Ajd da i ja napisem neku...
Rijeka 1999 godine. Za razliku od 1997 ipak smo imali dobar tim, koji je iz prethodne sezone imao znacajno iskustvo u kupu kupova, i sjajnim mecevima sa Njukaslom i Laciom. Od nove sezone se ocekivao korak vise, jer je skoro ceo tim ostao na okupu.
Bombe su prestale da padaju po nama, relativno kratko pre ovog dvomeca. Secam se cigana koji su prizeljkivali da se ponovi nas potop od pre dve godine, kao i potopi u basketu protiv Splita i Cibone.
Situacija u zemlji je bila prilicno losa, sa razlogom. Nas cetvorica smo krenuli za Beograd, sa obezbedjenim kartama za severnu tribinu. Za jug su bile rasprodate, a novac za bocne tribine nismo imali.
Cak sta vise, umesto svog dela novca za gorivo, ja sam doneo dva litra benzina u plasticnoj flasi. Odvratno vreme, bilo ne ponovilo se.
Elem, euforija nije bila kao dve godine ranije, ali se osecalo naelektrisanje zbog predstojeceg dvomeca. U jugicu smo prokuvali do Beograda. Poneo sam prvi put na utakmicu onaj svileni sal, dotle sam stalno nosio prvi sal, vuneni dvostrani sa buldogom.
Oko stadiona je bilo prilicno ljudi, jedva smo skupili nesto kinte da kupimo neki sok, koji smo popili za dve sekunde. Na stadion smo usli nekih sat ipo pre utakmice. Bili smo smesteni skoro skroz do istocne tribine. U jednom trenutku smo na atletskoj stazi uocili jednog naseg sugradjanina sa novinarskom akreditacijom, koji je inace okoreli ganci. Poceli smo da ga dozivamo, on nas je ugledao, mahnuo nam, cak nas je i slikao. Sad da me ubijete nemam pojma da li sam tu sliku ikad uzeo od njega, a ako jesam nemam predstavu gde sam je zaturio.
Stadion nije bio pun, doduse nije bio pun ni protiv Dinama, ali smo protiv Dinama imali stadion koji je jos uvek primao 55000 ljudi, a sad smo imali skracenu varijantu sa svega 32000 mesta. I nije bilo puno. Bilo je uzasno sparno vreme.
Jug je imao dobro izdanje, bilo je dobro navijanje. Na terenu smo delovali prilicno dobro, redjale su se akcije, pogotovo u prvom poluvremenu smo sve videli kao na tacni, posto smo napadali prema severu. Najpre Sale kapiten postize sjajan gol, nedugo potom i Krstajic, mislim da su bili u pitanju 10-i i 20-i minut. Bili smo odusevljeni, dobra igra je dodatno uticala na tribine i atmosferu. Iskreno, pao nam je kamen sa srca, jer smo strahovali kako ce sve to biti, nakon potopa od pre dve godine, i kosarkaskih poraza, bila je prisutna strepnja, da li mi mozemo psihicki izgurati te meceve. Cak smo nakon drugog gola poceli da pricamo da ako budemo postizali po jedan gol na svakih deset minuta...
Naravno, mi ne bi bili mi, kad ne bi sami sebi skocili u usta. Do kraja poluvremena smo igrali ok, ali u drugom nismo licili na sebe. Rijeka nas je stisla, i na zalost, desilo se ono cega smo se plasili, primili smo gol. Pobeda od 2:1 je mrsava pobeda, a u revansu ko zna sta nas ceka.
Cak ako me secanje dobro sluzi, bas je Krstajic napravio gresku kod gola koji smo primili. Nije ostalo nesto puno vremena, i ipak je Krstajic uspeo da se iskupi negde pred sam kraj meca, dao je gol, svoj drugi na toj utakmci, posle kornera. Dobro je, ipak je pobeda sa dva gola razlike bolja.
Pred revans se secam da su njihovi igraci najavljivali da ako im je Partizan na buku dao tri gola, da ce oni na buku na Kantridi dati 5 komada. Tamo smo ih demolirali, cak su mogli da dozive i ubedljiviji poraz da smo bili zainteresovaniji da ih ponizimo. Kako god, da nam je neko pre dvomeca ponudio da ih tamo dobijemo 3:0, prihvatili bi oberucke.
U sledecem kolu nas je cekao Spartak iz Moskve...