Pre neki dan pomenuh sezonu 98/99 i kao u snu nagrnuse secanja...
Poslednje izdanje kupa kupova. U kvalifikacijama nam za rivala dolazi Dinamo iz Batumija. U prvoj tekmi na JNA pobeda od 2:0, a realno je trebalo da ih ispratimo kuci sa dvocifrenim brojem golova u mrezi. Sta smo promasili u zadnjih deset minuta je za pricu, bez preterivanja 5-6 mrtvih sansi.
U revansu gubimo 1:0, cak u zadnjem minutu imamo ludu srecu. Neocekivano tesko, ali bitno da smo prosli.
Sa nestrpljenjem cekamo zreb, realno u kpk ima lakih rivala, ali mi kao i obicno nemamo srece, izvlacimo Njukasl, sa Sirerom, Pirsom,Givenom, a na klupi im je bio Rud Gulit. Jbg, mi smo se te sezone oslonili na stare snage, Krstajic, Savic, Trobok, mladjani Ilic, na golu Damjanac, prvom timu se prikljucuje Duljaj, vracamo Djordja Tomica, Vuka Rasovica, Bjekovica juniora, iz Proletera dovodimo Ivica, iz Sartida Kezmana...
U prvenstvu igramo dobro.
Prvi mec u Engleskoj, izgleda nestvarno, i taj stadion i Sirera gledali smo samo na tv, a sad igramo tamo protiv njih. Iskreno, samo sam zeleo sto manji poraz kako bi imali cemu da se nadamo u revansu. Brzo smo primili gol, svasta mi je tad proletelo kroz glavu, ali na srecu konsolidovali smo se, i uspeli da izborimo poraz 2:1.
Revans...uspeo sam nabaviti kartu za jug. Prva utakmica na JNA sa smanjenim kapacitetom i stolicama u cirkuskim bojama. Nas petorica smo jugicem krenuli put Beograda. Kola smo okitili salovima koji su se vijorili pri voznji. Prolazili smo, ili su nas prolazili drugi Grobari koji su krenuli na tekmu. Pozdravljali smo jedni druge, trubili sirenama kola. Na naplatnoj rampi u Bubanj potoku je bio pravi mali sou, da je policija morala da nas vraca nazad u kola kako se ne bi pravila guzva.
Ispred stadiona je bilo sjajno, hiljade ljudi u obelezjima Partizana, dobro raspolozenje, pesme, alkohol, pokoja tuca, zezanje sa kerovima. Ulazimo na jug nas petorica skoro dva sata pre pocetka, kako bi zauzeli sto bolju poziciju. Iako su karte bile numerisane, niko na to nije obracao paznju.
Stacionirali smo se iznad prvog ulaza do istoka, povise sipke gde je nekad bila stacionirana kaznena ekspedicija sa Pampijem, Trlajom, Belgijom i ostalima.
Sever je samo do istoka imao stolice, tako da su samo na tom delu navijaci pusteni na tu tribinu, dok je ostatak, vecina tribine zvrljala prazna, jer nisu stigli da postave stolice na svim tribinama.
I bez toga, ostale tribine su bile krcate, sjajna atmosfera. Na delu istoka do severa su bili stacionirani navijaci Njukasla u crno belim obelezjima, i niko im nije pravio problem.
Sama utakmica, napeta. Prvo poluvreme malo mi opasni, malo oni. Ipak bez golova.
Drugo poluvreme, svima su nam se srca zaledila kad Kecbaja izbija sam ispred Damjanca, i umesto da sam zavrsi i da gol koji bi sigurno resio sve dileme, on pokusava da loptu dobaci do Sirera, na srecu tu loptu preseca Rasovic i izbacuje je u aut.
Nedugo potom, penal nad Ivicem. Pocetno odusevljenje zbog velike sanse, smenjuje zebnja da li cemo iskoristiti sansu. Loptu kao i u Engleskoj uzima Rasovic. Sa pozicije na kojoj smo bili videlo se sve ko na dlanu. GOOOOLLL!
Konacno imamo rezultat. Treba izdrzati do kraja. Navijanje je bilo fantasticno, bili smo vetar u ledja igracima. Zadnjih deset minuta smo zvizdali svakom njihovom napadu, kao u basketu.
90 minut, neko od engleza sutira sa 20 metara pravo u Damjanca, ali njemu lopta od ruku prolazi kroz noge i krece ka golu. Svi smo povikali NEEEEEEEE, na srecu Damjanac se brzo okrenuo i uhvatio loptu bukvalno na gol liniji. Ode deset godina zivota.
Kad je sudija svirao kraj, nastalo je neopisivo slavlje,da li je moguce da smo izbacili Njukasl sa Sirerom!? Kakva sreca, odusevljenje, ekstaza.
Odjednom, ni sam ne znam kako, likovi pocinju da lome stolice na jugu i bacaju ih na atletsku stazu. Naravno signal za policiju koja ulece na jug i krece da maklja sve pred sobom. Nas petorica na vreme izbegavamo policijski bes i izlazimo sa juga.
Promukli, umorni ali presrecni. Na putu kuci prepricavamo detalje, situacije...
Interesantno mi je bilo da je Cegi sutradan izjavio kako su stolice lomili Grobari koji nisu iz Beograda?! Kako je on to video i doneo takav debilni zakljucak, samo on zna.
U povratku kuci, vec prilicno kasno, odlazimo u nas lokal, i slavimo uz pivo pobedu do ranog jutra. Gazda nas je u pet ujutro zamolio da idemo, jer mora da ide kuci.
Sve u svemu, jedno nezaboravno crno belo vece, i velika pobeda naseg Partizana.