Evo nadjoh moj post od pre pet godina, koji sam napisao u jednoj od navijackih tema, pa reko da ga prebacim ovde, gde mu je i mesto.
Mozda bude interesantno za citanje...
1998 godina, novembar. S jedne strane euforija oko FKP, zbog igara u Kupu kupova, pobede u derbiju golom Kezmana u 90 minutu, a s druge strane neverica od moguceg bombardovanja…
Prva utakmica protiv Lacija u Rimu i neresen rezultat, dovoljno za masovnu grobarsku histeriju i invaziju za revans u hramu. Jedino sto je svima zadavalo brigu je bila odluka da li ce se igrati u Beogradu ili negde u inostranstvu. Srecom UEFA je donela odluku da se ipak igra u Beogradu. Studirao sam u Kragujevcu, i smisljao sam kako da izvedem da odem na revans. Bio je radni dan, a tada nismo imali mobilne telefone da bih mogao da se dogovaram sa mojom ekipom oko odlaska na utakmicu. Da ne pricam da je nabavljanje karata bila teska misija.
Moj cimer je studirao ekonomiju ali mu je fudbal bio zadnja rupa na svirali u sferi interesovanja, ali su upravo na ekonomskom fakultetu preko saveza studenata organizovali odlazak na revans. Nagovorim ja cimera da se prijavi da ce ici, a onda cu ja na dan tekme uskociti umesto njega.
Tako on i uradi, prijavi se za utakmicu, a lik koji je organizovao odlazak na revans je bio neki faktor u omladini SPS ili JUL, nemam pojma sta, i studirao je ekonomiju. Secam se novina i slika oko blagajne kada su pustene ulaznice za revans u prodaju. Ludnica! Tad su i ultrasi sa severa u pokusaju da se prave pametni, dobili po tintari, ako se ne varam.
Uglavnom, dan utakmice. Ja polako krecem sa jos dva druga koji su studirali ekonomiju i u nekom trenutku nam se pridruzuje taj glavni lik koji je organizovao putovanje. Pita on gde je ovaj moj cimer, ja mu kazem da je odustao i da cu ja ici umesto njega. On poce da negoduje, pa kao to ne moze tako, pa videcemo, neznam sta cemo…Ja mislim u sebi, ako budem izvisio, ok necu ici, ali neces ni ti, kad budem zavrsio s tobom!
Srecom rece, ok, ti ces ici umesto njega.
Stigosmo na fakultet, i odosmo pravo u bife, gde se skupilo pedesetak ljudi. On uze neki spisak i poce da proziva i da daje karte za tekmu. Na zalost karte su bile za severnu tribinu, ali jbg, daj sta das. Pre nego smo smo krenuli popismo po pivo, i izadjosmo napolje. Tu je upravo stigao autobus i polako pocesmo da ulazimo. Tada ovaj sto je organizator rece, da 5-6 ljudi pomognu da se unesu gajbe piva u autobus.( Za organizaciju svaka cast!
) Nije trebalo dva puta da kaze.
Unesem ja jednu gajbu i stavim kod zadnjeg sedista gde smo se ja i prijatelji smestili. Putovanje u navijackom autobusu je dozivljaj, ko je bio u takvoj situaciji zna o cemu pricam. Pesma, zezanje, sale, pivo…Pivo se popilo vrlo brzo, i negde kod Malog Pozarevca je svima prilicno prigustilo. Kazemo vozacu da zaustavi, ali nema nigde one zute linije gde bi mogao da stane. U autobusu se skandira: pis, pis, pauza...
Konacno, vozac zaustavi autobus na nekom parkingu, i bukvalno izletesmo iz autobusa, i pisanje! Automobili puni grobara koji idu ka Beogradu nam trube i pozdravljaju. Jedan lik se skinuo go do pojasa i poce da trci oko autobusa, a bilo je hladno da majkas.
Nastavismo nekako put ka Beogradu. Vozac je parkirao bus na parking kod muzeja revolucije, i mi se spustismo ka severnoj tribini, skandirajuci: Kragujevac voli Partizan, mada skoro da nije bilo Kragujevcana u busu!
Do pocetka utakmice tri sata, kako ubiti vreme. Jedan od ovih prijatelja mi rece da odemo do klinickog centra da obidje tastu, kojoj nije bilo dobro. Spustismo se do stajalista za trolejbus, i tu nam on kupi po limenku skopskog piva. Udjosmo nekako u trolejbus, koji je bio krcat, i to smo stajali na prvom stepeniku, a ispred nas stajale dve cica mace, sa bujnim poprsjima. Da ne duzim, uzivali smo u pogledu na iste
, ali smo posle tri stanice izasli i zaputili se u klinicki centar. Nadjemo zgradu u kojoj bi trebalo da je njegova tasta, ali ovi ne mogu da je nadju. Nas dvojica pocesmo da pravimo sou, pa ajde da zovemo policiju, pa ko ju je kidnapovao…ma haos…Nije im bilo svejedno, tek, uspese da je “pronadju”, a jedna medicinska sestra joj rece: gospodjo recite vasim sinovima da sledeci put ne budu ovako glasni! Jbt, koji crni sinovi, ovaj joj zet, a ja tu upao kao indijanac. Tek kretosmo nazad na stadion. Kod juzne tribine vidim drugove iz mog grada, koji su imali karte za jug. Tu smo se slikali i zao mi je sto uopste ne mogu da nadjem tu sliku, a posle pet minuta se pozdravim sa njima, i nastavim dalje sa drugom ka severu. Vec je bilo prilicno ljudi oko stadiona. Udjosmo na stadion nekih sat vremena ranije, a na severu su delili neke zastavice za koreografiju. Ja podjem da uzmem zastavicu kada mi jedan od likova koji su delili iste, kaze idi prosetaj jedan krug pa se vrati?! Ja tu krenem prema njemu a ovi moji me drze, on krene prema meni, a njega njegovi drze…kao klinci…budale i ja i on…smiri se situacija, i nisam ni hteo da uzmem zastavu. Zauzmemo poziciju po sredini severne tribine, bas iza gola. Jedan od likova koji su tu bili sa nama se toliko napio da 15 minuta pre pocetka utakmice sede a potom i leze na stolice i zaspa
.
Utakmica, svi znamo. Pre pocetka utakmice koreografija sa papiricima oko celog stadiona. Prvo poluvreme smo igrali kao u transu. Posto smo napadali prema severnoj strani, sve smo videli kao na dlanu. I dan danas se secam kada smo videli kako lopta pogadja gornju mrezu za vodjstvo i ludnicu na stadionu. Secam se i da je do kraja poluvremena na semaforu stajalo da je strelac Ivic, a tek u poluvremenu su promenili i napisali Krstajic.
Da ne razglabam o onoj sudijskoj gnjidi, o Bjekovicu koji je usao tek u drugom poluvremenu, kada je vec sve bilo gotovo. Ali jos jedan interesantan detalj. Pre pocetka drugog poluvremna igraci polako izlaze na teren, a onaj lik sto je zaspao pre pocetka tekme, se budi i ustaje, pogleda na teren, vidi igraci izlaze, i kaze: u dobro je, jos nije pocela utakmica, ja malo zaspao!
Mi smo popadali od smeha!
Ej covece, dranje, navijanje, skakanje, gol Partizana, buka, hladno da se smrznes, ali njega nista nije to omelo u spavanju.
Povratak nazad, promrzli, smoreni, ali jos jedna nevolja. Mi smo usli u bus na zadnja sedista kao i u dolasku, a zadnja vrata na busu se pokvarila i ne mogu da se skroz zatvore, samo donekle. Jbt, smrzli smo se ko eskimi. Ali ostala su secanja i dogodovstine, kojih se i dan danas rado secam. Sve to ide u rok sluzbe. Napred Partizan!