igrala se revanš utakmica Kupa evropskih šampiona u Drezdenu. Dinamo Drezden protiv Partizana, a Partizan je u tadašnju Istočnu Nemačku doneo 2-0 iz Beograda. Generacija koja je superiorno osvojila domaće prvenstvo čekala je potvrdu kvaliteta u Evropi. Odličan rezultat, osim ako ne napravite neki težak kiks. Borota ga je napravio. Spustio je loptu na peterac, za takozvanu "bekovsku loptu". Bez razloga, jer nije bilo
gol-auta niti faula, pa samim tim ni razloga za taj potez. "Prekid filma" u glavi Petra Borote. Jedan od igrača Dinama je prišao lopti i ćušnuo je u gol. Posle Partizan prima još jedan gol , i na penale ispada već u prvom kolu! Zar tako jeftino...
Apsolutno istu stvar Borota ponavlja i protiv Crvene Zvezde. Derbi po snegu, a Borota opet postavlja loptu na peterac i daje instrukcije saigračima. Miloš Šestić prvo ne veruje u to što vidi, a zatim, shvata da mu se nudi prilika na tacni i on je koristi. Prilazi lopti i gura je u mrežu. Borota protestuje kod sudije, ali sve je čisto. Gol se, naravno, priznaje, a tu utakmicu Partizan gubi 1-3!
Te dve slike ostale su zauvek u sećanju navijača, i niko Vam danas neće reći: "Da, Borota je bio sjajan golman", što je on zaista i bio. Prokletstvo golmanske profesije.
Borota je napustio Partizan i otišao u Čelzi 1979. godine. Na svom debiju za londonske "plavce" uspeo je da sačuva mrežu protiv Liverpula, tadašnjeg prvaka Evrope. Na golu je nasledio tadašnju legendu Čelzija Pitera Bonetija, a sa navijačima londonskog tima je uspostavio srdačan i prijateljski odnos. Zajedno sa njima je skakao iza svog gola kada je Čelzi postizao golove, a oni su ga oslovljavali sa Pit. Kad neko stigne sa Balkana u kolevku fudbala i uspe da na takav način osvoji i rezervisane ostrvske fanove, onda možete zamisliti kakva je ličnost bio Petar Borota. Ekscentričan i do kraja svoj. Svi pričaju o penalu koji je odbranio, a zatim sa loptom ušetao u mrežu kako bi uzeo kačket koji mu je spao sa glave prilikom intervencije. Ta priča je toliko ušla u legendu, da je nemoguće razlučiti da li je ona plod mašte ili stvarni događaj.
Čelzi je skliznuo u Drugu diviziju, ali status i kvalitet Petra Borote nisu bili sporni. Nanizao je 107 utakmica za Čelzi, i bio jedna od njegovih legendi ranih osamdesetih.
Ovo je moje sećanje na legendarnog golmana. Kao i obično, nisam puno konsultovao internet kako bih obogatio ovu priču i dočarao našeg junaka. Zašto bih? Pravi junaci dolaze iz srca, a Petar Borota je, svakako, jedan od njih. A i jedna od njegovih retkih slika koje se mogu naći na internetu, potiče sa sajta pod nazivom Sporting heroes. To dovoljno govori. Pera je bio sportski heroj.
I, da, još i ovo, ako je uopšte važno: Petru Boroti davno sam oprostio i Dinamo Drezden i Crvenu Zvezdu. Jer, bio je lik... Neviđeni.
...